Postovi

Prikazuju se postovi od 2017

Ona koja ožljak na licu nosi

Slika
Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike.
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
 I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ož…

Zemlja se vrti oko ose, velike cipele klovnovi nose

Slika
Ljudi u pokretu, zemlja u okretu oko svoje ose.
Maske i velike cipele klovnovi nose.
Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda.
Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje?
I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača.
U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike.
Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš.
I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu.
U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige.
Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove.
Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe.
Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike.
Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače.
Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja.
Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja.
No skupićeš snagu i nasmijati se i…

Kakao za dvoje

Slika
U tišini svira melodija. Vani teku dani pješčani, sad snjegovima zavejani.
Igra uspomena kroz maglu vremena ostavljena.
Vatra u kaminu osluškujem tminu. Zidovi i cigle sazidani snovi, teku dani stari, a novi.
Na stolu dvije šolje, topli kakao za dvoje.
Dok vatra gori, gledam kroz prozor kako snijeg pada.
A ti lutaš negdje ulicama grada.
Javljaju na radiju da hladna zima se tek sprema, ti ne dolaziš nikako te nema.
Miris kakaa u stanu bio je i tada kad si rekao ne volim te i odlazim, sve u jednom danu.
Ponio si šal i kapu što sam ih tebi isplela, ti reče da odlaziš, a da volim te reći sam ti htjela.
Te dvije šolje još uvijek postoje i dalje spremim topli kakao za dvoje.
Čeka svaku večer na tebe, ti si negdje, gdje hladno je i duša ti zebe.
Ponekad u stanu čini mi se da vidim tvoju sjenu i stope u snijegu.
Pa pratim te tragove koji ne postoje. I dalje vjerujem da si tu dok snjegovi padaju.
Čitamo knjige, gledamo filmove, zaplešemo zajedno u ritmu muzike.
I spremim ti kekse koje si volio…

Fenjeri svijetlost u tami

Slika
Noći bez svijetlosti, skup tajnih odaja.
Hladno, ruke promrzle, fenjer tražim da put mi pokaže.
Na ulici ljudi prose, prilazi mi djevojčica plave kose.
U ruci fenjer nosi. Pita me ko si?
Kažem običan čovjek sa neobičnim pogledom na svijet.
Onda mi ona reče: Ovo nije tek obično veče.
Pruža ka meni fenjer u sjeni. I kaže sad kreni.
Mrak, tišina i ljudska taština oko nas. Fenjer svijetlost u tami neki putuju sami.
Jesmo i mi od tih izgubljenih i zaboravljenih?
Nemam adresu ni kuću u kojoj stanujem samo koračam i putujem.
Ne zastajem, ako zastanem. . .
Rećiće da lutati prestanem. A ja uvijek odem, jer ne znam da ostanem.
I čujem sve što mi kažu, a onda to spakujem u jednu posebnu fioku, zapečatim sa suzom u oku.
Poneki list još ostao na drvetu, jedan ispresujem i stavim u kovertu.
Da sačuvam taj dio jeseni, ne pitaj nikoga o meni.
Jer svi što me traže u sjeni su sakriveni.
Ne gledaj u moje oči koje mijenjaju boje, ne traži u njima odraz duše tvoje.
Putujem ulicama bez raskrsnica i srećem …

Ples labuda, drama i satira sve to u nama ima

Slika
Lica neznana, a već sam ih srela tamo na odjelu uspomena.
Naše stope se prate u redosljedima, svi s' različitim životnim pogledima.
I djeluju mi ponekad, ali samo ponekad da će izvesti predstavu neku.
I iz potpune tišine da će nastati glasovi koji su tekstove naučili.
Kao da su sišli sa tih daski koje život znače, pa nas u svoje likove oblače.
I nasmijem se kao dijete kad vidim glumca kako auto vozi kao da nešto plete.
I odista je tako bilo. Jedan auto iz prošlog vijeka dolazi iz daleka.
U njemu glumac htio bi da vozi pravo, ali ne vrijedi auto svoju putanju slijedi.
Poput profesora što cijelu noć ne spava dok izum neki pravi, razbarušila mu se kosa na glavi.
I nastavih dalje put s' osmijehom na licu.
Zamislite ljudi stiglo pozorište na ulicu.
Iz zgrade izlazi glumac sa šeširom, u rukama mu knjiga on hoda i korake broji.
Zastade na trenutak i pođoše mu suze niz lice. Zatvori knjigu i ostavi je posred stolice.
Uzima šešir i pušta ga da leti i na glavu meni taj isti sleti.
Vidiš…

Tamo gdje mjesec prosipa srebrene niti, ti ćeš biti !

Slika
Tražim te u džepu sjećanja, gdje zima još nije.
U osmijehu na usnama, ti si ime koje se ne izgovara.
Ti si u suzi kojoj ne dam da krene, jer ako krene ti odlaziš od mene.
Tražim te u svakoj riječi pisama koje sam ti pisala.
Ima te u stihovima pjesama, djelima starih majstora.
Olujne su noći u kući kraj jezera, gdje mjesec prosipa srebrene niti.
Nema te tamo, jer ne može te biti. U sobi su se ogledala razbila, tinta se razlila po prstima.
Kada bi nalivpero tebe napisati htjelo riječima na komadima stakla.?!
Prolazim kroz paralelne realnosti, tražim te u tajnosti.
Padaju sa neba meteoriti, gdje su te uspjeli skriti?
Kad sve sruše, poćiću stazama kojim idu jeleni u kasnoj jeseni.
Dok još nisu snjegovi tragove tvoje sakrili.
Prate me vukovi, kompasi se izgubili tamo gdje su vjetrovi sjećanja odnijeli.
Krenuću put planina, tražiću te u blizinama daljina.
Znam da si tu negdje još uvijek te ima?
U ovim odisejama neko se igra sa nama.
Postavlja tragove koji nigdje ne vode.
Te tragove pratim, …

Na lampi slika iz mraka od pakirnih traka

Slika
Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe.
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
 Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš…

Imam folciku staru, ponekog moljca u ormaru

Slika
Još uvijek se nisam vratila u moj grad. Još lutam po stanicama.
Čekam vozove i onaj jedan što ka mom domu putuje.
Vidim prodavača novina kako ih prodaje po stanici.
I kažem sebi: Nisam čovjek, koji čita novine svaki dan.
Nemam unaprijed pripremljen plan.
Slike ne stavljam u ram. Ponekad među ljudima čovjek osjeća, kao da je sam.
Znam, svako ima svojih briga, zato živim u svijetu knjiga.
Zavrtim zvrk kao onda kad bijah dijete, sretna što ptice nebom i ovo jutro lete.
Imam folciku staru, ponekog moljca u ormaru.
Prašnjave kofere, ipak danas se rijetko putuje.
I jednog pauka u uglu sobe.
Dobro jutro mi poželi, mene i takva sitnica nasmije i razveseli.
Ako imaš parče hljeba ti ga podijeli?! Svakom čovjeku dobro poželi.
Onda budem ljudima čudna, sanjam, a potpuno sam budna.
Ponekad su ljudima moje rečenice upletene kao pletenice.
Kao da sam sa neke nepoznate planete. Kažu odrastao čovjek, u duši dijete.
Ih, kao da godine ne lete.
Rijetko ko umije da me razumije.
Kao dijete bi čim dođem  iz…

Ima li superjunaka u svijetu realnih đaka?

Slika
Ti i dalje uporno stojiš, zrak udišeš?! Neobično za tebe, jer inače lako odustaješ.
Povez ti na očima. Vidiš tamu, tamniju od noći.
Reaguješ čulom mirisa i sluha. Imaš osjećaj da si u zatvorenom prostoru.
Nema prozora, nema vrata, ti si u trouglu.
Ne bojiš se zatvorenog prostora, već imaš strah da ne postoji izlaz.
Glas ti govori: Skini povez i otvori oči.
Otvaraš oči, stojiš na užetu okružen/a zgradama.
Gubiš li tlo pod nogama? Strah, panika, osjećaj da ćeš pasti. Dišiiiiiiiiii!
Ne možeš, blokiran/a si. Nisi od čelika, ti si fuzija nekog bića i čovjeka.
Suze idu niz lice padaju u bocu. Smijeh stavljaš u čep. Zatvaraš je.
Pada ti iz ruku razbila se u sitne dijelove, razlile se emocije poput lave.
Hej, jesi još gore? Pusti bocu, čuvaj sebe. Ona ti odvraća pažnju.
Održavaj ravnotežu, skoncentriši se. Misli su tu, da ometaju.
Zamišljaš sebe kako si boca koja će pasti i razbiti se.
A poztivne misli? Možda se dogodi neko čudo? Pojaviće se neko i spasiti te.
Ne, nisi u stripu. Nema superjun…

