Škrinja, švelja i špajz

Rekli su mi da ne mogu kopirati filmove i staviti na ulice.  Da vile ne mogu poslati da čine čuda. Da ne mogu iz knjiga pozvati likove da dođu u ovaj stvarni svijet. Otkrila bi se mašta i nestalo bi čarolije. Reći ću vam jednu tajnu.  Sve što su rekli da ne mogu, ja sam to uradila. Kopirala sam filmove, montirala filmske trake i izašli su likovi. Vile su stigle i baš sad u ovom trenutku lete iznad vaših krovova. Zvjezdanu prašinu prosipaju.  Sletiće vam na dlanove te zlatne niti. Smijte se. Probudite se. Sanjajte. Rekli su mi da izvan ovih ograda nema slobode.  Preskočila sam ih. Pronašla tajni prolaz. Skrivena ispod vilinog plašta sa kapuljačom. Duga kosa koja je seala do polovine leđa. Preko ramena luk i strijela.  Moj vjerni prijatelj jelen pratio me kroz zavojite šuske puteve. Spavali bi pod vedrim nebom, zvjezde bi nam bile sijalice. U grad bi išli samou biblioteku. Moj vjerni prijatelj bi me čekao na ulazu u šumu. Sa mnom u džepu plašta skrila bi se vjeverica. Traovima zvjezdane

Platno noći, iza platna sjena. Žena... Tragom dodira u noći boje purpura, njene ruke zovu te na ples. Budi te iz sna, čuje se muzika. Iza platna noći vidiš njene oči, zavodi te plesom iz sjene. Vidiš usne njene, velom tajne obavijene. Boja purpura rasuta po paravanu noći lirično i mistično. I ne znaš da li je to sve samo snoviđenje. Rasplićeš kose njene i želiš da je tu. Od snova izvajano djelo. Ti si taj sa kojim plešem bolero. Kad se utiša muzika pokretima ispunimo tišinu. I kad se razliju po platnu noći osjećanja. Ostani do svitanja, iskradi se novom jutru ti. U skerletu od ljubavi. Opojno i tanano, plešimo bolero. Božanstveno i strastveno, zavedi me u noći boja purpura. A već sam te ja zavela. Ja sam tajna, koja se ne otkriva, ako nisam voljena. Ova soba nije utopija, jer je sva od dodira. Ovo nisu iz mašte metafore, kad ti usne moje ljubav govore. Gledam te očima u odsjaju boje purpura. Iza platna od bezbroj zvjezdanih staza misterija u liku žene izlazi iz sjene. Spoj naših dodira

Spajam nitima zvjezdanog konca slike. Ostaju tragovi. A ne želim da znaš gdje sam. Ni po slikama, ni po stopama koje pratiš. Ostavljam ti dane na dlanove. Naše dane koji su bili više tvoji. Ostavila sam radio da svira. Ako prespavaš ujutro da te probudi. Ne mogu a da te ne volim. Srce se okomito tebi vraća. Ide prema tebi privlači ga magnet tvog pogleda. Iskrada se iz moji grudi i kao beskućnik ide da traži dom. Sjetim ga na tvoje riječi i onda se kao malo dijete vrati i ćuti. Nasmijem ga, izmislim fore i fazone koje ga na trenutak odvuku od tebe. Opet će ići prema tebi. Naviklo je biti u tvom naručju. Ti si majstor vještina kako ga iluzijom odvesti u luna park. Šećernom vunom zasladiti, zavrtiti na ringišpilu da leti od sreće. A kad se svjetla luna parka pogase, sakriješ se. Tada srce vidi da je sve šarena laža od kolaža. Da su to sve bajke koje si smišljao noćima i pričao danima. Vrati se srce po snjegovima i zamoli mećave da sakriju stope. Razumije što mu je za tebe šašava glava gov

Vozovi, snjegovi, peroni i putnici. Pakujem kofere putujem do tebe. Draga, već studi, da si tu da nasloniš glavu na moje grudi. Mrazevi donose snjegove. Vučem kofere ruke mi promrzle. Suze što idu niz obraze i one će da se zalede. Dolazim do tebe kroz snježne mećave. Hladno je, putuju li od srca karte kroz gradove. Sve miriše na ruže i snjegove. Eh, da mogu ove ruke sad da te zagrle.  Da se malo ugrijem. Prolaze vozovi i moj dolazi, zastaje. Ulazim, iz džepa kartu vadim.  Moja karta je tvoja slika, ja sam jedan od onih sljepih putnika. Da li si u toplome film pustila. Snjegovi Kilamanđžara ili šašava Kazablanka. Sanjam te dok teku pruge. Dugi su sati, čuje se muzika iz zvučnika. Treba mi tvoja ruka. Zameli me snjegovi, ostavili me i drugovi. U meni još tinja plamen ljubavi. Idem prema tebi draga mirno spavaj i sigurna budi. Ove noći kad zastudi tvoj voljeni će da te ljubi. Zastaje voz i čekaju me kilometri, snježni su nanosi, duša malo topline prosi. Pahulje u mojoj kosi. Vjetar odnosi

Otvori vrata. Kad uđeš u hodnik, sa desne strane je prekidač. Upali svjetlo.  Opet ne radi sijalica.  Produži dalje tačno 35 koraka ima još jedan prekidač.  Sijalica reaguje.  Ovih dana je vjetar i često nestaje struje. Sjedi na stolicu, na stolu imaš današnje novine.  Prelistaj sve i pročitaj na strani poezije pjesmu prvu po redu. Autor teksta: Milena Vujinović

A kad me on pogleda, vratim se iz Svemira. Otkažem ponoćne letove. Zagrlim u njemu sve. Čitaš li Dž. R.Č. novine sa pričama Mome Kapora? Slušaš li radio? Puštaju li Larkin Poe? Ili noćas slušaš nešto od Rundeka i Urbana? Pišeš priču o nama. O terminalu tvog srca i kako se u njemu ugnjezdila lastavica. Čitaš li knjigu "Djevojka od papira", pišeš li me slovima ili snovima? Sjediš li pored kamina, stiže polako zima. Piješ li prvu kafu i gledaš li kroz prozor. Ili su ti misli tako daleke i opet si pored rijeke. Dž R.Č. vidim prve mrazove. Ti znaš da volim inje i toplinu zime. Eh, da snjegovi ostave tragove da idem stopama tvojim, kao što ideš ti kad zastudi. Tvoji dlanovi oslikani žuljevima vremena, trebaju dodir mojih dlanova. Čujem te kad Volim te, izgovoriš. Onako tiho za sebe i ćutiš. Negdje unutar tebe je utočište za mene. Pišeš ti o djevojci koja pleše ulicama po kiši. Lišće leti sa vjetrovima. Ti i ja pod kišobranom emocija. Padaju po nama, a u nama, sve govori da me voliš