Ruke nam se u zagrljaj predaju

On je... upoznao nju u jednoj zgradi gdje su izlagali mladi umjetnici. 

Njen izložbeni prostor bio je sastavljen od slika koje su štampane na staklu.

Privukla mu je pažnju jer je bila u dugom kaputu što je bilo čudno i ostavljalo utisak. 

Bilo je vrijeme ljeta i niko u to vrijeme ne bi nosio kaput.

Po kaputu su bili vezeni srebrenim nitima neki nepoznati motivi. Imao je kopču u obliku pera.

To pero nije ličilo na pero ptice već na pero koje su imale vile u knjigama koje je čitao. 

Kao da je izašla iz filma i ušetala u prostor.

Ispod kaputa bila je duga haljina od najljepše svile.

Prolazila je kroz galeriju kao nestvaran san, njen osmijeh je donosio vedrinu, njen glas je bio mio. Riječi sa tih usana su lječile.

Išao je za njom kroz prostor, bila je neuhvatljiva... njen korak je bio lak, a za njenim koracima ostale bi latice cvjetova.

Prišao je blizu nje i sreli su im se pogledi.

Osjetio je kako kroz njegovo biće prolazi bezbroj čestica i putuje do srca.

Ljepo veče mlada damo zar ne?

Jeste, ljepo zaista.

Izvinjavam se što sam previše slobodan, nadam se da mi ne zamjerite.

Ali kad sam vas vidio u ovom prostoru, nisam mogao a da vam ne priđem.

Imate talent, jednako kao što imate nešto posebno u sebi.

Vaša pojava i očigledno jak karakter idu u prilog mom mišljenju.

Vi ste prilično slobodni, koliko vidim i otvoreni mladi gospodine.

Jesam, uvijek iskreno i s otvorenim kartama idem u životu.

Nekad treba sakriti karte mladi gospodine.

Gledate me s mnogo opreza mlada damo.

Vidim vas prvi put u životu i to je negdje primjeren stav.

Zamoliću vas da zatvorite oči i slušajte jednu misao koju sam pročitala u vašim odajama srca.

Stojimo na sceni nas dvoje... dva srca što jednakim ritmom kucaju... ruke se u zagrljaj predaju.

Sve postaje perpetuum mobile duša se duši predaje kroz dodire. 

Vidiš... to što ti govorim to je tvoj san...

Probudi se... nemoj da te opija moj glas kao sonata, otvori vrata. 

Gledaj na zidu štampane slike od stakla.

I vidi stvarnu mene, ne ono što želiš da budem.

Poput kaljenog stakla i slika koje gledaš tako me je život kalio i postala sam jaka.

Otporna sam na hladnoću u ljudima... jednostavno očeličiš, ojačaš i koračaš. 

U svim nevoljama suze obrišeš i dišeš, krilima daš slobodu. 

Kad me dotaknu stvari svijeta mogu da se polomim u gomilu malih okruglih dijelova, toliko sam nježna. 

Sve te male kuglice spojim i opet svom snagom stojim.

Pero koje si pronašao pripada mojim krilima. 

Kako znaš da se pero nalazi kod mene?

Znam da me pratiš cijelo vrijeme a to pero je dio mog bića i osjetim kad nije uz mene.

Rođena sam iz kapi jutarnje rose... imam raspletene bujne kose. 

Zaigrano sam dijete i umiljata. 

Gradim dvorce u oblacima rubovima srca i osmijehom s' mog lica. 

Dugom kosom krotim vjetrove, haljinom smirim moru valove.

Kad sam bila djevojčica rekli su mi da sam drugačija i da ću jednog dana imati krila.

Mislila sam da krila znače slobodu da kad odrastem dobijam krila figurativno da idem u svijet, ali nije bilo tako. 

Jednog jutra sam se probudila sa krilima na leđima shvatila sam da sam odabrana da pomažem ljudima.