Uvalama sjećanja

Slika
Već neko vrijeme nemam komunikaciju sa planetom Zemljom. Došlo je do prekida veza.
Tako odlučih jer na tišinu u Svemiru naučih. Pojma nemaju da sam se vratila. Sva čuda tehnologije sam isključila. I nisam čovjek koji baš voli more.
Draže su mi planine i nadmorske visine. Moja svemirska kapsula se zaustavila.
Nađoh se nasred mora kao član posade jednog broda.
Tako dođoh do voda pravo iz Svemira da plovim lukama nemira. Nakon hladnog prostora i galaksija prija mi toplina. Iako bih rado put planina.
I dok gledam u daljinu čekajući oseku i plimu sretoh na molu jednog čovjeka.
Pomislih možda se ovdje rasula vreća riječi i možda će ih on nekom reći?
Možda su me zato poslali ovi iz svemirske stanice na more?
Njegove usne počeše da zbore.
Priča mi on priču o njoj. . .
Sve ono što se usidrilo u duši. U dubinama gdje su alge postale dio njega.
Njegova jedra vjetrovi ne pokreću. Sam danju i noću, saživio se s' njom i navikao na samoću.
Živi na jednom brodu. Umjetnička duša što valove sluša…

Ima tih noći koje dođu, a nikako da prođu

Slika
Trenutno se nalazim na planeti Merkur. Baš tamo odlučih otići.
Da odmorim misli i da pišem riječi.
A i da potražim neko hladno mjesto bar na trenutak da se sklonim od tropskih vrućina.
A mogu vam reći da je mnogooooo hladno. Slova su se zaledila dok pišem.
No, i da vidim ovaj svijet iz dalekih galaksija reflektuje li se uopšte?
A dovoljno sam blizu sunca. Valja led otopiti kad se budem vraćala na Zemlju.
Gledam i vidim da je ljudima najlakše da odu bez pozdrava i riječi.
Zatvore vrata i ključ bace u vodu. Sa ključem sve riječi odu.
U zraku ostave pitanja i odgovore. A kad bi samo iz paukove mreže pustili riječi na slobodu?
Ne, mi se još više u nju zapletemo i ćutimo. Okrenemo se i odemo.
Unutar nas lome se riječi na vrhu usana ostanu i samo prah postanu.
Čestice koje putuju, a same ne mogu da se kažu.
Ima tih noći koje dođu i nikako da prođu.
Kazaljke na satu ćute i čekaju te trenutke.
Oči budne gledaju u te duge noći i pitaju se kad će jutra doći?
Ima tih riječi koje zapišemo pa obri…

Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli

Slika
Noćas traže tebe i mene, nas dvoje zauvijek izgubljene.
Na ovoj stanici mi smo loši putnici.
Jedna karta, dvije duše. Ko putuje? Znamo, ne možemo oboje.
Iz torbe vadiš stari šah upućuješ pogled ka meni, onakav kakav samo ti znaš.
Još jedna partija šaha kao u dobra stara vremena, na peronu čovjek i žena.
Mat ili pat? Igraćemo kako dosad nismo.
Izgubljeni u nađenom mi smo.
Slažemo figure na polja, ko pobijedi on putuje.
Prvi potez povlačiš, laufer po dijagonali ide poljima, sve čitam ti u očima.
Odavno znam igre tvoje plan. Iza nas zaključan stan što jedan ključ ima.
Noćas jedno odlazi daleko u taj prazan prostor vraća se neko.
A nekad bili su tu ormari, uredno posložene stvari, sad ostali su prazni.
Onaj sto pored prozora sa pogledom na najljepše ulice i ručno izrađene stolice.
Knjige složene na police i jutarnjim zrakama obasjano tvoje lice.
Skidam tu sliku sa zida sve je ovo dio privida.
Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli.
Vodenim bojama po platnu u vremenskom klatnu.
Izvanredni t…

Čovjek od morske pjene

Slika
Može li tišina da se svira prstima po žicama gitare?
Mogu li od pijeska da nastanu pjesme?
Smiju li usne da kažu ono što duša ne smije?
I ne pitaj da li jeste ili nije, sve isto kao prije?
U onom ispisanom retku šta je naposljetku ljudskih nadanja?
I dok čovjek se pretvara, razum vrata zatvara.
Od čovjeka do čovjeka ima mnogo toga što se razliva kao voda sa izvora.
Iako sve jedni drugima priznaju, koliko tog skrivaju?
Ljudi rijetko pravo lice otkrivaju. I nose maske kao zaštitu, one padaju same, korak od svijetlosti do tame.
 I vratiš se iznova i pitaš se bez nekog razloga zašto se sve uporno ponavlja?
Možda strah u ljudima vlada, svi su negdje pod svijetlima grada.
I prolaze pored tebe sada.
Neki te vide, neki ne, svako ima svoje putanje.
Reci gdje počinje kretanje svih ljudskih nadanja.
Kad padneš, ustaneš, kažu. I koliko ti pomažu kad to kažu?
Ne znaju sve strahove u tebi i da im kažeš vjerovali ne bi?!
Možda i oni svoje kriju ali ne prelaze liniju.
Uvijek odaberu neku njima znanu …

