Postovi

Prikazuju se postovi od 2017

Glumac iz postave davno odigrane predstave

Slika
On sada je sjeda kosa i brada. Ožiljak posred lica, za druge tek obična skitnica.
Čovjek okružen sa bezbroj ptica. Sjedi na istoj klupi godinama, dok u njemu vrijeme zove.
Rijekom života što jedan čamac ide po vodi, gdje on sad plovi?
Zgužvano pismo u rukama sa mnogo žuljeva urezanih i ostavljenih pečata.
Iz vode izranja karika po karika snaga ponestaje, no važno je da istraje.
On nekada sretan čovjek bio je. Imao je topli dom i uvijek živio po svom.
Onog trena kad je nestao taj čovjek u njemu, on osjeti da vrijeme je za promjenu.
Ostavio je sve spakovao kofere i krenuo niz ulice i trgove postao čovjek što hrani golubove.
Skupljao je žuljeve, radio teške poslove sad ga više niko i ne poznaje.
Iz tog svijeta u kom je živio izbrisao je sve tragove i nove cipele, zamijenio za prašnjave.
Kroz oluje i nevrijeme lomio stakla sva ona koja bi njegova ruka dotakla.
Rasuo bi u sitne dijelove pa spajao. Kako spojiti krhotine jer jednom slomljeno i iznova sastavljeno
nikad više nije isto. Koliko …

Kad kap kiše snove piše

Slika
Tamo i ovdje, negdje i nigdje. Često smo izgubljeni po paralelama i dijagonalama snova i jave.
Pješčani smo satovi, oaze i fraze. Sa muzičke strane gledano mi smo jednotaktni i dvotaktni motivi. Smisaone cjeline većine!
Muziciramo dok sviramo po harfi života neke od naših nota.
A harfa je najveći i najsloženiji instrument, baš poput čovjeka.
Odlutam u daljine nepreglednih vidika. Posmatram, tu sam, a i nisam.
Iz tih misli me prenu sjećanje na jedan koncert.
Jedan od onih koji se pamte. Ovaj poseban bi po kiši.
Na dlanove mi padaju kapi, idu niz lice poput suza.
Kakva simfonija gitare i kiše.
Divan osjećaj, neopisivo - opisiv. Uvijek se sjetim te noći kad poželim kroz paralele proći.
Gledam ljude sa osmijehom na licu, jedni drugima dodaju kabanice.
Uvijek u torbi nosim kišobran.
Otvaram kišobran, a tako bio je lijep dan.
 No nebo je odlučilo da oblaci se naljute pa da otvorimo kišobrane i obučemo kabanice.
Izgledam poput Merry Poppins koju voljeh kao dijete.
Kišobran bježi, održavam ga…

Mjesečevi plesači

Slika
Igraju se noćas sjene uzanim putevima sa mjesečevim plesačima.
Pa im korake prate samo da ih vrate na početne tačke.
Kroz maglu na tragu, kreću se unazad, iluziju stvaraju da naprijed idu.
Da zavaraju tragove i stope utkane, pucaju grane pod nogama, sad već hodaju lagano na prstima.
Najla zastaje, uvijek oprezna, čuje glasove, priviđenje ili stvarnost, odavno već zaboravila je realnost koja je okružuje?!
Ništa drugo ne preostaje, osim da vjeruje.
Daleko je sad ona hladna, a tako topla zgrada i ulice grada. Daleko su kao sjećanja.
Povrataka nema, ne ona i ne želi da se vrati, zato korake od Torona prati.
Sve je teže bilo ići po tami, znali su da nisu sami.
Kroz gustu šumu zvijeri putuju, čovjeka prepoznaju po hodu.
Tražili su neki izvor, trebali su vodu. Makar kap jednu, poput zlata vrijednu.
Odlučili su malo odmoriti misli i sjesti, a magla je poput pauka počela mrežu plesti.
Vidljivost je bila sve manja, nit podsvijesti sve tanja.
A kad misli putem podsvijesti pođu, sva sjećanja izno…

