Vilani djevojka sa Semartin planine

Postoje svjetovi nama daleki i drugačiji, na ivici stvarnosti i fantazije.
Postoje priče koje liče, no ipak su različite.
Bijaše to, ne u ono nekad davno vrijeme, već jedne jeseni.
Kad je mladić krenuo u potragu za djevojkom koja mu se pojavila na prozoru negdje u zoru.
Listovi padaju sa drveća, sve na jesen podsjeća. Noć dođe prije i sve što je bilo, možda i bilo nije.
On je spavao dubokim snom, i sanjao je nestvarno biće. Melodija ga prenu iz sna.
Tada na svom prozoru ugleda oka dva.
Ogleda im se duša cijela, u misli mu se zaplela. Ta oka dva neobične boje.
Rođena iz kapi rose na cvijetu, imala je duge kose.
Imala je na sebi krila i okrilje, bila dio sna i zbilje. Obitavala je na oblaku, istkale joj vile haljine.
Rijetko se ona ljudskim okom mogla vidjeti, uvijek bi se vješto uspjela skriti.
No njegove misli odlučila je pohoditi. Imala je snagu vjetra, doputovala iz sunčevog spektra.
O jeseni je oblake slala da donesu kiše. Zagrlila ga je rekla  da se zove Vilani i tada je nestala.
Noćima nije spavao, oblake je gledao, kraj prozora je čekao no došla nije više.
Spakovao je svoje stvari, krenuo da je potraži, oči njene nije mogao da zaboravi.
Oblaci i kiše mu jedini tragovi biše. Pratio ih je u stopu i prošao mnogo puta.
Tragovi ga dovedoše do jedne pećine. Kiša je neumoljivo padala i njemu je trebalo sklonište.
Pokušavao je založiti vatru no kiša je dodatno otežavala.
Nisu pomogli ni svi oni dani provedeni u izviđačima.
No nakon nekog vremena uspio je. Ostalo mu je još nešto hrane, vodu je pio sa izvora.
San nije dolazio na oči, duge su bile noći. Tražio je od početka jeseni, no skriveni su ostali tragovi njeni. Tada opazi u jednoj pukotini u pećini nekakav smotuljak. Uzeo ga je u ruke i odmotao.
U njoj je pismo pronašao. U pismu je pisalo sljedeće: Ti što čitaš pismo ovo, pamti svako slovo.
Imao si sreće do ovog djela doći i pećinu pronaći. Samo rijetki pohode Semartin planinu.
Trebaš stići dok se još nije obukla u zimu. Sve što si sanjao, nije zasigurno, niti se tako čini.
Sve odgovore naćićeš na toj planini. Proćićeš mnoge prepreke, preplivati hladne rijeke.
Pronađi sjeme paprati da bi sa biljkama i životinjama mogao razgovarati.
Tako ćeš se sačuvati, jer mnoge biljke te mogu otrovati.
Kad tri stotine djetelina sa pet listova pronađeš tada ćeš panj starog drveta da nađeš.
Obrastao mahovinom biće, tu te čeka važno otkriće o Andre bićima.
Ugledaćeš krugove na travi u taj krug ne ulazi to ne zaboravi.
Kad vidiš djevojku na jelenu i da nosi luk i strijelu ti joj se pridruži. Ne slušaj glas djevojke što dolazi iz daleka ona ti je prepreka. Izgubićeš želju za hranu i piće i umjesto slobode, to za tebe ropstvo biće.Onog trena kad dođeš na planinu vidjećeš jednu ženu i njenu sjenu. Oči su njene ogledala duše i ima crvene uši. Djevojka je to što nadnaravne moći ima i obitava na oblacima.
 Nakon pročitanog pisma govorio je sebi: Ovo nije pećina, ovo je nekakva projekcija sna sa neobičnim bićima i otkrićima iz nekih drugih knjiga, ne iz moje.
 Te noći prije nego li će jutrom ranim poći sanjao je nju i gotovo da mu se činilo kako mu lice miluju njene ruke. Probudio se i vidio bi tek mrave kako putuju po njegovom licu, spremajući se za zimu koja dolazi. Pustio ih je na slobodu, a želio da njene ruke nikad od njega ne odu.
Da ostanu i zagrljajem ugriju dušu i jesen odnesu, a proljeće da se nastani u tim odajama između jave i sna. Bio je željan slobode i sunčevih zraka. Htio je da izađe iz tog mraka. Vodila ga je tvrdoglavost.
Zapravo ona je bila blokada svemu lijepom što je negdje (u nekom skrivenom ćošku duše) uspavano bilo. Vodio bi borbe u svom biću, jer kad si sam sa sobom tada sjene vladaju tobom.
Tada se vode svi oni nemiri jaki kao damari u nama.
Ustao je tog jutra i vidio je maglu. Kiša je prestala nakon toliko dana. Magla je otežavala kretanje.
Prva rijeka i prepreka pred njim je stajala. Plivao je umoran bio, no nije odustao. I još nekoliko u tim danima je preplivao. Tražio je djeteline, brojao listove. Sakupio njih čak tri stotine. Vidio je krugove na travi no ulaziti nije htio, znao je da bi zarobljen bio. Uspio je pronaći stari panj, obrastao mahovinom. Izbrojao godove i pratio tragove. Vidio je krugove posred trave tu su vile plesale. No sjetio se poruke i u iste ulazio nije. Djevojka nasred livade pjesmu najljepšu pjeva i zove ga da dođe, ali on odluči da prođe. Tada je ugledao jelene, a na jednom od njih djevojka jaše i vukovi je se plaše. Sa lukom i strijelom njena bitka odjekuje planinom cijelom.
I zemlja se trese kad se Andre bore. Sjetio se djela pisma o njima i ponavljao je u sebi.
Da to mora da su one, ta čarobna mitska bića, koja su rijetko vidljiva ljudskom oku.
Ali ostave tragove ako negdje duže ostanu i onda vidljive postaju.
Nije mnogo govorila tek poneku riječ i samo mu je kišobran otvorila.
Te mu reče: Dozvaću kišu, oblaci je po nebu pišu.
Čuo je tišinu onu najtišu, i pitao se je li stvaran svijet u kom se nalazi.
Kiša je počela padati on je put trebao nastaviti. Pronašao je sjeme paprati i počeo sa biljkama i životinjama razgovarati. Danima je kročio uzanim stazama.
Cipele su stvorile žuljeve i rane su se otvorile.
Biljke mu rane zacijeliše, životinje put pokazaše. Još nekoliko kilometara do planine ostaje.
I kako se sve više penje sve jasnije mu postaje, kako se danas rijetko čovjek ostaje.
 Iako pravi razlog još nije otkrio, listove svog života iznova je čitao. Što je više čitao, manje je znao, više vjerovao. Vjerovao je da ga na vrhu odgovor čeka. Snaga je bila na izmaku, put iza njega na odmaku. Nije želio odustati, znao je da treba izdržati. Upornost ga je vodila, svakim pređenim korakom sve je jača bila.
Vidio je vrh Semartin planine, a između planine i neba, kako ga ona očima gleda.
Bile su to oči neobične boje. Htio je zagrliti i sve joj reći.
Znao je da bi je prepao i da bi mogla pobjeći.
Kiša pada i dalje...
Ona govori : Jesu i tebi kao meni teške ove kapi kiše koje padaju po nama?
A mi ispod jednog kišobrana. Ne poredi ih sa suzama, što idu niz lice, jer nisu iste te kapljice kao ove sa neba. Sve te kapi su dijelovi krhotina duše tvoje. One su ti na putu bile veći teret no sve prepreke što si sreo. Mogao si odustati ali nisi htio. Uporan si ostao. Bio je u čudu i nije mogao vjerovati pa je mislio da je najbolje ćutati. Zašto ti usne ćute, kad nešto reći treba?
Tako cijeli život bježiš od ljudi i sebe.
Čitam ti misli u tebi se govore riječi: Stani, molim te još ne kreći!
Kad bi se sa usana iste mogle reći. One noći kad sam tvoje snove i javu pohodila mislio si da sam vila. I sad ne znaš da li je ovo san ili zbilja.
Tako će i ostati jer kad se tvoja duša kući vrati, ti za mene nećeš znati.
Niti ćeš se mene sjećati. Tvoj život se mijenjao svakog trenutka u svakom tvom koraku.
Nisi odustao i donio si odluku. Važno je da pružiš drugima ruku, ali i sebi.
Jer sve tvoje nije u ljudima, već u samom tebi.
Ovu noć prespavaj na planini i osluškuj sve te zvukove i spoznaj harmoniju prirode.
Zaklopi oči, pa ih otvori nisu isti prizori. Tako se svijet oko i unutar tebe usklađuje.
Dozvoli sebi da u ljubav vjeruješ. Skinuće se okovi teški što si ih vukao godinama.
Jer kad smo traženi i nađeni u sebi samima, naš mir nije samo oko nas, već u nama.
Mi na putovanje odlazimo, a gdje dolazimo? Dolazimo tamo gdje najbolje sebe znamo.
Ti si vidio mene u zoru na tvom prozoru. Da nisi bio neko ko promijeniti se može vidio me ne bi.
Zato si uspio sve puteve proći i sebe na planini naći. Ostaću noćas kraj tebe, kad još poneki nemir svrati. Ti plovi mislima ja ću te čuvati. Negdje pred zoru svladao ga je san. Polako budio se novi dan.
Otvorio je oči, ona gleda u daljine sa vrha Semartin planine. Zagrli ga kap rose na dlan mu pade i djevojka duge kose među oblake nestade. Zvao je njeno ime, tražio je ali vratila se nije.
Ona negdje vijek vjekuje novog putnika očekuje.
On niz planinu domu svome krenu. Jednom u životu sreo je takvu ženu.
I opet negdje u jeseni dok prolazio je kroz grad ugledao je djevojku koja mu u susret ide, rekao je sebi ovakve oči jednom u životu se vide.
Sreli su se njihovi pogledi, no Andre bića ne smiju ljude voljeti. On nastavi put sa mislima o tim tajanstvenim očima, a vani je jesen u žutim bojama, iste nijanse kao na slikama Van Gogha.
Ona je uvijek bila vrijeme da svako na put promjene krene. Krenite na put promjene i vjerujte!
Dragi čitaoci, ova priča je nastala zahvaljujući slici koju izradih.
Spojih dio, po dio i napisah priču o tajanstvenoj djevojci Vilani i mladiću.
Do sljedeće priče: Budite na rubu stvarnosti i fantazije. Pozdrav!







Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samo mi kaži, gdje je ta kuća bez laži ?

Otisak ljubavi na ledu

Uzmi ključeve i otvori vrata, vidjećeš kazaljke sata