Dlanovi

Pogledaj mi dlanove da li na njima lete ptice?

Pogledaj mi oči da li u njima vidiš vodopade?

I što kraj mene zastade.

Kako se ruža voli sa trnom svojim.

Tako tebe ja volim.

I što mi pišeš, što ti pišem pa sve riječima kroz naše priče ljubav dotiče.

Vozovi prolaze o ti znaš da oni prolaze kroz tvoj i moj grad.

I da je naša priča ispisana odavno na tvojim i mojim usnama.

O ti to sve znaš i čekaš.

Čekaš u mjesecu da vidiš moje oči, čekaš da zagrliš zvijezde, da poljubiš i kažeš da me voliš.

Znam sve i kad te tvoje usne zapečate riječi kao pisma.

Kad si toliko daleko mislima, a samo nekoliko koraka nas dijeli.

Listam naše fotografije... tiho je zar ne?

Tiho je sve kad nisi tu... kad nisam tu.

Prazni su prostori u kojim smo nekad plesali. 

Čuješ naše korake uzimaš moje dlanove i stavljaš na svoje obraze.

Osjetiš dodire koji ne postoje a želi ih srce tvoje.

Prebiraš po starim slikama i tražiš odgovore.

Nema ih. 

Ostao je stih tako tih da iz njega govoriš o ljubavi.

Čujem te kako negdje dvije suze sakriješ.

Jer kad te vrijeme sjeti jače duša zaplače.

Bilo je nekad fino... ono staro kino... ono šetalište... one ljuljaške.

Ideš tim putem zar ne?

Vidim te... čuvaj se.

Šapućem ti na uho sasvim tiho.

Umilnim glasom ti govorim nekad si znao zaspati tako.

Gledam te... toliko toga je u tebi.

O kad bi bar priznao sebi... ne trebaš meni.

Osjetim sve zaplete  koji u tebi pišu knjige.

Dodirujem ti lice... osjetiš zar ne.

Još uvijek ustaješ u isto vrijeme. Sipaš kafu u šolju i ostavljaš sve na stolu.

Zaboravio si ključeve dođeš do vrata. Vidim taj tvoj pogled. 

Gledaš prema jastuku ne vidiš me... tu sam držim te za ruku.

Osjećaš ono što si mislio da ne možeš osjetiti.

U mislima sam ti... čuvam te u snovima... čuvam te ovdje i sad.

Ušunjala sam se u to tvoje srce, prolazim ti kroz misli okrećem ti kazaljke sata imaš ključeve u rukama dolaziš do vrata.

Čuješ muziku... još te držim za ruku.

Slušajmo zajedno kao jedno ovu pjesmu.

Pusti san da potraje iza ponoći on stvaran postaje.

Gledam ti dlanove kao kalupi za moje obraze. 

Kao mjera za zagrljaj.

Noćas ne putuje voz, noćas putuje tramvaj.

Hoćeš li ti to znati? 

Ili ćeš me kod perona gdje staju vozovi čekati.

Tvoji dlanovi o kako me sjećaju i vraćaju u vrijeme hladne jeseni.

Kako samo ugriju tvoji dodiri. 

Tvoj poljubac u čelo za mene je načelo.

Nekad kad zaspimo na dvije strame svijeta od tebe do mene i obrnuto ljubav šeta.

Ti znaš o ti znaš da ćemo se opet sresti, da će te jesen do mene voditi.

Zagrliću te tako jako a nježno i polako.

Čežnjo dozvana ljubavlju tramvaji putuju i vozovi prolaze Sarajevo i Banjaluka tih nekoliko stotina kilometara dlanovi mogu prijeći ti si bio i ostao moj put prema sreći.

Nema rastojanja, nema čekanja... pusti pitanja ne piši odgovore sve dlanovi govore.

Toliko toga stoji i govori u meni. Nekad kažem ostavi sve i kreni prema ljubavi. 

Gledam kako putuju vozovi i tramvaji i sve gledam da te ugledam. 

Da ti priđem i prstima kroz kosu prođem.

Jednog dana kada ti na vrata dođem.

Pozvonim i ti otvoriš. Zamišljam kako me grliš tim rukama i miluješ mi obraze dlanovima.

I ne znamo je li ponoć prošla i je li zora došla znamo to da se volimo.

Kad mi dođeš i pozvoniš na vrata i ja ih otvorim, a ti čuvaš onaj stih i kroz njega ljubav govoriš.

I svoju glavnu na moje rame nasloniš tad ćemo znati koji su sati tad ćemo ljubav ljubavlju čuvati.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash