Škrinja, švelja i špajz

Postoji skrovište od ljudi i od kiše...onaj trenutak kad nisi isti/a više. Snimaš priču o meni, kamera i video traka... mladiću, daleko si ti da bi, bio u blizini mog mraka i koraka. Rekli su ti da sam jaka, samotna, dijete koje je odraslo u napuštenoj tvornici. Nebo gledalo, slobodu tražilo izvan zidova, u zamkama koje ljudi postave... kad te ostave samog prepuštenog sebi...A sam/a... bio ne bi. Sve te osjećaje koji rastu, koji se slažu i nekad teško bude da u svoj prostor pustiš ljude. Znaš, izbor imaš...samo nemoj u sebe da se zatvaraš... A unutar tebe... unutar tebe svaki dio htio bi izvan kože, ali ne može. Ne, još više steže, a ne želi tu ostati, ti se samo želiš pustiti i sebi dopustiti, da budeš ti. Istinski ti... Mi ljudi...sve ovo je rezonancija akustike...kreću se ljuljaške...kao djeca bi da se zaljuljamo, da sačuvamo ono što samo djeca vidjeti mogu, jer sve kroz dobro gledaju. Želiš znati ko sam, šta osjećam i da na toj filmskoj traci zabilježiš moje lice. Vri

Vidjeh... stranice knjiga po ulici, skupljah listove i čitah rečenice. Vidjeh... ljude kako žive zablude. Vidjeh...sve one ulice koje smo znali, u džepu ih kao djeca imali. Prijatelju... ne mogu ti opisati kako je ovdje, ona pusta tišina, da kad čuješ glas čovjeka imaš osjećaj da ti se učinilo. Mada si ti znao mnogo prije, govorio si ti meni.  Znam da si tamo, gdje još nije stigla ova promjena...čuvaj se...mislim na tebe. Ti znaš, da ću se snaći u ovim plavim noćima i da se umijem sakriti. Naučio si me da obrišem prašinu sa dlanova, da obrišem suze i da zakrpim pocjepane emocije. Pa tako zakrpljene da idu sa mnom. I da se ne okrećem za danima koji odletiše maglama, što se još u mislima povukle nisu. Pišem ti pismo pomoću znakova, onih koje si mi ti pokazao. Ako pronađu pismo, ne mogu ga pročitati. Kad se samo sjetim koliko puta si mi znao reći, da ih učim jer će mi dobro doći. Mene bi san posjetio, ti bi me budio. Znalo bi pući srce olovci, dosadilo bi gumici da bri

Kad suza kane, i od suze vatra plane... Budna i čudna stajaću sa strane, tišina je sistem odbrane koji se riječima nadograđuje. Zamoliću srce da sa razumom sarađuje. Stajaću sa lukom i strijelom i gledati kako centar mete strijela prati. U zemlji gdje nose oklope, ljudi poput mene se teško uklope. Ne idem u kalupe...idem srcem, drugačije ne umijem. Idem srcem koje obeća sebi da će pustiti da ga intuicija vodi po neravnim stazama, preko prepreka. I neću ostati ljudima daleka...jer koliko god da se čeka...čekaću iz ove perspektive gdje ljudi poput mene žive. Zemlja je krug iz geometrije, u svijetu simetrije crtam linije asimetrije, i obrnuto. Izdvojena izvan traka i koraka, negdje između zemlje i oblaka posmatram iz mraka. Mi što smo, u osami, naučeni da idemo sami. Ima nas nekoliko, tek toliko da jedni za druge znamo. U tim prostorima daleko, a blizu, od nas ljudi idu, a stoje, postoje, a ne postoje... Traže osjećaje svoje, nekad se boje, a nekad hrabrost pronađu da iz, za

Čekaj... Koga čekam i zašto? Čekaj...doći će. Osim nas ovdje nema nikoga...niti se nazire da bi, u ovo doba noći neko mogao doći. Vjeruj...  Vjerujem ja... Ispričaću ti jednu priču, što se ne može zapisati, ni čitati već samo dušom prepričati. Može... Ovo je prošlost priče... Davno vrijeme, sadašnjeg trenutka izlazi na pozornicu. U jednoj kući djevojka svira po tipkama klavira, nekoliko kuća niže niz ulicu mladić nosi ruže... Pred njena vrata stiže...ne kuca, ne zvoni, već ruže na prozoru ostavlja. On, odlazi... ona ruže pronalazi ostavlja ih, u vazi. Ruže ne venu, one otvore latice dok slušaju melodiju njenu. Dani prolaze, ruže dolaze... Ona ne zna, i ne sanja ko je te ruže ostavio na prozorima snova... Nisu se sreli licem u lice, a nisu znali da su se u prolazu sretali, jer je vrijeme tačne minute odabralo kad je srce, srcu poruku odaslalo. Kad god bi se sreli na tom mjestu, u orkestru osjećanja, nestalo bi sjećanje kad doleti svitanje na krovove kuća. Njega je