Ono što dolazi, mi ćemo biti

Slika
Prsti njeni postali su kistovi. Misli obrambeni štitovi.
Zidovi štafelaji, u vremenskom klatnu nastajale su slike na hrapavom platnu. Boje na rukama kao pomiješana sjećanja. Kao fraktali, u svakom obliku našla bi simboliku. Kao ostavljenu poruku, spajala bi sve u smislene činjenice, tražila odgovore i izgovore da put grada Sjena ne krene. Meditirala je danima među zidovima i crtežima. Toliko godina bila je skrivena od ljudskih pogleda, čak i dok je gradom hodila. Unutar sebe je borbu vodila. Znala je ako se sretne sa ljudima da će njen prolaz biti ravan čudima koja se još nisu dogodila. Te noći mjesec je odlučio kroz prozore do napuštene zgrade doći.
Najla je znala da treba na put poći. Kosu je ofarbala u crvenu boju, obula martnike stare što prašinu skupljaše u cipelarniku. Spakovala je sve što treba u jedan ranac, bilo je vrijeme da pronađe ključ, koji otvara katanac. Da dekodira i revoltira pravila koja su postavljena. Iako označenim kodovima pripada bila je spremna za svijet više …

Na rubu, rubova, u krugu, krugova

Slika
Noć prije jutra, dan poslije sutra. Radikalno mijenja karakter zvuka, poruka poslušana mnogo puta.
Stari gramofon, frekvencija neka daleka. Stavim ploču i slušam muziku. Imam televizor, iz nekih davnih vremena. Tu sam kao dijete gledala filmove. Gledam ih i danas. Stari video rekorder i jedna polica preko cijelog zida sa video kasetama. Filmovi crno-bijeli i u boji. Klasici iz prošlog vijeka.
Gledam i one iz 70 i 80-ih godina. Volim francusku kinematografiju i njihove komedije.
Večeras (kao i inače u ovo doba noći) sjedim na krovu jedne napuštene zgrade posmatram, učim i čekam.
Posmatram svijet taj cijeli jedan splet. Sreća, tuga, suze, smijeh i sva ostala osjećanja.
Uokvireni principi kružnih ponavljanja.
Tamo u dolini ljudi procjenjuju, ocjenjuju i određuju. Jesi li čovjek ili nisi?
Pitam se: Da li je to odabir u bezizlazu, emotivno pristupačnih prostora, ograđenih i nadograđenih trenutaka? Kako se osjećaju, tako reaguju. Svi prelaze liniju gdje prestaje tolerancija, a počinje antit…

Djevojka što oči skriva ispod oboda šešira

Slika
Stazom Paprati ide kočija sa dva jednoroga.
U kočiji djevojka koja oči skriva ispod oboda šešira.
Mjesec obasjava put do zelenih vrtova i najljepših cvijetova.
U trenutku kočijaš vidje sjenu i lakej se iz polusna prenu.
Na putu u šeširu i kaputu jedan čovjek stoji i za pomoć moli.
Iz kočije izlazi djevojka u haljini boje smaragda.
Šešir ima, njegovim obodom oči skriva.
Zašto smo stali? Vrijeme je da se putuje. Trebamo stići do zelenih vrtova i najljepših cvijetova.
-Izvinite, mlada damo njemu pomoć treba.
- Ostavite mu vode i hljeba.
- Izvinite, ali on loše izgleda, ima rane na rukama i leđima.
Stavite ga u kočije dajte jednu deku da ga pokrijem.
Nikome ne govorite da s' nama putuje jer ne znamo ni ko je?
Jednorozi su išli putem, a u kočiji djevojka i mladić sa šeširom i kaputem.
Gledala je u njegove oči sanjive i umorne. Na usne mu stavi kapi vode.
Kad su stigli do vrtova otvorila se kapija i pred njima bila je napuštena kuća.
Kočijaš i lakej skupiše nešto pruća da vatru nalože. …

Kad se ljubav igra žmirke

Slika
Svi su tek zrna pijeska u pustinji, svi oni koji ne žive u ljubavi.
 U ljubavi sa ljudima i jedni prema drugima.
Gledam ovih dana na svakom uglu koji pronađoh kako ljubavi ima tek u tragovima.
Pa onda mi to uvjerenje poput stakla razbiju i prelome sunčeve zrake.
Rijetko se pojave ali vjerovali ili ne postoje!?
Prije nekoliko dana idoh kroz grad. Ispred mene je išao jedan mladić, znam ga iz viđenja.
Uvijek pozdravi, uzvratim pozdrav. Jedino što ga izdvaja od drugih ljudi je to što je drugačiji na njemu svojstven način. U trenutku kad ga htjedoh pozdraviti pored njega prođe auto i jedan od putnika otvori prozor i reče mu par riječi. Par riječi koje se upiju u dušu i ostanu tamo zauvijek.
On se skrio iza ugla jedne kuće i čekao da auto ode. Kad su otišli on se vratio i nastavio dalje.
Vidjela sam u njegovim očima da mu je bilo teško.
Ne mogu da vjerujem, a znam da je to danas tako. Uvijek je bilo i biće. Primjer da ljubavi nema.
Onda jednog dana vidjeh kako dva čovjeka (inače komšije, ku…

Leptiri od papira

Slika
Ostaviću otvorena vrata, možda sreća dođe iz inata.?
Da mogu nevidljiva biti, mogla bih se u džepu tvog kaputa skriti?!
Ili biti list na vjetru, pa zaplesti se u tvojoj kosi?
Ali daleko si...
A vjetar list tako daleko ne nosi!
Da dotaknem dugme odžačara, kažu ono sreću nosi pa da te pronađem.?
Opet, daleko si...
Jesi li vidio kako lete leptiri od papira, prošao ulicom gdje cvijeta visterija?
Dok pale se svijetla uličnih fenjera, jesi čuo gitaru kako svira po akordima duše!?
Ljudi vole nespretno da sruše sve ono lijepo. Uvijek je kriv drugi neko.
Prašina na prstima, riječi na papiru, duša u ništavilu.
Dobro poznata mi je ta slika. Opet ti u ulozi buntovnika.
Da li se neko od nas dvoje sjeća, šta je to ljubav i kako se ona osjeća?
Vjetar u kosi, po pijesku dok hodamo bosi.
U sutonu dok gledamo u daljine čitam sa tvojih usana najljepše rime.
Zaboravih ime tih lijepih trenutaka zarobljena u zidovima sa par kutaka.
Navike su čudna stvar.
Prazan ormar kad pogledam zastanem i shvatim vrijeme…

Vitez iz sjene i djevojka koja snove slijedi

Slika
Kažem ti, vitezu iz sjene ne traži mene!
Ne budi drug mojim suzama, ni razlog mog osmijeha.
Odavno već sam odlučila da ostanem skrivena.
Unutar zidova, nema izlaza ni prolaza.
Ne putuj za mojim tragovima. Zalutaćeš u odisejama. Tamo negdje živim ja.
Zapravo rijetko me možeš sresti među ljudima.
Ne traži oslonac na mom ramenu. Ne zapleti prste u kosi. U igri mistike ne traži karakteristike.
Znaš da sam ih dobro skrila. Ja sam majstor prerušavanja kad ne treba.
Ne brini za mene ti, čovjek se nauči živjeti u osami.
Nisam iz mašte, tamo ponekad navratim da kompas ne izgubim.
Kažeš da sam uplašeno dijete koje ne želi da odraste.
Ne smiješ vidjeti da sve puca po šavovima.
Ako zaplačem znam nećeš otići, ako se nasmijem dušu ću da ti ugrijem?
Ostajem lice bez emocije. Dok sjedimo tu na raskršću želja i puteva.
Jednom stranom tvoja, drugom moja duša krenula.
Rekle bi usne riječi, ruke bi zagrlile. Ali su usne prećutale, ruke u džepovima ostale.
U sobi ogledala, lik se tvoj ogleda. Ne možeš niš…

