Čovjek s' ružama

Hladna noć novembra, mjesec se iščakario biće mraza u rano jutro.

Sutra ćemo vidjeti kristale leda koji grle grančice i koji oslikavaju naše prozore.

Gledam u nebo i tražim kroz to prostranstvo gdje mi je dom.

Šetam kroz ulice kojim sam prošla prošle godine baš u ovo vrijeme. 

Dolazim do mjesta gdje sam srela tog čovjeka prvi i jedini put.

Imao je na sebi bijelu košulju i tregere. Neobične hlače bar za dva broja kraće...

Ispod tih kratkih nogavica nazirale su se neobične čarape iz nekoliko krugova od pruga.

Pored njega cipele a on stoji na prohladnom vremenu bez cipela.

Kosa valovita nekoliko pramenova preko lica. Oko ruke sat rekla bih s' početka 20 vijeka.

Držao je jednu ružu u ruci, pored njega još nekoliko ruža.

Nije on bio iz našeg vremena, ne samo po odjeći već po manirima.

Govorio je razborito, unaprijed osmišljen govor. 

Nije to bilo u novembru ali ga je baš on dozvao u moje misli.

Možda baš zato što jesen ima u sebi tajnu svih tajni o njemu. 

Možda jer, je on bio izvan svih mogućih granica ovih pustih ulica.   

U sjećanje dolaze njegove rečenice koje idu u skladu s ovim vremenom u kom živimo.

Sad se poput kristala leda jasnije vide riječi te noći kao prepisane u ovu noć.

Kao da sam fragmente tih trenutaka precrtala s' papira na papir i sad listam galeriju slika.

Jer, kako je on govorio... mi to sad živimo. 

"Ovaj grad je... postao zabranjeni grad. 

Izuo nas je iz cipela, sad hodamo bosi ili u čarapama po ulicama."

Svaki kamen osjete naša stopala.

Za zatvoreni grad... postoji zatvorena kapija.

Ne otvaraj ono što želi biti zatvoreno ali uvijek možeš pronaći način da vidiš šta se krije iza kapije.

Imamo zakrpe na sakou, poneku na srcu imamo i poneki žulj vremena na dlanovima.

A žulja nas nešto u mislima, u nenapisanim pismima koja smo poslali u zaborav, a nikad na adresu.

Doći će vrijeme kad ćeš razumjeti riječi koje ti govorim...  

Ne dolazi na ostrvo iznad kojeg nebom avioni ne lete pa da mogu vidjeti da si na pjesku poruku ostavila. Idi tamo gdje je ljubav od korova ruže napravila. 

Ne dozvoli da te ovo vrijeme promjeni, budi promjena koja ovaj svijet čini boljim.

Vidiš ljude... kao usamljeni vukovi, ptice noći... prinčevi koji bajke ne žive. 

Djevojke koje bi voljele čuti kako im mladić svira gitaru pod prozorom.

To su tek raspršeni snovi koji odlutaju s' novom zorom. 

Ne vide odistinski mladići i djevojke onog ko ih voli. 

Traže u svojim srcima ono što se ne vidi na licima. 

Zaljube se u ljepe riječi, romantične poruke a nikako da ugledaju ono što se iza riječi skriva. 

Da se razumijemo volim romantiku one slatke poteze koji odvedu u neku dimenziju iz koje nada poput vode izvire. Da se bar danas čovjek više smije, da se zajedno smiju mladi ljudi i da su više u ljubavi a ne u izmaštanim pričama.

Nekad se zajedno radilo i gradilo danas se odmah i sad sve želi.

Malo se ljubavi sa dlana na dlan dijeli. 

Znaš mlada djevojko shvatam ovo novo vrijeme.

Drugačije je mnogo toga... ali ljubav uvijek treba biti ista od srca i čista.

Nema tu mudrolije kad se zajedno gnijezdo svije.

Na kapaljku se ljubav danas mjeri... a ona mjere nema... ona je beskonačna sasvim jasna i tačna. 

Reći ću ti i ovo ne slušaju danas mladi jedno, drugo. 

Svako stoji iza svoje strane zida i svoju priču govori. 

Ako se srca ne čuju i misli ne usklade onda nije lako voljeti i živjeti tako. 

Čitali su nam bajke kad smo bili djeca, onda smo ih čitali i sami.

U bajkama se nađu ravnoteže... a, ko će nama ljudima stvoriti tu ravnotežu. 

Da li smo nešto naučili iz tih izmišljenih svijetova ili je ovo što živimo fantazija.

Znaš govorio sam riječi ljudima, čudno su me gledali danas znam da me nisu ni saslušali.

Nema saosjećanja danas, tek ga neće biti mlada djevojko.

Imaju ga oni ljudi koji znaju kako je to kad sreća nije tu, ljudi koji su zahvalni, ljudi koji su prošli suze oni znaju i osjećaju.

Negdje znam da je grad postao zatvoren za sve naše do pola pune i do pola prazne čaše.

I ljudi su postali zatvoreni jedni prema drugima. 

Pogledaj sva ta zamišljena lica kao da su sa nekih skica izašla u ovaj zabranjeni grad. 

Da je tebi znati koliko njih sad unutar sebe želje zamišlja i želi. 

Ljudi mogu toliko toga samo kad htjeli... ili bolje reći kad bi smjeli. 

Znaš zašto je tomu tako... slušaj me ovako.

Većina ljudi zavije u grudi sve ono što ne bi nikome mogli reći i ne dozvoli nekome da uspije taj put do njih proći. U šutnji vrijeme prolazi, ljubav tako ne dolazi.

Sami smo negdje krivi što se danas ovako živi. 

Što smo sve ovo dopustili i samo pustili da žmirimo a da ne tražimo skrivače.

Tako danas sam u sebi čovjek plače, a izvana druga stanja. Nisu to iskreni osmjesi, ne sve je to predstava. Dok grad spava iskradamo se i tražimo cipele iz kojih nas je izuo... negdje ih je sakrio.

A mi bosi po mrazu i jutranjoj rosi sam sebi čovjek prkosi, sam sebi inat tjera... 

Vidiš, možda tako dok bosi i u čarapama hodamo nešto više o sebi saznamo.

Pružio je ka meni ružu koju je držao u ruci.

Nisam te čekao već sam znao sam da ćeš večeras proći ovom ulicom, jednako kao što sam znao da trebam tebi reći sve što sam ti rekao. 

Zašto ste meni rekli sve riječi?

Zato jer, ti razumiješ i ove riječi koje sam rekao tebi.... ti ćeš govoriti ljudima.

Trebaće vremena da ih razumiješ, ali ne sumnjam u tebe... iz tebe izvire mudrost i tvoja mladost puna je poleta.

Ali...

Ništa ali... iza ali... svi bi zastali i odustali... znam da ti nećeš.

Osim toga toliko je vedrine u tebi da će ljudi slušati ono što im govoriš.

Samo jedno nemoj da zaboraviš... i kad ne bude lako ti gledaj da uvijek dalje put nastaviš.

Biće trenutaka kad će ti se činiti da ne možeš ići, ti ipak nemoj zastati ni kad se noge bose mrazu odupiru... kad su vođeni snagom čovjeka zabranjeni gradovi otvore svoje kapije.

Uzmi sad ovu ružu i kad stigneš kući ti je zasadi, ona će nastaviti rasti... jednako kao što ljubav raste kad se dijeli.

Draga djevojko toliko od mene bar za ovo vrijeme.

Pođoh niz ulicu niz sokake čujem korake... obuo je cipele... okrenula sam se i vidim ga kako odlazi a mjesec ga prati...

Ko je čovjek s' ružom jednom ću znati.

Ono što znam je da sam ga zaista srela jedne prohladne noći i da će sutra mraz na naše prozore doći.

Već godine tri poruke njegove prenosim... i ponekad, vidim nekoliko ruža na klupi kako stoje... u zabranjenom gradu obujem cipele moje i čovječe s' ružama u ovom vremenu razumijem riječi tvoje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay