Jer, ja ne spavam, tebe čuvam...

Čekaj...

Koga čekam i zašto?

Čekaj...doći će.

Osim nas ovdje nema nikoga...niti se nazire da bi, u ovo doba noći neko mogao doći.

Vjeruj... 

Vjerujem ja...
Ispričaću ti jednu priču, što se ne može zapisati, ni čitati već samo dušom prepričati.

Može...
Ovo je prošlost priče...
Davno vrijeme, sadašnjeg trenutka izlazi na pozornicu.
U jednoj kući djevojka svira po tipkama klavira, nekoliko kuća niže niz ulicu mladić nosi ruže...
Pred njena vrata stiže...ne kuca, ne zvoni, već ruže na prozoru ostavlja.
On, odlazi... ona ruže pronalazi ostavlja ih, u vazi.
Ruže ne venu, one otvore latice dok slušaju melodiju njenu. Dani prolaze, ruže dolaze...
Ona ne zna, i ne sanja ko je te ruže ostavio na prozorima snova...
Nisu se sreli licem u lice, a nisu znali da su se u prolazu sretali, jer je vrijeme tačne minute odabralo kad je srce, srcu poruku odaslalo.
Kad god bi se sreli na tom mjestu, u orkestru osjećanja, nestalo bi sjećanje kad doleti svitanje na krovove kuća. Njega je uvijek nešto vodilo tom ulicom, kao da je znao i osjećao da je zavoli svaki dan iznova.
Jednog dana...na prozoru ruže bilo nije, ni danima iza tog dana...
Ovo je budućnost priče...
Mladić stoji pred djevojkom, lice mu prekriveno sjenom mjeseca...
Ona mu govori...
Nemoj riječi jedne reći, kad te molim, još ne naučih kako da te ne volim...
Ne znam da li se to obrisati može sa kože?
Ispod kože ne može, tu se talože krhotine, osjećanja ih obnove...
Dođeš mi tako u snove pa po njima skitaš.
Nisi više onaj mladić što nosi ruže, niti sam ja, djevojka što svira po tipkama klavira.
Nismo, a...opet jesmo.
Nemoj zaustaviti ovu suzu što je odabrala svoju putanju, u svitanju odagnanih želja, u danu kad se
rađa ljubav iz pepela. Znam da emocija nije dogorjela, znam, jer sam te u nekom vremenu voljela.
Da nisam, ne bih se sjećala. Voljeh te tako tanano, dušom odabrano.
Nasloni dlan na staklo, srce je srce dotaklo.
Ne postoji ona kuća, nju su snovi sazidali...ne postoje prozori gdje se ruže ostave...
Sve je to maketa što našim sjećanjima šeta...
Ima samo melodija između ruži i nota...
On progovori riječi koje je želio reći...
Kako je moguće da smo godinama ispred nas, a da smo isti kao u godinama iza nas?
Da li smo ovdje, ili gdje smo?
Je li stvarno ovo što osjećamo i govorimo, u kom smo se vremenu sreli šta sam tebi ja, šta si ti meni?
Zašto osjećam da te znam, ako te ne znam?
Kao da bumerang odašilje umu pitanja, i želi da se sjetim kako si me ti voljela, kako sam te ja volio.
Jer ja ne spavam, i kad sanjam tebe čuvam.
Ovo je sadašnjost priče...
Koliko je sati?
Tačno je 22h...
Rekoh ti da neće doći, a već dugo čekam i priču slušam...
Sad se događa sadašnjost priče...
Reci mi, kad si dolazio šta si vidio?
Kraj ulične svjetiljke sretoh putnike.
Pomislih ko još ljubi pjesmama, ruže poklanja, izvaja figure od osjećaja?
Ko priredi romantične večeri i na stolu dvije čaše za razgovore naše?
Šta sad vidiš?
Vidim oči snene kako dolaze iz sjene i ne znam zašto se pitam: sjećaju li se one mene?
Ali, to je...to je ona.
Ko?
Djevojka što svira po tipkama klavira mi prilazi i govori...
Ove Sibirske zime zvala sam tvoje ime.
Rušila zidove koji nas razdvoje, da vidim oči tvoje.
Lice ti milujem, ruke grijem.
Noću te pokrijem dok spavaš na jastuku od snova i sanjaš.
Jer, ja ne spavam tebe čuvam...
Taj jedan osmijeh na tvojim usnama, najljepši stihovi u mojim pjesmama.
Razliveni u note, odsvirani na klaviru...
Ruže na prozoru...to si bio ti, to uvijek jesi ti...
U prošlosti, budućnosti, i sad u sadašnjosti koja nas je odlučila sresti.
Zašto su nam brisali sjećanje, tebi na mene, meni na tebe...
Zašto su ruže nestale onog jednog dana...i ostavile trag na usnama...
Trag na koži koji se obrisati nije želio, i kad bi ga brisala on bi se vratio...
Sretali smo se u tercama vremena, u oktavama naših srca...dva lica...
Napisane note i ruže...klasična muzika ljubavi koju smo osjećali...kao da smo se već znali i kad se znali nismo...
Ona govori: ti si moje napisano pismo...ti si moja harmonija...ti si moja alegorija i kategorija.
Ti si ono što se snovima sanja...razlog buđenja i svitanja.
Priča koja ne treba da se zapiše i pročita, već da se osjeti dodirima i izgovori riječima koje su doputovale iz duše i srca...
On govori: ti si moje lutanje, poneko ćutanje, bez odgovora pitanje...ti si ovdje gdje srce kuca, gdje misli stanuju...gdje cvijetovi latice otvaraju kad čuju melodiju koju tvoje ruke sviraju...
U ulicama prekinutih snova ti si ta koja ih poveže iznova.
Brisali su sjećanje, svaki dan bi se upoznali, oni vjerovali da se nećemo sjetiti i osjetiti...
Čekao sam...i slušao priču ne znajući da smo ti i ja dva lika u redovima i riječima.
Stani...gdje je?
Gdje je ko?
Žena što mi je pričala priču.
Sad je bila tu...ona mi je rekla da čekam...
Ovdje osim nas nema nikoga, u ovo doba noći ko bi još mogao doći?
Ta rečenica...to mi je i ona rekla...
Izgleda da dobre vile postoje...i da dvoje ljudi spoje...
Sadašnjost...novo jutro...njih dvoje u zagrljaju kao da se oduvijek znaju...
Ostavljena ruža na prozoru, pjesma zapisana kroz note i poruka...
Rekoh ti čekaj...a ti si znao da će ona doći...
Poljubio je djevojku, u čelo, u toj maketi od snova gdje je sve i počelo...
Sretnu se ljudi u nekim prošlim vremenima, pa se traže u budućnosti, a zapravo se vole u sadašnjosti...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash