Postovi

Prikazuju se postovi od 2017

Ljubav će naći put do tebe

Slika
Postojale su po legendi iz moje mašte brojne male zajednice u kojim su živjeli ljudi, koji su još kao djeca dolazili u to područje. Obitavali su u blizini rijeka.
Rijeka je donosila sklad umu i mislima učenika.
Kad god bi u zajednicu stiglo dijete oni bi uzeli kamen iz vode i dali ga staratelju u čijem domu su odrastali. Onda kad bi došlo vrijeme da izađu iz zajednice u svijet taj kamen bi vratili u vodu.
To je bio znak da su odrasli u ljude koji su slobodni poput toka rijeke, a na neki način ostaju duhovno dio zajednice. Jer kad god osjete potrebu mislima se mogu teleportirati i razgovarati sa mudracima. Od ranih godina su ih učili da žive u skladu sa svijetom oko sebe.
A pritom nisu ni vidjeli svijet izvan njihovog svijeta.
Imali su priliku da ga upoznaju tek onda kad to odluči savjet mudraca.
Svako dijete je imalo svog mentora i određenu oblast koju je učilo.
Među njima su bili dječak i djevojčica koji su doputovali u selo jednog hladnog jutra.
Inje je bilo po drveću, daleko je bil…

Ima jedna kuća za ptice, za ptice koje nisu selice

Slika
Noć, vani sve miriše na snijeg. Polako tonem u san. Odjednom oko mene je dan.
Nalazim se usred drvoreda sve je prekriveno sa mnogo inja i snijega.
Oko mene su polarna lisica, medvjed, zec i crvendać ta neobična ptica.
Oni su tu da prenesu poruku. 
Polako krećem sa njima da putujem u prošlost, sadašnjost i budućnost zima...
Ima jedna kuća za ptice, za ptice koje nisu selice. 
U njoj ljudi ostave mrvice i zrna hrane za one duge zimske dane.
Da ptice znaju da nisu same. Pa dolete kad snjegovi i mrazevi posjete naše krajeve. 
Ugriju se na trenutak, pronađu hranu i siguran kutak.
Pada inje na drveće, na borove iglice, tu na kraju ulice.
Vidim ljude, ali oni ne vide mene niti vide moje nove prijatelje kroz san odaslane.
Jedan mladić djevojku očekuje ruke u rukavicama grije. Očima se smije. 
Ona prilazi u zagrljaju njih dvoje stoje, kako je lijepo vidjeti dvoje koji se vole. 
Sanjke prolaze sretna porodica u njima. 
Ulični prodavači prodaju toplu čokoladu.
Ulični fenjeri u gradu, poneku pahulju otkriju. Dj…

Mi smo dva plesača

Slika
Pogledima se tražimo u potpunom mraku. Naši koraci se prepoznaju, naše ruke se dotaknu.
Jer one zagrljaj zajedno čine. I razbiju tu kuću tišine u teatru snova.
Tamo se nekad pojaviš samo da mi dojaviš da si tu.
Kroz ledene snježne odaje rukom umjetnika figure stvorene.
Samo hladna zima stvori ljepotu u njima. I trčimo kao djeca što su još u nama, koju poznajemo i uvijek im se vratimo. Koliko već dugo se pratimo? I ponavljamo sve iste scene.
Svaki put neke se promjene.
U mraku pronađemo traku svjetlosti.
U ovom zapetljanom svijetu neki ljudi se jednostavno sretnu.
A onda se sakriješ negdje u tim ledenim tunelima. I okrenem se oko sebe, tražim tebe.
Krenem pratiti u snu tragove, tvoje oči skrivene neće da se otkriju.
Čujem tvoj smijeh isti je još uvijek. I plave oči kao da su se stopile sa ledom.
I poruka na đačkoj tabli ispisana kredom. Volim te, potraži me! Stvaran sam kao ove sante leda oko tebe. Pronađi me da opet zaplešemo naš ples. Sve piše istim redosljedom. Svaka tačka, zarez i …

Oko nas i u nama

Slika
Neki kažu da su je vidjeli, drugi pak da je ona samo legenda o kojoj se piše.
Znali su samo to i ništa više.
Govorili su: Ona je previše krhko stvorenje, slomiće je pustinjski vjetrovi.
A u njoj je bilo toliko snage da je ni oni nisu mogli slomiti.
Imala je dugu kosu narandžasto-crvene boje.
Upravo zbog te boje dali su joj ime Vulpini (Lisica).
Nosila je u kosi jedno pero sa znakom indijskog plemena.
Sunce je budilo, mjesec joj san donosio. Uskoro se za nju pročulo. Živjela je samotno i sa ljudima.
Imala je onu prkosnu narav u sebi. Pokušavali su je pronaći. Ali je baš poput lisice vješto izbjegavala susret sa ljudima. Njene vještine bile su njena nadležnost. Govorili su da je ona pustinjska lisica.
Na rubu tropske zone živjela je po svome. Sklonište je pronalazila u stjenovitim terenima i gledala bi kako se nebo stapa sa pješčanim dinama. Izvan stvarnosti na rubovima realnosti znala je opstati.
Tamo gdje pire vjetrovi pasati i raspršuju oblake ona je utkala svoje korake. Izrađivala j…

Ovi snovi su budni

Slika
Dan 158...  Nebeski svod se promijenio, drugačiji je. Ja sam drugačija.
Noćas nisam sanjala, a spavala sam. Ovi snovi su doputovali u budno stanje.
Ponekad pamtim podatke iz nekih prošlih godina, a ne mogu se sjetiti onih koje zatrpam prašinom sjećanja. Njih ne pamtim, jer tako osjetim, kad mi zatreba neki od njih, onda se podsjetim.
Tamo negdje u mislima stanuju sve te kartice i otvore se baš poput cvijeta kad otvori latice.
Danas radim ono što volim. Danas sam skupljač snova. To nije zanimanje rekoše, ali ga volim.
Mogu snovi da se skupe, skriveni su, ali ih otkriju ruke.
U mom ormaru koji je pretrpan kostimima, ja sam čovjek pantomima.
Da se na početak vratim, danas osjećaje moje duše pratim. Ponekad navratim u te odaje skrivene.
Znam ih, znaju i one mene. Nisu navikle na promjene. Uvijek očekuju više od mene.
Da iščupam korijenje  što mi je ruke vezalo, onda znam u meni bi sve plesalo.
Izlazim iz biblioteke i plešem umjesto da hodam. Čudna sam im znam, ali se ne zaustavljam.
Ovaj …

Ovdje dani kao da preskaču vrijeme

Slika
Dan 156... Ovdje dani kao da preskaču vrijeme. Vatrena kugla se okreće oko moje glave, kao da skenira sve podatke o meni pa ih odašilje nekome. Stoji čovjek tu ispred mene.
Stvaran koliko god razum govorio da on nije tu. A kako nekako sanjarim onda mogu posebno da osjetim sve ono što bi htjeli sakriti.
Oni znaju da postoji neko ko ih može otkriti. O ne, nisam ja ta. Samo sam im zamku postavila.
Ma nije to čak ni zamka samo mala optička varka.
 Čovjek nastavlja da priča nepoznatim jezikom, crta simbole na zemlji, pruža mi ogledalo.  U ogledalu vidim znak na mom licu. Podudara se sa onim što je nacrtao tankom grančicom drveta na zemlji. Znam da trebam ostati skoncentrisana na drveće bez listova. Ono je poenta mog posjeta.
Meni je sve pomalo mutno u mislima, ali se razbistri poput vode.  Ti krugovi od kamena što bacih sa ramena napraviše niz.
Ćutim... u meni se riječi govore same.
Opreza nikad dosta u ovom svijetu koji sada ide nekim drugim tokovima.
Čekaj... ovo nije biblioteka. Ovdje s…

Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet

Slika
Dan 155, pišem prvi put po papiru neka zapažanja još jednog  24-sata dugog dana.
Sve što zapišemo oni mogu pročitati. Postoji jedna soba gdje se čuvaju svi naši podaci i kretanja.
Ne samo ovih dana, već godinama unazad.
Ne, ne pišem dnevnik, ne živim u doba sjećanja, živim u sadašnjem trenutku.
Ista rečenica kao uvod, rečenica koju izgovaram na glas.
Ovo nije svijet koji poznajem, ne nikako, jer svijet  nije isti.
Nije on isti niti jedan dan.
Pišem je jer pokušavam sebi nekako ovu rečenicu urezati u pamćenje.
Izrezali su nam misli, kao kolaž papir i na bijeli papir dodali boje koje sad nepomično stoje.
Prekrojili su naša sjećanja dodali po želji šta su htjeli.
Sve je još uvijek tu negdje nisu nam ih oduzeli.
Čini se pomalo zbrkan taj red (bolje reći nered) u našim glavama.
Nema ovdje odabranih heroja koji će spasiti svijet.
Niko rođen i predodređen da nas povede i spasi od ostalih i nas samih.
A odrastao je negdje kod nekog mentora koji ga je godinama podučavao i prepremao za ovo što …

Gledam mojim očima te tvoje sanjive

Slika
Noćas inje pada, a mi smo na krovu ovog nepoznatog, a dobro poznatog grada.
Gledam mojim očima te tvoje sanjive.
U zagrljaju tvome mogu da se slome, sve tuge u meni.
Govoriš mi: Kreni...
Krenula sam, onako kako umijem i znam.
Skupila sam u šake sve oblake.
Čuvam ih, pričam im priče da spavaju, ne bih da ih budim.
Jer krenuće kapi kiše po našim kabanicama.
Naći će taj jedan razašiveni šav, a mi nosimo taj kišobran.
Sakrili smo lica ispod kišobrana i kabanica.
Njihovi laseri su okrenuti prema meni. Ne diraj te nakupine izazvaće ruševine.
To su knjige složene nikad otvorene i ostaju zatvorene.
Zašto ti je toliko stalo da pročitaš te ispisane redove?
Na policama minulih dana, svaki list knjige, jedna je rana.
Ti tražiš put koji vodi preko trnja, do osmijeha na mom licu.
To trnje ožiljke ostavlja, moja daljina ti se suprostavlja.
Ne otvaraj ta vrata gdje tuge spavaju.
Ni one put do mene više ne znaju.
Kažeš mi: Ustani...
Ustala sam, na cipelama mojim teški okovi. Njih nosim.
I nema ključa,…

Ovo je statika, javljaju da je nestala romantika

Slika
Čuješ li, nečujno nije samo se ućutalo i vješto se krije?!
To je statika, javljaju da je nestala romantika.
Stator je statičan, rotor je u obrtaju. Ljubavi nestaju, romantike prestaju.
Obrtni momenti tih hemijskih akcija samo su reakcija.
Ali romantike nema. Da li je negdje poput odjeka tišine?
Ili je postala dio prašine na uglovima naših zidova?
Znam nije nevidljiva, samo ne želi da nama bude vidljiva.
U zagrljaju prošlog vremena zarobljena. U kapi jednoj na usnama se zaledila.
Dodirom ruke istopila. Sa čašom vode se stopila.
I dok se pitamo po čijim mislima skitamo, znamo da smo stranci u noći,
za stolom nepozvani gosti.  Kupi dvije karte za bioskop, posmatraj zvijezde kroz teleskop.
 Pripremi večeru uz svijeće i zapiši riječi na parčetu papira dok gitara svira.
Onda pusti neki film da teče, vani je tako fino veče.
Dok svijeća dogorijeva, romantika progovara.
Pusti muziku preko starog gramfona, priguši svijetlo, upali neku lampu.
Pronađi tebi drage ruke u mraku.Tišinu u riječi pretv…

Ničije, a nečije emocije

Slika
Obično, a melodično. Neobično, a pragmatično. Ničije, a nečije emocije.
Svijetom razasute ćute i čekaju te.
Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi.
Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage.
Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru.
Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima?
Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok.
Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti.
I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke.
Ti živiš uspavano, a sve prolazi.
Reci mi jesi li u potrazi?
Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu.
Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide.
Navij sat da opet zazvoni i probudi se.
Zaboravi na ... sebe pronađi.
Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada.
Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama poslala.
Gdje j…

Šta to ima u nama, a nema?

