Uvalama sjećanja
Tako odlučih jer na tišinu u Svemiru naučih. Pojma nemaju da sam se vratila.
Sva čuda tehnologije sam isključila. I nisam čovjek koji baš voli more.
Draže su mi planine i nadmorske visine. Moja svemirska kapsula se zaustavila.
Nađoh se nasred mora kao član posade jednog broda.
Tako dođoh do voda pravo iz Svemira da plovim lukama nemira.
Draže su mi planine i nadmorske visine. Moja svemirska kapsula se zaustavila.
Nađoh se nasred mora kao član posade jednog broda.
Tako dođoh do voda pravo iz Svemira da plovim lukama nemira.
Nakon hladnog prostora i galaksija prija mi toplina. Iako bih rado put planina.
I dok gledam u daljinu čekajući oseku i plimu sretoh na molu jednog čovjeka.
Pomislih možda se ovdje rasula vreća riječi i možda će ih on nekom reći?
Možda su me zato poslali ovi iz svemirske stanice na more?
Njegove usne počeše da zbore.
Priča mi on priču o njoj. . .
Sve ono što se usidrilo u duši. U dubinama gdje su alge postale dio njega.
Njegova jedra vjetrovi ne pokreću. Sam danju i noću, saživio se s' njom i navikao na samoću.
Živi na jednom brodu. Umjetnička duša što valove sluša.
Ponekad mu ti valovi šapnu note i on ih zapiše. Na stolu fotografije crno- bijele.
Na svakoj od njih poruka. Voljela ih je nosile su štih starih vremena.
Priča i skida alge sa duše, one iznova rastu. Ima li čovjeka koji živi kao ja?
Ovako nikako, a htio bi nekako? Zastane trenutak i pogleda taj njihov zajednički kutak.
Izvini zapetljale mi se misli u talase i njene noge bose što jugu prkose i gaze po pijesku.
Kako li je samo meni za dušu vezaše? Koliko sam je puta htio izbrisati, ali pustila je ljubav korijenje prema toj ženi.
Znala je sve o meni. . .
Ona je moj korov i okov zauvijek.
Voljeli smo te naše duge šetnje uz obalu mora i let galebova.
Morske zvijezde sam joj pronalazio i skidao one sa neba ako treba? Stavila bi ih na dlanove i plesala bi, a sa njom i more.
Talasi i njene ruke bili su moje mirne luke. Volio sam je djelima, riječima nekako nisam umio.
Kad sam htio reći one riječi dvije, usne su ćutale duša nije.
Duša bi pomoću ruku stvorila najljepša sjećanja.
Volio sam je djelima, ona željela da volim riječima.
Onda... došlo je vrijeme kad sve je postalo tek priča o nama i sad lutam uvalama sjećanja.
Priča mi ona priču o njemu. . .
Imao je onu skrivenu ljepotu. Iz duše se ogledala kroz dva okeana.
Imao je nešto neukrotivo u sebi. Umio je djelima da pokaže koliko me voli, riječima nije.
Kad mu rekoh one riječi dvije. . . što svi očekuju kad iščekuju. On rekao nije.
Ćutao je samo se osmjehnuo. Sljedeće jutro pronađoh na stolu fotografije crno- bijele.
Na svakoj bila je poruka, ispisala ih njegova ruka. Tako je rekao ono što nije noć prije.
Ponos u meni nije mi dao mira. Što voli djelima, a ne riječima?
Pronašla bi ga često kako prstima svira po tipkama klavira.
Pisao je note u kajdanci, takvi su umjetnici uvijek sneni.
Znao je sve o meni. . .
Imao je tih romantičnih trikova, rijetko se može sresti tako posebnog čovjeka.
Pokrio bi me talasima i zaspala bi. U zoru bi nas budili brodovi što uploviše u luke.
Između te tišine i buke uvijek su bile njegove ruke.
Da ugriju, zagrle i smire nemirno more.
Odjednom sve je postalo tek priča o nama.
Taj trenutak jedan sjedim on spava ja ga gledam.
Spava mirnim snom ja odlazim s' koferom.
Odlazim da potražim mirna mora, pišem poruku, tek hrpa izgovora.
Tog jutra se sjećam.
U tim njegovim mirnim lukama biću čovjek sa pogrešnim odlukama.
Neko ko zatvara put ka sreći. Odlazim, a nemam hrabrosti šta osjećam u lice mu reći.
Ko ga je meni za dušu vezao? Zašto od svih ljudi da sretnem baš njega?
Ti što na klaviru sviraš i dušu diraš. Nemoj da ostaneš tamo zauvijek.
Vidim da se vole, a da ponos i tišina ostaju njihova razdaljina.
Slušam kako govore riječi oni, a svako u svojoj vasioni.
Uzimam ih oboje za ruke i šaljem u njihove mirne luke.
Tu na molu gdje je ljubav počela, ponovo stoje čovjek i žena.
Njegova ruka i njena u jednu dušu se pretvorile, riječi su vrata tišine zatvorile, a vrata ljubavi otvorile.
I odista je neobična ta vreća riječi, kad je uspjela dvoje mladih odvesti ka sreći.
Ćutali su, iako se vole samo su to trebali jedno drugom reći.
Plovi brod u daljinama ja nastavljam dalje sama po šinama.
Sad sam putnik vozova do nekog novog odredišta.
Gdje li će se zaustaviti ta moja vreća iz Svemira ne znam ni sama?!
Ali znam da putovah uvalama sjećanja?!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a. Grupa Deep Purple Pjesma: Soldier of Fortune.
Inače meni posebno draga pjesma!
I dok gledam u daljinu čekajući oseku i plimu sretoh na molu jednog čovjeka.
Pomislih možda se ovdje rasula vreća riječi i možda će ih on nekom reći?
Možda su me zato poslali ovi iz svemirske stanice na more?
Njegove usne počeše da zbore.
Priča mi on priču o njoj. . .
Sve ono što se usidrilo u duši. U dubinama gdje su alge postale dio njega.
Njegova jedra vjetrovi ne pokreću. Sam danju i noću, saživio se s' njom i navikao na samoću.
Živi na jednom brodu. Umjetnička duša što valove sluša.
Ponekad mu ti valovi šapnu note i on ih zapiše. Na stolu fotografije crno- bijele.
Na svakoj od njih poruka. Voljela ih je nosile su štih starih vremena.
Priča i skida alge sa duše, one iznova rastu. Ima li čovjeka koji živi kao ja?
Ovako nikako, a htio bi nekako? Zastane trenutak i pogleda taj njihov zajednički kutak.
Izvini zapetljale mi se misli u talase i njene noge bose što jugu prkose i gaze po pijesku.
Kako li je samo meni za dušu vezaše? Koliko sam je puta htio izbrisati, ali pustila je ljubav korijenje prema toj ženi.
Znala je sve o meni. . .
Ona je moj korov i okov zauvijek.
Voljeli smo te naše duge šetnje uz obalu mora i let galebova.
Morske zvijezde sam joj pronalazio i skidao one sa neba ako treba? Stavila bi ih na dlanove i plesala bi, a sa njom i more.
Talasi i njene ruke bili su moje mirne luke. Volio sam je djelima, riječima nekako nisam umio.
Kad sam htio reći one riječi dvije, usne su ćutale duša nije.
Duša bi pomoću ruku stvorila najljepša sjećanja.
Volio sam je djelima, ona željela da volim riječima.
Onda... došlo je vrijeme kad sve je postalo tek priča o nama i sad lutam uvalama sjećanja.
Priča mi ona priču o njemu. . .
Imao je onu skrivenu ljepotu. Iz duše se ogledala kroz dva okeana.
Imao je nešto neukrotivo u sebi. Umio je djelima da pokaže koliko me voli, riječima nije.
Kad mu rekoh one riječi dvije. . . što svi očekuju kad iščekuju. On rekao nije.
Ćutao je samo se osmjehnuo. Sljedeće jutro pronađoh na stolu fotografije crno- bijele.
Na svakoj bila je poruka, ispisala ih njegova ruka. Tako je rekao ono što nije noć prije.
Ponos u meni nije mi dao mira. Što voli djelima, a ne riječima?
Pronašla bi ga često kako prstima svira po tipkama klavira.
Pisao je note u kajdanci, takvi su umjetnici uvijek sneni.
Znao je sve o meni. . .
Imao je tih romantičnih trikova, rijetko se može sresti tako posebnog čovjeka.
Pokrio bi me talasima i zaspala bi. U zoru bi nas budili brodovi što uploviše u luke.
Između te tišine i buke uvijek su bile njegove ruke.
Da ugriju, zagrle i smire nemirno more.
Odjednom sve je postalo tek priča o nama.
Taj trenutak jedan sjedim on spava ja ga gledam.
Spava mirnim snom ja odlazim s' koferom.
Odlazim da potražim mirna mora, pišem poruku, tek hrpa izgovora.
Tog jutra se sjećam.
U tim njegovim mirnim lukama biću čovjek sa pogrešnim odlukama.
Neko ko zatvara put ka sreći. Odlazim, a nemam hrabrosti šta osjećam u lice mu reći.
Ko ga je meni za dušu vezao? Zašto od svih ljudi da sretnem baš njega?
Ti što na klaviru sviraš i dušu diraš. Nemoj da ostaneš tamo zauvijek.
Vidim da se vole, a da ponos i tišina ostaju njihova razdaljina.
Slušam kako govore riječi oni, a svako u svojoj vasioni.
Uzimam ih oboje za ruke i šaljem u njihove mirne luke.
Tu na molu gdje je ljubav počela, ponovo stoje čovjek i žena.
Njegova ruka i njena u jednu dušu se pretvorile, riječi su vrata tišine zatvorile, a vrata ljubavi otvorile.
I odista je neobična ta vreća riječi, kad je uspjela dvoje mladih odvesti ka sreći.
Ćutali su, iako se vole samo su to trebali jedno drugom reći.
Plovi brod u daljinama ja nastavljam dalje sama po šinama.
Sad sam putnik vozova do nekog novog odredišta.
Gdje li će se zaustaviti ta moja vreća iz Svemira ne znam ni sama?!
Ali znam da putovah uvalama sjećanja?!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a. Grupa Deep Purple Pjesma: Soldier of Fortune.
Inače meni posebno draga pjesma!
Primjedbe
Objavi komentar