Škrinja, švelja i špajz

Zatvoriš u sebi sve potrebe izvučeš iz rukava neke nade i staneš iza ograde gdje niko doći ne može. Ispleteš sebi jedno obećanje u džempere.  Ostaviš nježnost po strani i sam sebi zabraniš da ćeš osjećati onako kako osjećaš. I ćutiš... ćutiš da drugi ne bi pitali, sakriješ pogled da ti u očima ne bi vidjeli koliko tu ima nježnosti. Mnogo puta su otkrili da osjećajnost nosiš ispod kaputa.  Rukama skupiš taj kaput stari i nadaš se da nisu saznali.  Da pojma nemaju ko si. Pustiš ih da pišu svoje poglede kad te vide. I ne želiš stati... želiš trčati. Kad pustiš sa usana sva osjećajna tijesna što kožu pritisnu pa se kao znakovi urežu duboko. I samo ćutiš u sebi a poneku riječ kažeš. Tako sam se osjećala i još ponekad kao talas mi se vrati taj osjećaj. Stavim ga u rubriku ništa me ne pitaj. Zakopčam previranja u sebi, obujem cipele za kretanje po neravninama i planinama što u meni postoje. Jednostavno za ljude zatvorim svako polje pa se nađu u pat poziciji.  A da riječ jednu nisu sa mnom pro

Pogledaj mi dlanove da li na njima lete ptice? Pogledaj mi oči da li u njima vidiš vodopade? I što kraj mene zastade. Kako se ruža voli sa trnom svojim. Tako tebe ja volim. I što mi pišeš, što ti pišem pa sve riječima kroz naše priče ljubav dotiče. Vozovi prolaze o ti znaš da oni prolaze kroz tvoj i moj grad. I da je naša priča ispisana odavno na tvojim i mojim usnama. O ti to sve znaš i čekaš. Čekaš u mjesecu da vidiš moje oči, čekaš da zagrliš zvijezde, da poljubiš i kažeš da me voliš. Znam sve i kad te tvoje usne zapečate riječi kao pisma. Kad si toliko daleko mislima, a samo nekoliko koraka nas dijeli. Listam naše fotografije... tiho je zar ne? Tiho je sve kad nisi tu... kad nisam tu. Prazni su prostori u kojim smo nekad plesali.  Čuješ naše korake uzimaš moje dlanove i stavljaš na svoje obraze. Osjetiš dodire koji ne postoje a želi ih srce tvoje. Prebiraš po starim slikama i tražiš odgovore. Nema ih.  Ostao je stih tako tih da iz njega govoriš o ljubavi. Čujem te kako negdje dvije

Ove rečenice koje budete čitali nastale su negdje prije dvije ili ono bi tri godine. Ne pratim brojeve samo me zapetljaju.  Ispričao sam priču o sebi ovoj djevojci što je iste riječi zapisala. Zna ona ponešto iz ove moje zbirke priča u glavi. Neki od vas će se u priči prepoznati, neki upoznati sami sebe. Da vam budem iskren nisam čovjek koji živi po normama.  Ne ustajem u rana jutra, a da sam mislima već stigao u sutra. Ne čekam da, dan dođe idem prema danu.  Sanjam u svom stanu što ima pogled prema jednoj pekari.  Uvijek me miris probudi i podsjeti na djetinjstvo na hljeb iz peći. O sebi vam mogu mnogo toga reći a vama to ništa ne znači biću samo jedan lik iz priče koju ste pročitali. Odrastao sam u u malom gradu gdje se svi znaju.  Nisam bio nestašno dijete... ali mene bi pronašle sve komete u ulici.  U školi sam bio buntovnik.  To su one kako ih zovu lude godine ... pa se u tebi probude neke pobune, dođu prve ljubavi pa si sav nekako važan i sve znaš kao da svijet na dlanu imaš. Kas

Ne bih noćas da pričam o meni samo bih da ćutim.  Reći ću tu i tamo poneku rečenicu o svakodnevnim temama. Smijaćeš se mojim dogodovštinama iz djetnijstva.  Samo nemoj da pričamo o meni sad.  Noćas bih da odvajam i spajam sve ono slomljeno u meni.  Da regenerišem i konstruišem.  Da spojim dio po dio kako ga je ko lomio. Lomili su vjetrovi sjećanjima dijelove, lomili su ljudi koji su me sretali u prolazima vremena, a nisu znali da sam tek žena koja će kad treba zastati i ruku da ustaneš pružiti. Znam te... reći ćeš da ne mogu sama da trebaš biti pored mene. Zahvalna sam ti na tome. Ako već mene... nemoj da tebe ove stvari lome. Pusti me da dišem ovaj hladni zrak u sumrak. Ne bih noćas pričala o pjesmi koju često slušam.  Ni o tome zašto oči zasuze na dijelove iz pjesme.  A onda se na trenutak usne nasmiju. Ne bih noćas da objašnjavam svoje razloge dok gledam izloge antikviteta. I zašto mi se (dok svi spavaju) šeta.  Ne bih ti noćas objašnjavala sebe i zašto sam baš ovakva kakva jesam Ne