Kada ti cipele zapetljaju pertle

Slika
Harmonijski i melodijski intervali u tvojoj glavi. Sviraš neke tebi daleke monoakorde.
To je enharmonija isto zvuči, drugačije se zapisuje.
Vidiš svijet kroz prozore, godine prolaze. Iste slike neznatne razlike.
Stare navike tvoje odlike postale. Ćutiš u sebi da neko znao ne bi, kako je tebi!?
U nama ima nešto, što sakrijemo vješto. Pa onda ne može da se pronađe dio koji u slagalici nedostaje.
Kako se osjećaš da li znaš, da li možeš da mi opišeš? Ili su u tebi sve dvojbe postale?
Jesu li nestale stare navike, ako ih spakuješ u kutije kao stvari koje se zaborave!?
Nisu, uz tebe su vjeruj mi! Sve ti je postala afirmacija negacija.
Izvan zidova i van prozora postoji mnogo toga.
Samo treba da poželiš i prostranstvima zidove zamijeniš.
Zvuči lako? Ti znaš da nije tako.
Onda, idemo ovako.
Kiša pada na prozoru njene kapljice. Obuci kabanicu izađi na ulicu, plešući idi na stanicu.
Kupi kartu u jednom pravcu ili povratnu!? Ti odlučuješ, gdje putuješ!?
Pusti misli da plove. Kako se to zove? Zem…

Zvijezdana djevojka

Slika
Stavi perje na dlanove, sve uspomene spakuj u kofere. Za stare gradove nađi nove cipele.
Nauči oči i korake da zapamte sve ulice kojim prolaze.
Sakrij ožiljke ljudsko oko ih lako otkrije. Jer kad vide tvoje emocije, prelaze granice tolerancije.
Ako treba, budi santa leda?! Suze zatvori u kutije napiši pristup zabranjen.
Osmijehe stavi na lice kao naljepnice. Neće znati da su lažni, tebi biće to koraci važni.
Oni su ulaznica za bal pod maskama. Ostani skrivena.
Kad pitaju ko si? Ti reci: Djevojka bez imena.
Ime tvoje ostaće tajna do ponovnog susreta kad budeš sigurna da si ih otkrila!?
Za tebe šivana je haljina od baršuna. Imaćeš cvijet u kosi i knjigu u rukama. Na plesnom podiju bićeš svima zagonetka. Nakon toliko godina ti si se vratila. Zapamti nisi grof Monte Kristo, tvoj cilj nije osveta. Iz tvrđave u kojoj si živjela u dvorac kročićeš stepenicama, djevojko bez imena.
Oko prozora obrasla je mahovina, dvorac je napušten već mnogo godina.
To je put tvoga povratka. Kad dan zamjeni no…

Lupa vidi dalje od emocija

Slika
Zvali su ga lutalica, jer mu pravo ime nisu znali. On sam već je tolika misterija svima bio, da su mnoge priče o njemu smišljali. No vjerujte niti jedna od njih ne može sa sigurnošću biti ona koja je istinska. Govorili su kako bi se iznenada znao pojaviti i nestati. Čovjek naučna fantastika, mađioničar, iluzionista. Imao je toliko zanimanja na listi koju su ljudi znali sastaviti.
Sve u cilju ne bi li pogodili ko je on zapravo?
A ljudima sve što je bar mrvicu nedokučivo i neuklopivo u njihova mjerila odskače.
može tako biti, kad treba ovako!? Nije on obraćao pažnju na ta nagađanja.
Išao bi svojim putem, gledajući pravo. Rekoše da je živio u kući pored jezera i pogled je sezao sve do obronaka planina. Tu je priroda bila netaknuta. Svo moguće i nemoguće cvijeće tu je raslo.
Kao da ljudske stope  kročile nisu. Iz tog razloga im bi još manje jasno kako on tu živjeti može?
Ta sigurno je poseban? Na takve komentare na njegovom licu znao se pojaviti blagi osmijeh.
Tu gdje je on živio, leptiri…

Pokretne slike u kinu od života

Slika
U bezgraničnom prostoru, nalazimo se.
Sa neke tačke gledišta u kinu života svi imamo svoja sjedišta.
Poslije reklamnih đžinglova slijedi projekcija filmova.
Podjela uloga, čitaš ali nema prijevoda, na platnu slušaš riječi koje glumac izgovara.
Tražiš sebe i biraš ulogu, svi izgubljeni su, u prijevodu.
A mi? Mi tražimo se u vremenu.
Kazaljke na satu, dobiju novu dimenziju.
Slažemo domine, sve će da se poruše, kad mehanizam jedne, pokrene sve ostale.
Kad se ljudi pretvore, u sve ono što zapravo nisu. Samo da bliži cilju su.
Staviće maske na lica svoja, u igri zauzeti polja.
A mi? Mi vjerovaćemo u jutra bolja.
Tražimo sva naša čula da osjete i čuvaju nas od oluja.
Nitko nikog ne sluša, nitko nikog ne čuje. Tako izgleda ova planeta i svijet, čitav jedan splet.
Zaplet, kulminacija, rasplet u krugu krugova opet i iznova.
Režiseri, scenaristi, kostimografi, scenografi, a svi su zapravo statisti.
Mehanizovani roboti navika. Ponos i predrasude, tako uvijek nekako bude.
Ljudi ne razumiju ljude.…

Kaput po mjeri duše

Slika
Ona nosi zeleni kaput krojen po mjeri duše. Sa ponekom zakrpom, kao podsjetnikom.
Na glavi ima šešir ljubičaste boje. Autentična, neobična, vjeruje u snove.
Kofer stari u njemu par sitnica, sve drugo što treba nađe pod nebom plavim.
Ona putuje niko ne zna njeno ime. Vjetrovi sjevera prate smjer njenih cipela.
Pustinjak, samotnjak, oduvijek za druge još otkad dijete je bila.
Na dlanovima krhotine od emocija, skriva lutalica.
Spaja iznova polomljene djelove, pa opet sve ispočetka.
U samotnim noćima dok sjene plešu ulicama luta prostranstvima.
Sa vrhova planina pozdravi jutra danas ovdje, već negdje drugo biće sutra.
Nekad živjela je u krugu bez izlaza, u zidovima bez vrata. Kroz prozor jedino imala pogled je u svijet. Sunčeve zrake kad obasjaju njeno lice rekla bi sebi. Ti to možeš!
Niz ulice duge kao vječnost išla bi tiho, gotovo nečujno da je drugi ne primjete.
U duši oluje njen brod traži luku sigurnu. Na licu osmijeh blag, da prikrije strah.
Karakter snažan, izrazito osjećajna, no d…

U bršljanu leptiri i tulipani

Slika
Prelistavam stranice, apstraktni potezi olovke, utkani u svaku riječ.
Tražim leptire u vrtu iz snova. Tulipani procvjetali, bršljan oko njih.
Zarobljena između prolaza, izgubljena u vremenu koje teče.
Stojim, dakle postojim. Kao hipnotisana, izgovaram riječi koje neko šapuće.
Zaleđen pogled, suzama zabranjen pristup.
Trebam malo topline da otopim led. Osmijeh skriven kao za inat odlutao.
Trebam ga kao saputnika, priznajem ne mogu sama! 
A ipak biće tako, tako da ću sama naći način, naći izlaz.
Nađem ga tako kad osjetim da je trenutak da probudim dijete u sebi. 
Revolucionarni buntovnik, hoće van iz zamračenih odaja. Traži svijetlo u tunelu. 
Uskoro dolazi voz, valja putovati u njemu.
Dođem do stanice i uvijek ga pustim da prođe. Kao, ovaj put neću, ne dam mislima da budu dirigent u orkestru duše. Ne, ovaj put ću uspjeti i krenem na stanicu. Uzmem stvari prva stepenica, a onda se sjetim da nemam kartu, nemam odredište. Ostajem, voz kreće. Tako lako odustajem, jednostavno puštam.
Nije to za mene, n…