Slika
Suncokreti lice suncu okrenuli. Odroni krenuli.
Brod plovi nemirnim rijekama, imamo staklo na rukama.
Otiske ostavlja. Vani taština što otima ono nešto u ljudima.
Tonemo do dubina gdje stanuje odjek tišina.
U tim parabolama pogledi se traže, jer njima se sve otkrije i kaže.
Galerija hodajućih portreta. Kojom kruže dva nepoznata lika.
Ko li se tog sjetio pa tok vremena poremetio?
Prsti isprepleteni, ispod snjegova zaleđeni.
Jutarnje kapi rose, u noći po žaru gaze noge bose.
 Ljudi postaju hodači, umjesto stakla u ruci grane drveta.
Nema razmaka niti pomaka, sve je zamka od par koraka.
Suncokreti, vrijeme leti, više neće sa ljudima da se druži, kazaljka na satu samo kruži.
Uspavani su u nama postali svi oni ljudski maniri, svako u svom svijetu živi.
Pepeo se rasuo jer je vatra dogorjela, nestao je žar, dogodio se u čovjeku neki kvar.
I nema tog majstora da otkrije gdje se nalazi pa da ga popravi.
Neki dio nije tamo gdje je bio.
Rastopio se i razlio poput žive, gledam kako ljudi danas je…

U tebi i meni svjetovi skriveni, ne mogu biti otkriveni

Slika
Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i  otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore.
Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože.
Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako.
Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna.
Čudna i nelogična, misteriozna i neobična.
Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje.
Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće.
Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode.
I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak.
Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati.
Gledam kako listovi sa drveća odlaze na njima znane sta…

Jednu tačku na zidu imaj u vidu

Slika
Prosjak i dama, svijetlost i tama sjede na stolicama oko tebe.
Dijagonale red prave. Jednu tačku na zidu imaj u vidu.
Kad se dogode apokalipse u tebi, zidovi će imati pukotine po sebi.
Iz pukotina će rasti korijenje, pustiće listove, cvijetovi će otvoriti latice.
Šarafi i matice spajaju dijelove.
Pred tobom vrata od čelika. Postaješ ranjena zvijer u tijelu čovjeka.
Čuvaju je u tebi korijeni na rukama.
Noćas u tebi budni su nemiri. Otimaju se tvom biću, ti ih zadržavaš.
Kome pripadaš da li znaš? Tražiš po zidovima ima li algoritama. Poredani su u niz znakova.
Linearno programirani u tvojoj glavi sortirani. Šta ako ti kažem da su revoltirani ?!
Soba je poligon koji treba prijeći. Smjenjuju se dani, jedan prozor tvoj pogled je u svijet.
Jesi li spreman za preokret?
Misli su košnice pčela, trutova i radilica svi u isti glas zuje, niko te ne čuje.
Sabiraš sve i raspoređuješ. Bude te iz stvarnosti ove krajnosti. Čuju se otkucaji sata.
Iz sata izlazi ptica rugalica.
Isto pitanje ponavlja. Ne…

Vilani djevojka sa Semartin planine

Slika
Postoje svjetovi nama daleki i drugačiji, na ivici stvarnosti i fantazije.
Postoje priče koje liče, no ipak su različite.
Bijaše to, ne u ono nekad davno vrijeme, već jedne jeseni.
Kad je mladić krenuo u potragu za djevojkom koja mu se pojavila na prozoru negdje u zoru.
Listovi padaju sa drveća, sve na jesen podsjeća. Noć dođe prije i sve što je bilo, možda i bilo nije.
On je spavao dubokim snom, i sanjao je nestvarno biće. Melodija ga prenu iz sna.
Tada na svom prozoru ugleda oka dva.
Ogleda im se duša cijela, u misli mu se zaplela. Ta oka dva neobične boje.
Rođena iz kapi rose na cvijetu, imala je duge kose.
Imala je na sebi krila i okrilje, bila dio sna i zbilje. Obitavala je na oblaku, istkale joj vile haljine.
Rijetko se ona ljudskim okom mogla vidjeti, uvijek bi se vješto uspjela skriti.
No njegove misli odlučila je pohoditi. Imala je snagu vjetra, doputovala iz sunčevog spektra.
O jeseni je oblake slala da donesu kiše. Zagrlila ga je rekla  da se zove Vilani i tada je nestala.

Ona koja ožljak na licu nosi

Slika
Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike.
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
 I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ož…