Glumac iz postave davno odigrane predstave

Slika
On sada je sjeda kosa i brada. Ožiljak posred lica, za druge tek obična skitnica.
Čovjek okružen sa bezbroj ptica. Sjedi na istoj klupi godinama, dok u njemu vrijeme zove.
Rijekom života što jedan čamac ide po vodi, gdje on sad plovi?
Zgužvano pismo u rukama sa mnogo žuljeva urezanih i ostavljenih pečata.
Iz vode izranja karika po karika snaga ponestaje, no važno je da istraje.
On nekada sretan čovjek bio je. Imao je topli dom i uvijek živio po svom.
Onog trena kad je nestao taj čovjek u njemu, on osjeti da vrijeme je za promjenu.
Ostavio je sve spakovao kofere i krenuo niz ulice i trgove postao čovjek što hrani golubove.
Skupljao je žuljeve, radio teške poslove sad ga više niko i ne poznaje.
Iz tog svijeta u kom je živio izbrisao je sve tragove i nove cipele, zamijenio za prašnjave.
Kroz oluje i nevrijeme lomio stakla sva ona koja bi njegova ruka dotakla.
Rasuo bi u sitne dijelove pa spajao. Kako spojiti krhotine jer jednom slomljeno i iznova sastavljeno
nikad više nije isto. Koliko …

Kad kap kiše snove piše

Slika
Tamo i ovdje, negdje i nigdje. Često smo izgubljeni po paralelama i dijagonalama snova i jave.
Pješčani smo satovi, oaze i fraze. Sa muzičke strane gledano mi smo jednotaktni i dvotaktni motivi. Smisaone cjeline većine!
Muziciramo dok sviramo po harfi života neke od naših nota.
A harfa je najveći i najsloženiji instrument, baš poput čovjeka.
Odlutam u daljine nepreglednih vidika. Posmatram, tu sam, a i nisam.
Iz tih misli me prenu sjećanje na jedan koncert.
Jedan od onih koji se pamte. Ovaj poseban bi po kiši.
Na dlanove mi padaju kapi, idu niz lice poput suza.
Kakva simfonija gitare i kiše.
Divan osjećaj, neopisivo - opisiv. Uvijek se sjetim te noći kad poželim kroz paralele proći.
Gledam ljude sa osmijehom na licu, jedni drugima dodaju kabanice.
Uvijek u torbi nosim kišobran.
Otvaram kišobran, a tako bio je lijep dan.
 No nebo je odlučilo da oblaci se naljute pa da otvorimo kišobrane i obučemo kabanice.
Izgledam poput Merry Poppins koju voljeh kao dijete.
Kišobran bježi, održavam ga…

Mjesečevi plesači

Slika
Igraju se noćas sjene uzanim putevima sa mjesečevim plesačima.
Pa im korake prate samo da ih vrate na početne tačke.
Kroz maglu na tragu, kreću se unazad, iluziju stvaraju da naprijed idu.
Da zavaraju tragove i stope utkane, pucaju grane pod nogama, sad već hodaju lagano na prstima.
Najla zastaje, uvijek oprezna, čuje glasove, priviđenje ili stvarnost, odavno već zaboravila je realnost koja je okružuje?!
Ništa drugo ne preostaje, osim da vjeruje.
Daleko je sad ona hladna, a tako topla zgrada i ulice grada. Daleko su kao sjećanja.
Povrataka nema, ne ona i ne želi da se vrati, zato korake od Torona prati.
Sve je teže bilo ići po tami, znali su da nisu sami.
Kroz gustu šumu zvijeri putuju, čovjeka prepoznaju po hodu.
Tražili su neki izvor, trebali su vodu. Makar kap jednu, poput zlata vrijednu.
Odlučili su malo odmoriti misli i sjesti, a magla je poput pauka počela mrežu plesti.
Vidljivost je bila sve manja, nit podsvijesti sve tanja.
A kad misli putem podsvijesti pođu, sva sjećanja izno…