Škrinja, švelja i špajz

Hladna noć novembra, mjesec se iščakario biće mraza u rano jutro. Sutra ćemo vidjeti kristale leda koji grle grančice i koji oslikavaju naše prozore. Gledam u nebo i tražim kroz to prostranstvo gdje mi je dom. Šetam kroz ulice kojim sam prošla prošle godine baš u ovo vrijeme.  Dolazim do mjesta gdje sam srela tog čovjeka prvi i jedini put. Imao je na sebi bijelu košulju i tregere. Neobične hlače bar za dva broja kraće... Ispod tih kratkih nogavica nazirale su se neobične čarape iz nekoliko krugova od pruga. Pored njega cipele a on stoji na prohladnom vremenu bez cipela. Kosa valovita nekoliko pramenova preko lica. Oko ruke sat rekla bih s' početka 20 vijeka. Držao je jednu ružu u ruci, pored njega još nekoliko ruža. Nije on bio iz našeg vremena, ne samo po odjeći već po manirima. Govorio je razborito, unaprijed osmišljen govor.  Nije to bilo u novembru ali ga je baš on dozvao u moje misli. Možda baš zato što jesen ima u sebi tajnu svih tajni o njemu.  Možda jer, je on bio izvan svi

On je... upoznao nju u jednoj zgradi gdje su izlagali mladi umjetnici.  Njen izložbeni prostor bio je sastavljen od slika koje su štampane na staklu. Privukla mu je pažnju jer je bila u dugom kaputu što je bilo čudno i ostavljalo utisak.  Bilo je vrijeme ljeta i niko u to vrijeme ne bi nosio kaput. Po kaputu su bili vezeni srebrenim nitima neki nepoznati motivi. Imao je kopču u obliku pera. To pero nije ličilo na pero ptice već na pero koje su imale vile u knjigama koje je čitao.  Kao da je izašla iz filma i ušetala u prostor. Ispod kaputa bila je duga haljina od najljepše svile. Prolazila je kroz galeriju kao nestvaran san, njen osmijeh je donosio vedrinu, njen glas je bio mio. Riječi sa tih usana su lječile. Išao je za njom kroz prostor, bila je neuhvatljiva... njen korak je bio lak, a za njenim koracima ostale bi latice cvjetova. Prišao je blizu nje i sreli su im se pogledi. Osjetio je kako kroz njegovo biće prolazi bezbroj čestica i putuje do srca. Ljepo veče mlada damo zar ne? Jes

Sjedi čovjek na jednoj stolici zamišljen i odsutan samo likom prisutan. Prilazim i sjedam na stolicu pored njegove.  On upućuje pogled u neke daleke prostore... kad bi njegovi pogledi mogli da govore. Ispričali bi priču u kojoj bi slova pustila suze i suze bi otopile sav led hartije. Olovka bi zastala svoje srce zamolila da čuva njegove tajne.  Odložila bi sa strane gumicu da ne briše sve ono što je na njegovom licu. A šta li je tek u njegovom srcu pitali bi se noćni svirači jer muziku za tu priču ne bi mogli napisati. Žice bi se pobunile i ne bi svirale... da mu rane ne bi dirale.  Već bi ih zavile nježnim glasom mlade djevojke koja pjeva ispod mjeseca. Kad bi riječi u njemu izašle vani za promjenu drveće bi lišće umirilo i grane savilo. Sjedila sam tako i gledala bitke koje u sebi bije, odavno se nasmijao nije. Vidjela sam to na licu tako umornom od svega.  Napadalo je mnogo snjega otkad niko ne pita za njega. I sam sebe kao da je zaboravio u izgubljenim trenucima vremena je boravio.

Dan 277... godina... 2017... grad ne mogu napisati. Ovo pismo možda završi u njihovim rukama. Vrijeme ljeta ka jeseni prešli smo nebrojeno mnogo kilometara. Ovih dana prati nas kiša kao vjerni prijatelj.  Nakon svega smo ostavljeni i zaboravljeni iako znam da je sve to jedna varka u koju žele da povjerujemo.  Bolje da niko ne zna tragove naših točkova na putevima koji su iza nas i onih koji su pred nama.  Pišem ti, kad ti stigne pismo sakrij tragove one pisane... emotivne sačuvaj u sebi. Ne brini, dobro sam. Bar koliko se može biti dobro poslije onog što mi se dogodilo. Znaš da nisam mogla ostati jer, sam trebala otići.  Nisam se pozdravila oči u oči s' tobom. Ti i ja se ne pozdravljamo jer se sretnemo ako ne u snovima onda nam se misli prepletu da li u noćima ili u jutrima one se vežu neraskidivim nitima. Ostavila sam ti male pozorišne cedulje s' porukama. Ostavila sam ti privremene priznanice koliko te volim da budu uz tebe dok se ne vratim.  Ti znaš naša mjesta svaka poruka

Znam da sam čudna... da sreću od zvjezdane prašine krojim i da nosim ljubav na dlanovima mojim. U meni su čarolije jeseni i jedan dan sneni.  Sve vode dalekih okeana i zapisana priča na usnama.  Sve daljine samotne planine i ljepota divljine.  U meni su snjegovi što nose tajnu zime, ljubav utkana kroz rime.  Moje ime reći će vjetrovi ako neko umije vjetrove slušati ili njihova slova čitati. Oktobar je, srne ostavile tragove kad budu snjegovi zapadali tim tragovima po nježnom osjetu ići ću.  Zagrnuću nježnost u meni, sakriću je ispod džempera koji sam isplela.  Obući ću ljubav na sebe jer, kad ljubav grije, srce ne zebe. U kosi zlatne boje jeseni svijetle kao fenjeri.  Spakovaću u kofere snove da se čuvaju pa ih pustiti da s listovima lete. Hodaću kroz noć pratiću puteve zvjezdanih staza i sama zalutala iz neke galaksije.  Kažu suviše osjećajna za ovo današnje vrijeme... ne znaju oni mene.  Sastavim hrabrost i nježnost ustanem i krenem.  Moja haljina skriva krila. Ispod šešira i plašta