Kakao za dvoje

U tišini svira melodija. Vani teku dani pješčani, sad snjegovima zavejani.
Igra uspomena kroz maglu vremena ostavljena.
Vatra u kaminu osluškujem tminu. Zidovi i cigle sazidani snovi, teku dani stari, a novi.
Na stolu dvije šolje, topli kakao za dvoje.
Dok vatra gori, gledam kroz prozor kako snijeg pada.
A ti lutaš negdje ulicama grada.
Javljaju na radiju da hladna zima se tek sprema, ti ne dolaziš nikako te nema.
Miris kakaa u stanu bio je i tada kad si rekao ne volim te i odlazim, sve u jednom danu.
Ponio si šal i kapu što sam ih tebi isplela, ti reče da odlaziš, a da volim te reći sam ti htjela.
Te dvije šolje još uvijek postoje i dalje spremim topli kakao za dvoje.
Čeka svaku večer na tebe, ti si negdje, gdje hladno je i duša ti zebe.
Ponekad u stanu čini mi se da vidim tvoju sjenu i stope u snijegu.
Pa pratim te tragove koji ne postoje. I dalje vjerujem da si tu dok snjegovi padaju.
Čitamo knjige, gledamo filmove, zaplešemo zajedno u ritmu muzike.
I spremim ti kekse koje si volio uz topli kakao.
Pada mi pahulja na dlan, zamislim želju koja je tek pusti san.
Jer realnost je ova tišina i prazan stan uspomenama zatrpan.
Niti uspomena su sve što ostalo je, one se često vrate pa me prate u ove kasne sate.
Uzimam kaput i izlazim na ulicu, pahulje sa neba kristali od leda.
Ulične lampe ih obasjaju. Tvoje oči noćas pogledom lutaju, sreće se ne kupuju.
One postoje za dvoje ljudi nekih, sad već dalekih.
Na dlan stanu sve riječi pa ih prosipam kao kristale od sitnih čestica pahulje nastale.
Pogledam ka nebu ovaj svijet je u ledu.
U tim malim isprepletenim pahuljama različitih oblika.
Navike, uvijek istim načinom dolaze u naša sjećanja.
Uvijek kruže po našem umu reprogramirane i sortirane po uobičajenom redoslijedu.
I uporno ih ponavljamo, kao da njima vrijeme vraćamo.
Neznane su tvoje putanje i tvoja lutanja kroz noći snjegova.
Uvijek si znao otići u to zimsko vrijeme.
I vratio bi se u onom istom kaputu sretan jer bio si na tvom putu.
Otišao bi da pokupiš misli odaslane i provodio bi dane na snježnim stazama tvojih sjećanja.
Poput djeteta bi se radovao tim trenucima i imao bi osmijeh u uglu usana.
 Obrisana su ta sjećanja, a maglovito se vraćaju.
Po tim zidovima i ćoškovima gdje je paučina preuzela svoju ulogu i odigrala je maestralno.
Sve mi ovo djeluje nestvarno.
 Da sam zapisala i opisala negdje u knjigama na listovima pa da odistinski tragovi ostanu, a ne tek dijelovi koji se prelamaju. Da li bi i onda stvarno bilo, ili bi se samo učinilo?
Šolje za dvoje na stolu, prepreka razgovoru.
Odrična riječica, postaje prečica.
U tom pogledu ledene sante su se skupile, u mojim očima suze pokupile i vratile u dušu.
Još uvijek čekaju tamo da niz lice poteku. Pustiću ih na slobodu kad sjene na spavanje odu.
One ih ne smiju vidjeti, jer bi ih tebi mogle poslati. A znam da ti ne želiš da se vratiš.
I ta vrata se stalno otvaraju, zatvarajući one tračke nade. Nekako te zima uvijek ukrade.
Uvijek si joj vjeran bio njoj se vraćao, njoj odlazio.
Kao da si htio izvući iz tebe tu hladnoću hodajući noću.
Kružnim i tužnim ulicama koje te sjećaju na neko tebi znano vrijeme.
Tebe su uvijek pratile i prate uspomene.
Nisam željela dotaći te tvoje rane, te skrivene kutke duše tvoje.
 Pustila bi te da tuguješ u sebi, jer to je oduvijek bilo u tebi.
Prihvatih tu tvoju stranu i odbranu mehanizma koju si sam nadogradio.
 Umjesto cvijeća, ti si korov sadio.
On te vezao za sebe, ti si pustio da zaključa tebe i navikao si da duša ti zebe.
Imao si trenutke kad bi vjerovao u ljepotu dana.
I gledao bi svaki kutak našeg stana.
Plesao bi na podijumu sreće, ti dani se više vratiti neće.
Vatra u kaminu i neki stari film u video rekorderu.
I tvoje stvari u koferu. Spakovane u hodniku stoje, znam ovo je kraj priče za nas dvoje.
Toliko puta si odlazio, da navikoh na te tvoje dane. Od svega što je bilo samo paučina ostane.
Stojim ovdje na raskrsnici i prolaze ljudi zagrljeni u hladnoj noći.
Još jednom ću proći tim označenim tragovima i uglovima gdje se skrivaju i snivaju sva obećanja.
Čekaju da se ostvare, a ljudi često na njih zaborave.
Samo ih ostave i produže. Rekli su mi da živiš u nekoj kući na periferiji grada.
Zapravo tu tek ponekad prespavaš, a znam da svitanja budan vani dočekaš.
Ti tvoji nemiri unutar tebe snu na oči ne daju. Oni te pokreću, na stalna kretanja.
 I tražio si ti u tim mećavama svoje duše topli dom.
Ali uvijek bi to, od tebe bilo jače.
Iz čistog mira i sreće vidjela bi kako se unutar tebe lomi i kako te pokreće.
Onda si odlazio na tvoje putešestvije i kad god bi se vratio sve bi se mijenjalo.
U tebi, oko tebe, navikao si da duša ti zebe.
Ponekad osjetih kako se odupireš tim trenucima, a oni te još više vežu lancima.
Spojili su ih katancima i zaključali ključevima.
Zima se prepliće sa tobom ti ne znaš gdje bi sa sobom.
U tebi proljeće traži da dođe iznova i da cvijetovi korov zamijene.
Kad osjetiš da se ono nazire ti vratiš svoje nemire i dozoveš snjegove.
I ovaj put uzimaš isti kaput, on te najbolje poznaje.
Tolike pahulje na njega su pale. I kao da su tamo ostale, utkane i protkane kroz vlakna.
Gledam kroz prozor kako odlaziš, obično bez pozdrava. Zima će da potraje.
 Ti vjeran si njoj i snjegovima. Nešto u tebi ima zatrpano i nedorečeno.
Ostavljeno da te prati. Poštujem tvoju tišinu, gasi se vatra u kaminu.
U tom stanu dok ide film na ekranu, naćićeš na stolu dvije šolje i topli kakao za dvoje.
Zima te pustila, ja sam otišla put nedođije.
Ne traži me, jer kad odem još me niko pronašao nije.
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.





















Primjedbe

  1. Jako lijepo...Iako ima sjete, ima i dubokog mira.
    Asocirala me priča (lutanja) na Svireta iz crtanog filma "Mumijevi" i na jedan sjajan citat, koji skoro pročitah:
    "Nekim su dušama za život potrebne nepregledne i otvorene livade. Ne da bi njima neprestano trčale, već samo da mogu znati da su stalno otvorene.
    To saznanje zaustavlja njihova lutanja."
    Smješak

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti! Ovu priču mi šapnuli snjegovi i zima! Oduševio me je citat koji si napisala! Toliko je ljepote u njemu da će glavni likovi kad ga budu pročitali zaustaviti svoja
      lutanja.
      Wuhuhuhu! Mahovina!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli