Postovi

Prikazuju se postovi od srpanj, 2017

Ima li superjunaka u svijetu realnih đaka?

Slika
Ti i dalje uporno stojiš, zrak udišeš?! Neobično za tebe, jer inače lako odustaješ.
Povez ti na očima. Vidiš tamu, tamniju od noći.
Reaguješ čulom mirisa i sluha. Imaš osjećaj da si u zatvorenom prostoru.
Nema prozora, nema vrata, ti si u trouglu.
Ne bojiš se zatvorenog prostora, već imaš strah da ne postoji izlaz.
Glas ti govori: Skini povez i otvori oči.
Otvaraš oči, stojiš na užetu okružen/a zgradama.
Gubiš li tlo pod nogama? Strah, panika, osjećaj da ćeš pasti. Dišiiiiiiiiii!
Ne možeš, blokiran/a si. Nisi od čelika, ti si fuzija nekog bića i čovjeka.
Suze idu niz lice padaju u bocu. Smijeh stavljaš u čep. Zatvaraš je.
Pada ti iz ruku razbila se u sitne dijelove, razlile se emocije poput lave.
Hej, jesi još gore? Pusti bocu, čuvaj sebe. Ona ti odvraća pažnju.
Održavaj ravnotežu, skoncentriši se. Misli su tu, da ometaju.
Zamišljaš sebe kako si boca koja će pasti i razbiti se.
A poztivne misli? Možda se dogodi neko čudo? Pojaviće se neko i spasiti te.
Ne, nisi u stripu. Nema superjun…

Uvalama sjećanja

Slika
Već neko vrijeme nemam komunikaciju sa planetom Zemljom. Došlo je do prekida veza.
Tako odlučih jer na tišinu u Svemiru naučih. Pojma nemaju da sam se vratila. Sva čuda tehnologije sam isključila. I nisam čovjek koji baš voli more.
Draže su mi planine i nadmorske visine. Moja svemirska kapsula se zaustavila.
Nađoh se nasred mora kao član posade jednog broda.
Tako dođoh do voda pravo iz Svemira da plovim lukama nemira. Nakon hladnog prostora i galaksija prija mi toplina. Iako bih rado put planina.
I dok gledam u daljinu čekajući oseku i plimu sretoh na molu jednog čovjeka.
Pomislih možda se ovdje rasula vreća riječi i možda će ih on nekom reći?
Možda su me zato poslali ovi iz svemirske stanice na more?
Njegove usne počeše da zbore.
Priča mi on priču o njoj. . .
Sve ono što se usidrilo u duši. U dubinama gdje su alge postale dio njega.
Njegova jedra vjetrovi ne pokreću. Sam danju i noću, saživio se s' njom i navikao na samoću.
Živi na jednom brodu. Umjetnička duša što valove sluša…

Ima tih noći koje dođu, a nikako da prođu

Slika
Trenutno se nalazim na planeti Merkur. Baš tamo odlučih otići.
Da odmorim misli i da pišem riječi.
A i da potražim neko hladno mjesto bar na trenutak da se sklonim od tropskih vrućina.
A mogu vam reći da je mnogooooo hladno. Slova su se zaledila dok pišem.
No, i da vidim ovaj svijet iz dalekih galaksija reflektuje li se uopšte?
A dovoljno sam blizu sunca. Valja led otopiti kad se budem vraćala na Zemlju.
Gledam i vidim da je ljudima najlakše da odu bez pozdrava i riječi.
Zatvore vrata i ključ bace u vodu. Sa ključem sve riječi odu.
U zraku ostave pitanja i odgovore. A kad bi samo iz paukove mreže pustili riječi na slobodu?
Ne, mi se još više u nju zapletemo i ćutimo. Okrenemo se i odemo.
Unutar nas lome se riječi na vrhu usana ostanu i samo prah postanu.
Čestice koje putuju, a same ne mogu da se kažu.
Ima tih noći koje dođu i nikako da prođu.
Kazaljke na satu ćute i čekaju te trenutke.
Oči budne gledaju u te duge noći i pitaju se kad će jutra doći?
Ima tih riječi koje zapišemo pa obri…

Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli

Slika
Noćas traže tebe i mene, nas dvoje zauvijek izgubljene.
Na ovoj stanici mi smo loši putnici.
Jedna karta, dvije duše. Ko putuje? Znamo, ne možemo oboje.
Iz torbe vadiš stari šah upućuješ pogled ka meni, onakav kakav samo ti znaš.
Još jedna partija šaha kao u dobra stara vremena, na peronu čovjek i žena.
Mat ili pat? Igraćemo kako dosad nismo.
Izgubljeni u nađenom mi smo.
Slažemo figure na polja, ko pobijedi on putuje.
Prvi potez povlačiš, laufer po dijagonali ide poljima, sve čitam ti u očima.
Odavno znam igre tvoje plan. Iza nas zaključan stan što jedan ključ ima.
Noćas jedno odlazi daleko u taj prazan prostor vraća se neko.
A nekad bili su tu ormari, uredno posložene stvari, sad ostali su prazni.
Onaj sto pored prozora sa pogledom na najljepše ulice i ručno izrađene stolice.
Knjige složene na police i jutarnjim zrakama obasjano tvoje lice.
Skidam tu sliku sa zida sve je ovo dio privida.
Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli.
Vodenim bojama po platnu u vremenskom klatnu.
Izvanredni t…

Čovjek od morske pjene

Slika
Može li tišina da se svira prstima po žicama gitare?
Mogu li od pijeska da nastanu pjesme?
Smiju li usne da kažu ono što duša ne smije?
I ne pitaj da li jeste ili nije, sve isto kao prije?
U onom ispisanom retku šta je naposljetku ljudskih nadanja?
I dok čovjek se pretvara, razum vrata zatvara.
Od čovjeka do čovjeka ima mnogo toga što se razliva kao voda sa izvora.
Iako sve jedni drugima priznaju, koliko tog skrivaju?
Ljudi rijetko pravo lice otkrivaju. I nose maske kao zaštitu, one padaju same, korak od svijetlosti do tame.
 I vratiš se iznova i pitaš se bez nekog razloga zašto se sve uporno ponavlja?
Možda strah u ljudima vlada, svi su negdje pod svijetlima grada.
I prolaze pored tebe sada.
Neki te vide, neki ne, svako ima svoje putanje.
Reci gdje počinje kretanje svih ljudskih nadanja.
Kad padneš, ustaneš, kažu. I koliko ti pomažu kad to kažu?
Ne znaju sve strahove u tebi i da im kažeš vjerovali ne bi?!
Možda i oni svoje kriju ali ne prelaze liniju.
Uvijek odaberu neku njima znanu …