U mojim krilima se vidi sve ono što sam u duši... iz stotinu niti spojena, izvezena, vezom drevnih vremena... u tijelu djevojke hrabra i odlučna žena.

Samo mi nemoj krila uzeti, obična ću djevojka postati.

Ako mi uzmeš krila onda ću te zavoljeti, znaću da si to bio ti i kad ih pronađem mogla bih otići.

Šta ako poželiš ostati?

Ne, kad vratim krila tada nestajem. 

Pojavila sam se među ljudima već naučena da im trebam pomoći i otići, 

da čovjeka ne smijem zavoljeti ni osjetiti nešto više od empatije.

Zamolio bih te za jednu šetnju ako već ne možeš ostati. 

Da imam slike sjećanja na susret s tobom. 

Jer, nijedna fotografija iz fotoaparata ne bi mogla biti tako dočarana kao jedna noć razgovora s tobom.

Ta fotografija bi stajala na ormaru i skupljala prašinu sjećanja ili bi je prekrila paučina.

A slika jedne noći u šetnji s tobom uvijek će biti stvarna slika.

Dođi do prozora sa mnom, onda ćemo u šetnju mladi gospodine.

Vidiš, prije zore noć izgleda mračinja i tamnija. Toliko je ljepote u tim trenucima.

Ali kažu po legendi da se baš u to vrijeme sretnu misli dvije blizanačke duše koje se traže.

Misli mnogih ljudi putuju ali se samo rijetki prepoznaju.

I kroz neko vrijeme oni se sretnu zaista.

Znam tako biti pored prozora baš u to vrijeme i pustiti misli da se spoje s mislima nekog tamo dalekog.

Tako si jedno veče ti bio pored prozora... ti si čuo moje misli... a, tvoje misli sam čula ja.

I evo nas ovdje, gdje jesmo.

Znači, negdje sam bio u pravu...

Kako to misliš?

Kad sam te vidio bio je to jedan bljesak nekih proživljenih trenutaka, kao da si izašla iz neke knjige, iz nekog filma.

Je li moguće da se zaista dogodilo ono što si govorila dok sam oči držao zatvorenim?

Nije se dogodilo, to se događa.

Znam, zbunila sam te.

A sladak si kad si zbunjen, ljepo ti stoji taj dječački osmijeh.

Idemo u šetnju...

Ostavila je prijateljicu da čuva njene slike, rekla je da se vraća kad zora stigne.

Šetali su dugom i uvojitom stazom, gledao je cijelo vrijeme krajičkom oka prema njoj.

I često puta bi se spotakao o nešto, izgledao je pomalo smješan, ali bio je krajnje sipmatičan.

Mladi gospodine, drago mi je što smo se upoznali, imaš nešto što se rijetko danas može sresti i iskren si. Zato sam one noći čula tvoje misli.

Mogla bih te zavoljeti, jer tebe je divno voljeti, možda ni sam ne znaš koliko imaš ljubavi u sebi.

Gledaj noć kako tajne čuva, kako se kroz granje drveća sjaj zvijezdi gnijezdi u nova jata.

Gledaj ovu noć jeseni poput suvog zlata. 

Sve što vidiš u ovom naslikanom platnu prirode to sam vidjela u tvojim očima.

Skinula je kaput i otkrila svoja krila koja su bila toliko tanana i nježna za let.

Gledao je njen dugi vrat i dugme na haljini... zgrada iza njih ostala je u daljini.

Samo su svjetla dopirala i otkrivala  dijelove njenog bića.

Bio je opijen jednostavnosti njene dobrote i one unutrašnje ljepote.

Izlila se sva dobrota u njen lik, bila je san njegovim mislima tkan.

Mislio je da je samo iluzija unutrašnjih struja njegovog bića.

Ali znao je da je stvarna kad mu je stavila dlanove na lice.

Mladi gospodine naše duše su identične dva sna koja se putem naših srca u jednu stvarnost spajaju.

Ali isto tako znaš i osjećaš da sam ovdje da ti pomognem, da ne mogu ostati.

Moja krila su tu s razlogom, i ovaj tren sa mnom koji ćeš uvijek pamtiti i svake godine ćeš se ovdje vratiti, vile ne mogu ljude voljeti.

Ti... ti si vila?

Ne, nemoguće... probudi me iz ovog sna u koji si me odvela.

Nisam vila oduvijek, bila sam kao i ti čovjek.

Rekla sam ti... jednog jutra sam se probudila s krilima... od tog dana pomažem ljudima.

Dolazim iz porodice šumskih vila, živim pored najljepših izvora. 

Kad dođem u grad onda radim kao što rade ljudi. Izrađujem štampane slike od stakla. 

Uvijek su na slikama motivi prirode ili ljudi koje sretnem na mom putu.

Trebala bih sad ići, zora je blizu.

I samo ćeš otići, sad kad sam te sreo. 

Zar se dvije identične duše ne traže da bi zajedno ostale.

Da, ali ja sam vila.

Bila si dio ljudi. To je još uvijek u tebi.

U meni je, ali znam moj put... to je put da pomažem ljudima.

To možeš i kad si obična djevojka zar ne.

Reci da možeš.

Dalek je put do toga mladi gospdine.

Ništa nije daleko kad nekog voliš.

Trebali bi zaista krenuti, izložba se zatvara, a slike su tamo.

Išla je brzim koracima on je bio iza nje, nosio je njen kaput i sjetio se da je pero kod njega.

Stani mlada damo. Pero od tvog krila je kod mene.

To znači da sam jedno pero uzeo a da ti nisi ni osjetila.

Ti si mene odveć zavoljela, jednako kao što sam tebe ja zavolio.

Nije ništa govorila, ušli su u zgradu i dok su se penjali za njega tada beskonačnim stepenicama vidio je da nema krila na njenim leđima.

Opet je obična djevojka, pomislio je. 

Da li je moguće da je ljubav vidjela snagu dvije duše koje su se još davno mislima srele.

Moguće je... rekla je dok je slike stavljala u jednu kutiju.

Kaput ti je ovdje.

Hvala ti... zaboravila sam na njega.

Kad je krenuo da je ogrne kaputom... rekla je... znam da moja krila više nisu dio mene.

Noćas su pripala jednoj drugoj djevojci.

Osjetila su sama da je moja sloboda ne to da imam krila... već da je moja sloboda ljubav.

Je li to znači da ostaješ?

To znači da ostajem.

Scena ... na sceni ti i ja... gledamo se očima... ruke nam se u zagrljaj predaju... sve postaje perpetuum mobile, duša se duši predaje kroz dodire... to se nije dogodilo, to se događa i osjeća...

Ljubav zaista slovima kroz riječi priče tka zavoli vila, čovjeka... tako piše legenda... šapnuli mi listovi i vjetrovi davnih jeseni i zima... nešto u toj priči od ljubavi posebno ima.

Zaista noć je mračna i tamnija prije zore... kad zora dođe tad se putevima ljubavi pođe i ko zna moguće je da ste se dok pišem upravo sa svojom blizanačkom dušom sreli.

Nekad je potreban jedan trenutak dozvan iz vremena da se sretnu dvije duše...

Vjerujte ljubavi... vjerujte u ljubav.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuezta sa sajta: Unsplash

Dragi prijatelji i čitaoci ova priča je 300. priča na blogu.

Zahvalna sam svima od srca, duše i mog pera na prijateljstvu, podršci i što odvojite od vašeg vremena da pročitate priče koje pišem. Ova priča i pjesma su za sve vas.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav svima dragi ljudi.

Slika preuzeta sa sajta: Usnplash

Video sa YouTube

Izvođač: Imagine Dragons

Cover pjesme: I m Gonna Be

https://www.youtube.com/watch?v=8Hpg-4ccE_4