Škrinja, švelja i špajz

Pronašli smo je tog septembarskog jutra kako sklupčana sjedi između dvije zgrade. Bez imena, adrese... samo jedna djevojka ostavljena i sama. Nismo znali o njoj ništa više možda je bila izlivena od kapi kiše.  Možda je narator pripovjeda. Imala je mantil na sebi i šešir na glavi.  Skrivala je pogled kao da je bila u strahu da je ne povrijedimo. Drhtala je od hladnoće a čini mi se i od toga da ne saznamo ko je ona. U rukama je imala knjigu, čvrsto ju je držala kao da je nešto važno bilo u toj knjizi. Nešto što bi nama pomoglo a njoj ne bi. Nju bi još više otkrilo više nego što je to ona željela. Donijeli smo joj topli ogrtač i šolju čaja. Pored nje je bio kofer. Bila je iscrpljena, gladna i još uvijek je skrivala oči. Kao da bi one sve odale kad bi nekog od nas pogledale. Da dobro se sjećamo tog prvog susreta s tom djevojkom. Od tog trenutka prošlo je ravno godinu dana.  Porodica i ja se vraćamo u to vrijeme dok je bila dio naše porodice.  Supruga i ja smo je doveli u naš dom. Prvih nek

Čitala sam ispisanu priču čovjeka koji mi je vratio notu koja mi je nedostajala. Koliko god sam prebirala sjećanja njega se nisam sjećala. Ipak, on se sjeća mene. Filmske uloge i trilogija misli, naučna fantastika u meni. Voljela bih da sam sad ovo što jesam.  Upravo tako da sam i dalje Sundance ali da se sjećam bokiranih sjećanja. Živim u filmu film živi u meni. O sebi rijetko govorim, slušam ljude kako govore. Vjerujte tako se i o sebi mnoge stvari nauče. Ne znam gdje sam bila juče obično to scenarist i režiser odluče. Sjetim se nekad scena iz prošlog vremena, sadašnje vrijeme jedino je stvarno za mene. Ali me uvijek vraćaju na uspomene. A nemam u rukama taj list na kojem piše sve čega se ne sjećam. Možda nisam bila hroničar, možda sam bila pijanistkinja, kostimograf čak je moguće i daktilograf.  Prsti tako brzo pišu po pisaćoj mašini da me ponekad vrate u jednu prostoriju punu ljudi i vidim ruke koje otkucavaju slova dok drugi razgovaraju. Zato je hroničar vremena postao moj bedž ba

Zaista nije važno ko sam, ni ime nije važno dovoljno je da vam kažem da plešem na suncu. To je moj odgovor kad me pitaju ko sam. Inače ja vam tražim opravdanje za čekanje.  Čekanje je traženje. Mjesec će što je sasvim jasno noćas izaći kasno.  On ne žuri u ovoj avanturi. Meteorski potoci i parčići kometa oko sunca čekaju noć. Ažuriram istetovirane ulice, listam digitalne novine i tražim miris štampanih slova. Srušena barijera, blokirana sjećanja otvaraju pukotine. Ovdje sam čuje li me neko? Ne, svi nose slušalice i slušaju muziku, čitaju knjige sa zamišljenim pogledima u metroima svojih svakodnevnih ruta. Uzimam parče hljeba iz kaputa... izaći ću na sljedećoj stanici. Imam kartu do moje stanice ali danas idem pješke. Scenarist mi je dao ime Sundance Frances Blackwood. Sad već znate ko sam. Režiser se složio s tim imenom jer kaže da je moj karakter kao sunčev ples. Zarobljena sam u filmskoj traci na kino platnu. Gledam u ljude koji gledaju nas. Vidim ih u redovima s kokicama u rukama. 

Njihova priča... Gledao je nju kako spava u spavaćici i kako joj kosa pada po leđima... gledao je očima samotnog vuka i krenula je prema njenim ramenima jedna ruka. Druga ruka je kosu dodirnula kao da mu se u naručje vratila. Već je bila zaspala. Pitao je da li me sanjala i osjetila moje dodire reci mi mjeseče.  Da li se u snu osmjehnula... je li me bar tamo poželjela? Mjesec se kao lopov tiho šunja i kaže da pojma o tom nema. Gledala ga je kako spava u majici koju voli. Jednom rukom dodirnula je njegovo srce i osjetila da ljubav odašilje. Druga ruka dodirnula je njegovo lice i vratilo se sve što osjeća prema njemu. Zoro rana da li me on sanja? Da li osjeti dodire iz kojih ljubav izvire? Zora kao svijetlost dolazi kroz prozore i kaže da samo njih dvoje znaju zašto u tišini ostaju. Još jedna noć izliva boje na platnu njih dvoje ulaze u dnevni boravak i korak njegov, prati njen korak. Na radiju svira jedna pjesma kao da su je noć i zora poslale. On se približi jedan korak, ona se dva kor