Zemlja se vrti oko ose, velike cipele klovnovi nose
Ljudi u pokretu, zemlja u okretu oko svoje ose.
Maske i velike cipele klovnovi nose.
Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda.
Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje?
I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača.
U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike.
Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš.
I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu.
U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige.
Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove.
Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe.
Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike.
Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače.
Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja.
Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja.
No skupićeš snagu i nasmijati se iznova, sve dok tačka ne bude gotova.
Ostaće prazna arena i scena. Ti ideš pred ogledalo tvoje i skidaš sa lica boje.
Ostaje stvarni lik u ogledalu.
Čuvaćeš sve svoje tajne, poslati u odaje tebi znane.
I ne znaš zašto se ljudi tebe plaše? Zato jer, vidimo u tebi odraze duše naše.
Jer ispod tih cipela i odijela fisija je sve preuzela.
Razdvaja na dijelove sve tvoje slojeve. Ti si fragment čovjeka, tebi tako daleka, sad na pozornici tek lutka si neka.
U koju su život doveli, gdje su te putevi tvoji odveli?
I lakše je nositi ta dva dijela u tebi, nego cjelina biti.
Kao kad stablo svoje listove, pošalje među vjetrove.
Zašto ljudi ne vole klovnove?
Evo sad bih kroz grad prošla u tom odijelu i nasmijala zemlju cijelu.
Jednom sam za maskenbal takav kostim jednom čovjeku sašila, a ja sam bila pod maskom hippy-a.
Kad smo se pojavili onako neobični, bili smo svima komični.
Ponekad stvarno izgledam kao klovn sa svojim šalama u ovim našim mahalama.
Bijaše hladno, negdje u jesenje vrijeme, ali klovn u tom kostimu je uspio sve na šalu da preokrene.
I odnio je hladnu zimu, u dušu ljudi unio toplinu.
I odoh opet iz kolosjeka tako je kad me dozove uspomena neka.
A klovn na priču ne voli da čeka.
Zato nastavljam u istom duhu kako je njemu u njegovom ruhu.
I kad predstava prođe on se skrije kao da tu bio nije.
Dok to govorim tekuće kapljice vidim idu mu niz lice.
Nacrtane nisu, stvarne su otapaju i otkrivaju lice tvoje.
I rekao je zbogom cirkuskoj trupi, sad sjedi sam tu na klupi.
Ti brišeš tugu ljudima sa lica, pokazuješ im pokretima koliko tog lijepog ima.
A unutar tebe tama ponekad stanuje, rijetko ko ti vjeruje.
I onda se tuga u tebi probudi. Neka te to ne čudi, takvi su ljudi.
Oni na klovnove suze navikli nisu, već na zabavu i smijeh.
Oni vjeruju da takav trebaš biti uvijek.
I sve to me podsjeti kako klovn zapravo ovaj svijet osjeti.
Pa ga na komičan način pokaže svima, zaista u njima nešto posebno ima.
Da li smo nekad pomislili ili zamislili, kako se klovn osjeća? On nije njegove cipele i odjeća.
Možda u njemu sve plače i ništa mu smiješno nije, a tu je da te nasmije.
I neće ti reći kad je tužan i kakve sve tajne u njemu postoje. On je odraz tvoga lica i duše tvoje.
Oni će zadržati u sebi sve svoje tuge, tu su da nasmiju druge.
Možda mu se ne pričaju sve te zanimljive šale, možda su mu misli negdje odlutale?
Ipak njegove su pantomime do tebe doputovale.
I kažem: Onda smo svi klovnovi u areni života.
Nosimo maske na licu, osmijeh i suzu skrivenu, tek posebnim ljudima otkrivenu.
Nekad su nama velike i teške cipele naše, zato nas klovnovi plaše.
Kad se dio, po dio maske počinje otkrivati mi se poput klovnova počnemo smijati.
I skrivamo sve emocije, sva osjećanja dok ne počnu da lome sve atome da ih razdvoje na dijelove.
I šta ostaje? Čovjek bez maske. Naši kostimi su naše duše, oni grade zidove, iste i ruše.
Kad upale se svijetla pozornice u tom cirkusu, pojavi se klovn u čovjeku.
U očima tvojim skrivene su daljine neotkrivene.
Olovka crta po licu pomoću ruke povlači linije.
Crtaš sve ono unutar tebe svaku emociju svaku poru tvog bića.
I kad pogledaš se u ogledalo dođeš do važnog otkrića.
Ko je zarobljen u tebi i ko te vodi?
Da li si klovn ili čovjek? Tužan ili nasmijan. Sa ljudima ili sam?
Rećićeš: Otkuda znam?
Ovo je lice koje imam i kad crtam po njemu klovn i čovjek sam u istom trenu.
Osjećate li da ste ponekad ili uglavnom na toj sceni sami sebi prepušteni?
I dok gase se svijetla pozornice hoće li klovn otkriti lice? Ili će izvesti još jednu u nizu šala?
Hoće li mu neko reći hvala? Ili će taj smijeh ostaviti u areni, a neće ga ponijeti sa sobom?
Ne, on će otići da spremi istu predstavu po ko zna koji put. Sakriće se u svoj kut.
I ćutaće, da li će te dotaći suza jedna njegova, jer smijeh je ogledalo klovnova?
Svi plaču kad bi jaki htjeli biti, tako i on ne može svoje suze skriti.
Ostaviće tragove jedne predstave i kad ga svi ostave on ostaje sam, sasvim sam u svijetu zabave.
I ostaviće šale u džep će ih skriti, kad si tužan on će tu biti. Samo će se pojaviti i smijeh ti najaviti.
Sve šale ovog svijeta su u njegovim riječima, ostalo se krije u očima.
Da li vam je bliži sad njegov svijet?
Ili pronalaziš i sam klovna u sebi? Taj odgovor čovječe, krije se u tebi.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta!
Maske i velike cipele klovnovi nose.
Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda.
Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje?
I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača.
U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike.
Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš.
I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu.
U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige.
Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove.
Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe.
Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike.
Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače.
Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja.
Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja.
No skupićeš snagu i nasmijati se iznova, sve dok tačka ne bude gotova.
Ostaće prazna arena i scena. Ti ideš pred ogledalo tvoje i skidaš sa lica boje.
Ostaje stvarni lik u ogledalu.
Čuvaćeš sve svoje tajne, poslati u odaje tebi znane.
I ne znaš zašto se ljudi tebe plaše? Zato jer, vidimo u tebi odraze duše naše.
Jer ispod tih cipela i odijela fisija je sve preuzela.
Razdvaja na dijelove sve tvoje slojeve. Ti si fragment čovjeka, tebi tako daleka, sad na pozornici tek lutka si neka.
U koju su život doveli, gdje su te putevi tvoji odveli?
I lakše je nositi ta dva dijela u tebi, nego cjelina biti.
Kao kad stablo svoje listove, pošalje među vjetrove.
Zašto ljudi ne vole klovnove?
Evo sad bih kroz grad prošla u tom odijelu i nasmijala zemlju cijelu.
Jednom sam za maskenbal takav kostim jednom čovjeku sašila, a ja sam bila pod maskom hippy-a.
Kad smo se pojavili onako neobični, bili smo svima komični.
Ponekad stvarno izgledam kao klovn sa svojim šalama u ovim našim mahalama.
Bijaše hladno, negdje u jesenje vrijeme, ali klovn u tom kostimu je uspio sve na šalu da preokrene.
I odnio je hladnu zimu, u dušu ljudi unio toplinu.
I odoh opet iz kolosjeka tako je kad me dozove uspomena neka.
A klovn na priču ne voli da čeka.
Zato nastavljam u istom duhu kako je njemu u njegovom ruhu.
I kad predstava prođe on se skrije kao da tu bio nije.
Dok to govorim tekuće kapljice vidim idu mu niz lice.
Nacrtane nisu, stvarne su otapaju i otkrivaju lice tvoje.
I rekao je zbogom cirkuskoj trupi, sad sjedi sam tu na klupi.
Ti brišeš tugu ljudima sa lica, pokazuješ im pokretima koliko tog lijepog ima.
A unutar tebe tama ponekad stanuje, rijetko ko ti vjeruje.
I onda se tuga u tebi probudi. Neka te to ne čudi, takvi su ljudi.
Oni na klovnove suze navikli nisu, već na zabavu i smijeh.
Oni vjeruju da takav trebaš biti uvijek.
I sve to me podsjeti kako klovn zapravo ovaj svijet osjeti.
Pa ga na komičan način pokaže svima, zaista u njima nešto posebno ima.
Da li smo nekad pomislili ili zamislili, kako se klovn osjeća? On nije njegove cipele i odjeća.
Možda u njemu sve plače i ništa mu smiješno nije, a tu je da te nasmije.
I neće ti reći kad je tužan i kakve sve tajne u njemu postoje. On je odraz tvoga lica i duše tvoje.
Oni će zadržati u sebi sve svoje tuge, tu su da nasmiju druge.
Možda mu se ne pričaju sve te zanimljive šale, možda su mu misli negdje odlutale?
Ipak njegove su pantomime do tebe doputovale.
I kažem: Onda smo svi klovnovi u areni života.
Nosimo maske na licu, osmijeh i suzu skrivenu, tek posebnim ljudima otkrivenu.
Nekad su nama velike i teške cipele naše, zato nas klovnovi plaše.
Kad se dio, po dio maske počinje otkrivati mi se poput klovnova počnemo smijati.
I skrivamo sve emocije, sva osjećanja dok ne počnu da lome sve atome da ih razdvoje na dijelove.
I šta ostaje? Čovjek bez maske. Naši kostimi su naše duše, oni grade zidove, iste i ruše.
Kad upale se svijetla pozornice u tom cirkusu, pojavi se klovn u čovjeku.
U očima tvojim skrivene su daljine neotkrivene.
Olovka crta po licu pomoću ruke povlači linije.
Crtaš sve ono unutar tebe svaku emociju svaku poru tvog bića.
I kad pogledaš se u ogledalo dođeš do važnog otkrića.
Ko je zarobljen u tebi i ko te vodi?
Da li si klovn ili čovjek? Tužan ili nasmijan. Sa ljudima ili sam?
Rećićeš: Otkuda znam?
Ovo je lice koje imam i kad crtam po njemu klovn i čovjek sam u istom trenu.
Osjećate li da ste ponekad ili uglavnom na toj sceni sami sebi prepušteni?
I dok gase se svijetla pozornice hoće li klovn otkriti lice? Ili će izvesti još jednu u nizu šala?
Hoće li mu neko reći hvala? Ili će taj smijeh ostaviti u areni, a neće ga ponijeti sa sobom?
Ne, on će otići da spremi istu predstavu po ko zna koji put. Sakriće se u svoj kut.
I ćutaće, da li će te dotaći suza jedna njegova, jer smijeh je ogledalo klovnova?
Svi plaču kad bi jaki htjeli biti, tako i on ne može svoje suze skriti.
Ostaviće tragove jedne predstave i kad ga svi ostave on ostaje sam, sasvim sam u svijetu zabave.
I ostaviće šale u džep će ih skriti, kad si tužan on će tu biti. Samo će se pojaviti i smijeh ti najaviti.
Sve šale ovog svijeta su u njegovim riječima, ostalo se krije u očima.
Da li vam je bliži sad njegov svijet?
Ili pronalaziš i sam klovna u sebi? Taj odgovor čovječe, krije se u tebi.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta!
Primjedbe
Objavi komentar