Postovi

Prikazuju se postovi od 2017

Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet

Slika
Dan 155, pišem prvi put po papiru neka zapažanja još jednog  24-sata dugog dana.
Sve što zapišemo oni mogu pročitati. Postoji jedna soba gdje se čuvaju svi naši podaci i kretanja.
Ne samo ovih dana, već godinama unazad.
Ne, ne pišem dnevnik, ne živim u doba sjećanja, živim u sadašnjem trenutku.
Ista rečenica kao uvod, rečenica koju izgovaram na glas.
Ovo nije svijet koji poznajem, ne nikako, jer svijet  nije isti.
Nije on isti niti jedan dan.
Pišem je jer pokušavam sebi nekako ovu rečenicu urezati u pamćenje.
Izrezali su nam misli, kao kolaž papir i na bijeli papir dodali boje koje sad nepomično stoje.
Prekrojili su naša sjećanja dodali po želji šta su htjeli.
Sve je još uvijek tu negdje nisu nam ih oduzeli.
Čini se pomalo zbrkan taj red (bolje reći nered) u našim glavama.
Nema ovdje odabranih heroja koji će spasiti svijet.
Niko rođen i predodređen da nas povede i spasi od ostalih i nas samih.
A odrastao je negdje kod nekog mentora koji ga je godinama podučavao i prepremao za ovo što …

Gledam mojim očima te tvoje sanjive

Slika
Noćas inje pada, a mi smo na krovu ovog nepoznatog, a dobro poznatog grada.
Gledam mojim očima te tvoje sanjive.
U zagrljaju tvome mogu da se slome, sve tuge u meni.
Govoriš mi: Kreni...
Krenula sam, onako kako umijem i znam.
Skupila sam u šake sve oblake.
Čuvam ih, pričam im priče da spavaju, ne bih da ih budim.
Jer krenuće kapi kiše po našim kabanicama.
Naći će taj jedan razašiveni šav, a mi nosimo taj kišobran.
Sakrili smo lica ispod kišobrana i kabanica.
Njihovi laseri su okrenuti prema meni. Ne diraj te nakupine izazvaće ruševine.
To su knjige složene nikad otvorene i ostaju zatvorene.
Zašto ti je toliko stalo da pročitaš te ispisane redove?
Na policama minulih dana, svaki list knjige, jedna je rana.
Ti tražiš put koji vodi preko trnja, do osmijeha na mom licu.
To trnje ožiljke ostavlja, moja daljina ti se suprostavlja.
Ne otvaraj ta vrata gdje tuge spavaju.
Ni one put do mene više ne znaju.
Kažeš mi: Ustani...
Ustala sam, na cipelama mojim teški okovi. Njih nosim.
I nema ključa,…

Ovo je statika, javljaju da je nestala romantika

Slika
Čuješ li, nečujno nije samo se ućutalo i vješto se krije?!
To je statika, javljaju da je nestala romantika.
Stator je statičan, rotor je u obrtaju. Ljubavi nestaju, romantike prestaju.
Obrtni momenti tih hemijskih akcija samo su reakcija.
Ali romantike nema. Da li je negdje poput odjeka tišine?
Ili je postala dio prašine na uglovima naših zidova?
Znam nije nevidljiva, samo ne želi da nama bude vidljiva.
U zagrljaju prošlog vremena zarobljena. U kapi jednoj na usnama se zaledila.
Dodirom ruke istopila. Sa čašom vode se stopila.
I dok se pitamo po čijim mislima skitamo, znamo da smo stranci u noći,
za stolom nepozvani gosti.  Kupi dvije karte za bioskop, posmatraj zvijezde kroz teleskop.
 Pripremi večeru uz svijeće i zapiši riječi na parčetu papira dok gitara svira.
Onda pusti neki film da teče, vani je tako fino veče.
Dok svijeća dogorijeva, romantika progovara.
Pusti muziku preko starog gramfona, priguši svijetlo, upali neku lampu.
Pronađi tebi drage ruke u mraku.Tišinu u riječi pretv…

Ničije, a nečije emocije

Slika
Obično, a melodično. Neobično, a pragmatično. Ničije, a nečije emocije.
Svijetom razasute ćute i čekaju te.
Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi.
Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage.
Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru.
Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima?
Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok.
Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti.
I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke.
Ti živiš uspavano, a sve prolazi.
Reci mi jesi li u potrazi?
Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu.
Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide.
Navij sat da opet zazvoni i probudi se.
Zaboravi na ... sebe pronađi.
Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada.
Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama poslala.
Gdje j…

Šta to ima u nama, a nema?

Slika
Suncokreti lice suncu okrenuli. Odroni krenuli.
Brod plovi nemirnim rijekama, imamo staklo na rukama.
Otiske ostavlja. Vani taština što otima ono nešto u ljudima.
Tonemo do dubina gdje stanuje odjek tišina.
U tim parabolama pogledi se traže, jer njima se sve otkrije i kaže.
Galerija hodajućih portreta. Kojom kruže dva nepoznata lika.
Ko li se tog sjetio pa tok vremena poremetio?
Prsti isprepleteni, ispod snjegova zaleđeni.
Jutarnje kapi rose, u noći po žaru gaze noge bose.
 Ljudi postaju hodači, umjesto stakla u ruci grane drveta.
Nema razmaka niti pomaka, sve je zamka od par koraka.
Suncokreti, vrijeme leti, više neće sa ljudima da se druži, kazaljka na satu samo kruži.
Uspavani su u nama postali svi oni ljudski maniri, svako u svom svijetu živi.
Pepeo se rasuo jer je vatra dogorjela, nestao je žar, dogodio se u čovjeku neki kvar.
I nema tog majstora da otkrije gdje se nalazi pa da ga popravi.
Neki dio nije tamo gdje je bio.
Rastopio se i razlio poput žive, gledam kako ljudi danas je…

U tebi i meni svjetovi skriveni, ne mogu biti otkriveni

Slika
Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i  otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore.
Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože.
Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako.
Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna.
Čudna i nelogična, misteriozna i neobična.
Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje.
Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće.
Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode.
I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak.
Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati.
Gledam kako listovi sa drveća odlaze na njima znane sta…

Jednu tačku na zidu imaj u vidu

Slika
Prosjak i dama, svijetlost i tama sjede na stolicama oko tebe.
Dijagonale red prave. Jednu tačku na zidu imaj u vidu.
Kad se dogode apokalipse u tebi, zidovi će imati pukotine po sebi.
Iz pukotina će rasti korijenje, pustiće listove, cvijetovi će otvoriti latice.
Šarafi i matice spajaju dijelove.
Pred tobom vrata od čelika. Postaješ ranjena zvijer u tijelu čovjeka.
Čuvaju je u tebi korijeni na rukama.
Noćas u tebi budni su nemiri. Otimaju se tvom biću, ti ih zadržavaš.
Kome pripadaš da li znaš? Tražiš po zidovima ima li algoritama. Poredani su u niz znakova.
Linearno programirani u tvojoj glavi sortirani. Šta ako ti kažem da su revoltirani ?!
Soba je poligon koji treba prijeći. Smjenjuju se dani, jedan prozor tvoj pogled je u svijet.
Jesi li spreman za preokret?
Misli su košnice pčela, trutova i radilica svi u isti glas zuje, niko te ne čuje.
Sabiraš sve i raspoređuješ. Bude te iz stvarnosti ove krajnosti. Čuju se otkucaji sata.
Iz sata izlazi ptica rugalica.
Isto pitanje ponavlja. Ne…

Vilani djevojka sa Semartin planine

Slika
Postoje svjetovi nama daleki i drugačiji, na ivici stvarnosti i fantazije.
Postoje priče koje liče, no ipak su različite.
Bijaše to, ne u ono nekad davno vrijeme, već jedne jeseni.
Kad je mladić krenuo u potragu za djevojkom koja mu se pojavila na prozoru negdje u zoru.
Listovi padaju sa drveća, sve na jesen podsjeća. Noć dođe prije i sve što je bilo, možda i bilo nije.
On je spavao dubokim snom, i sanjao je nestvarno biće. Melodija ga prenu iz sna.
Tada na svom prozoru ugleda oka dva.
Ogleda im se duša cijela, u misli mu se zaplela. Ta oka dva neobične boje.
Rođena iz kapi rose na cvijetu, imala je duge kose.
Imala je na sebi krila i okrilje, bila dio sna i zbilje. Obitavala je na oblaku, istkale joj vile haljine.
Rijetko se ona ljudskim okom mogla vidjeti, uvijek bi se vješto uspjela skriti.
No njegove misli odlučila je pohoditi. Imala je snagu vjetra, doputovala iz sunčevog spektra.
O jeseni je oblake slala da donesu kiše. Zagrlila ga je rekla  da se zove Vilani i tada je nestala.

Ona koja ožljak na licu nosi

Slika
Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike.
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
 I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ož…

Zemlja se vrti oko ose, velike cipele klovnovi nose

Slika
Ljudi u pokretu, zemlja u okretu oko svoje ose.
Maske i velike cipele klovnovi nose.
Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda.
Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje?
I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača.
U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike.
Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš.
I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu.
U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige.
Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove.
Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe.
Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike.
Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače.
Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja.
Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja.
No skupićeš snagu i nasmijati se i…

Kakao za dvoje

Slika
U tišini svira melodija. Vani teku dani pješčani, sad snjegovima zavejani.
Igra uspomena kroz maglu vremena ostavljena.
Vatra u kaminu osluškujem tminu. Zidovi i cigle sazidani snovi, teku dani stari, a novi.
Na stolu dvije šolje, topli kakao za dvoje.
Dok vatra gori, gledam kroz prozor kako snijeg pada.
A ti lutaš negdje ulicama grada.
Javljaju na radiju da hladna zima se tek sprema, ti ne dolaziš nikako te nema.
Miris kakaa u stanu bio je i tada kad si rekao ne volim te i odlazim, sve u jednom danu.
Ponio si šal i kapu što sam ih tebi isplela, ti reče da odlaziš, a da volim te reći sam ti htjela.
Te dvije šolje još uvijek postoje i dalje spremim topli kakao za dvoje.
Čeka svaku večer na tebe, ti si negdje, gdje hladno je i duša ti zebe.
Ponekad u stanu čini mi se da vidim tvoju sjenu i stope u snijegu.
Pa pratim te tragove koji ne postoje. I dalje vjerujem da si tu dok snjegovi padaju.
Čitamo knjige, gledamo filmove, zaplešemo zajedno u ritmu muzike.
I spremim ti kekse koje si volio…

Fenjeri svijetlost u tami

Slika
Noći bez svijetlosti, skup tajnih odaja.
Hladno, ruke promrzle, fenjer tražim da put mi pokaže.
Na ulici ljudi prose, prilazi mi djevojčica plave kose.
U ruci fenjer nosi. Pita me ko si?
Kažem običan čovjek sa neobičnim pogledom na svijet.
Onda mi ona reče: Ovo nije tek obično veče.
Pruža ka meni fenjer u sjeni. I kaže sad kreni.
Mrak, tišina i ljudska taština oko nas. Fenjer svijetlost u tami neki putuju sami.
Jesmo i mi od tih izgubljenih i zaboravljenih?
Nemam adresu ni kuću u kojoj stanujem samo koračam i putujem.
Ne zastajem, ako zastanem. . .
Rećiće da lutati prestanem. A ja uvijek odem, jer ne znam da ostanem.
I čujem sve što mi kažu, a onda to spakujem u jednu posebnu fioku, zapečatim sa suzom u oku.
Poneki list još ostao na drvetu, jedan ispresujem i stavim u kovertu.
Da sačuvam taj dio jeseni, ne pitaj nikoga o meni.
Jer svi što me traže u sjeni su sakriveni.
Ne gledaj u moje oči koje mijenjaju boje, ne traži u njima odraz duše tvoje.
Putujem ulicama bez raskrsnica i srećem …

Ples labuda, drama i satira sve to u nama ima

Slika
Lica neznana, a već sam ih srela tamo na odjelu uspomena.
Naše stope se prate u redosljedima, svi s' različitim životnim pogledima.
I djeluju mi ponekad, ali samo ponekad da će izvesti predstavu neku.
I iz potpune tišine da će nastati glasovi koji su tekstove naučili.
Kao da su sišli sa tih daski koje život znače, pa nas u svoje likove oblače.
I nasmijem se kao dijete kad vidim glumca kako auto vozi kao da nešto plete.
I odista je tako bilo. Jedan auto iz prošlog vijeka dolazi iz daleka.
U njemu glumac htio bi da vozi pravo, ali ne vrijedi auto svoju putanju slijedi.
Poput profesora što cijelu noć ne spava dok izum neki pravi, razbarušila mu se kosa na glavi.
I nastavih dalje put s' osmijehom na licu.
Zamislite ljudi stiglo pozorište na ulicu.
Iz zgrade izlazi glumac sa šeširom, u rukama mu knjiga on hoda i korake broji.
Zastade na trenutak i pođoše mu suze niz lice. Zatvori knjigu i ostavi je posred stolice.
Uzima šešir i pušta ga da leti i na glavu meni taj isti sleti.
Vidiš…

Tamo gdje mjesec prosipa srebrene niti, ti ćeš biti !

Slika
Tražim te u džepu sjećanja, gdje zima još nije.
U osmijehu na usnama, ti si ime koje se ne izgovara.
Ti si u suzi kojoj ne dam da krene, jer ako krene ti odlaziš od mene.
Tražim te u svakoj riječi pisama koje sam ti pisala.
Ima te u stihovima pjesama, djelima starih majstora.
Olujne su noći u kući kraj jezera, gdje mjesec prosipa srebrene niti.
Nema te tamo, jer ne može te biti. U sobi su se ogledala razbila, tinta se razlila po prstima.
Kada bi nalivpero tebe napisati htjelo riječima na komadima stakla.?!
Prolazim kroz paralelne realnosti, tražim te u tajnosti.
Padaju sa neba meteoriti, gdje su te uspjeli skriti?
Kad sve sruše, poćiću stazama kojim idu jeleni u kasnoj jeseni.
Dok još nisu snjegovi tragove tvoje sakrili.
Prate me vukovi, kompasi se izgubili tamo gdje su vjetrovi sjećanja odnijeli.
Krenuću put planina, tražiću te u blizinama daljina.
Znam da si tu negdje još uvijek te ima?
U ovim odisejama neko se igra sa nama.
Postavlja tragove koji nigdje ne vode.
Te tragove pratim, …

Na lampi slika iz mraka od pakirnih traka

Slika
Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe.
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
 Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš…