Večeras, ili nekog novog jutra... kad dođe sutra...
Postoji skrovište od ljudi i od kiše...onaj trenutak kad nisi isti/a više.
Snimaš priču o meni, kamera i video traka...
mladiću, daleko si ti da bi, bio u blizini mog mraka i koraka.
Rekli su ti da sam jaka, samotna, dijete koje je odraslo u napuštenoj tvornici.
Nebo gledalo, slobodu tražilo izvan zidova, u zamkama koje ljudi postave...
kad te ostave samog prepuštenog sebi...A sam/a... bio ne bi.
Sve te osjećaje koji rastu, koji se slažu i nekad teško bude da u svoj prostor pustiš ljude.
Znaš, izbor imaš...samo nemoj u sebe da se zatvaraš...
A unutar tebe... unutar tebe svaki dio htio bi izvan kože, ali ne može.
Ne, još više steže, a ne želi tu ostati, ti se samo želiš pustiti i sebi dopustiti, da budeš ti.
Istinski ti...
Mi ljudi...sve ovo je rezonancija akustike...kreću se ljuljaške...kao djeca bi da se zaljuljamo, da sačuvamo ono što samo djeca vidjeti mogu, jer sve kroz dobro gledaju.
Želiš znati ko sam, šta osjećam i da na toj filmskoj traci zabilježiš moje lice.
Vrijeme na toj traci i ono što ti kažem su tek mali dio mene.
Ranjiva, osjećajna, vjerujem u dobrotu i romantiku, a opet...
Suviše sam svoja...slijedim put vjetrova...znam ih tako noću slušati i sa njima putovati.
Znam staviti oko sebe ograde i pročitati ljude.
Intuicija mi uvijek došapne sve ono što oko ne vidi, ona u ljudima pronalazi.
Mogu da ostanem...mogu da odem...
U meni iz dva dijela skupljeni i spojeni dijelovi, i još nekoliko sitnica...čini obrise mog lica.
Uspjela sam ti od slova iz naslova priču napisati...to je ono što ti želiš vidjeti...ne ono, što sam ja...
Mogu da ti, u, umu stvorim zabunu. Jer, na mom licu ništa više ne piše.
Obrisano je, a ono što se obriše, osim mene ne vidi niko više.
O meni, kad od mene sve čuješ...opet nećeš sve znati.
Na ova dva malena dlana ptice slete...ja sam ti još uvijek dijete.
Imam li ljepotu lica...nemam ti ja onu ljepotu lica...
A šta je sa ljepotom duše i srca?
Na mom licu ostavili su oznaku da prepoznaju djecu iz tvornice.
Određeni da mijenjamo svijet...da se ne okrenemo kad idemo...već da izbrišemo sve što osjećamo.
A ja...ne mogu da živim po tim pravilima na ćoškovima papira...jer, moje srce s' tim pravilima ne rezonira...
U, toj napuštenoj tvornici bio je naš dom.
Tamo je još sve svježe nakon toliko godina...ništa se promijenilo nije,
samo je prašina prekrila prozore i, u to vrijeme prašine je bilo.
Iste pukotine kroz koje padaju kapi kiše, ali ja nisam ista više...
Kad te obilježi svaki nacrtani znak po tijelu...ne možeš ga skriti ni u jednom odjelu.
Vodom sam pokušala sa lica trag izbrisati...neizbrisiv je...čak je, jači nego što je bio.
Ta tvoja traka se okreće bilježi sve, a ništa ne bilježi...
Znaš...kao da suzama preskačem neke događaje...ali duboko su oni urezani...
Gledaš u mene, pratiš moje reakcije i riječi... vjeruješ da će ti one sve reći.
Slušaj ove riječi, i onda tu video traku pokaži ljudima...
Šta je ruža bez trna?
Suncokret bez sunca, jer, kako da se ka njemu okrene ako sunce tu nije?
Šta je drvo bez lista...platno bez tempere i kista?
Šta je zrno bez sunca i kiše...kako da raste?
Šta je jug, ako do njega u jesen ne odlete rode i laste?
Šta je čovjek, bez čovjeka...tek prerija daleka...
Svi smo mi zapleteni i ovdje ostavljeni da bi jedni, druge sreli,
jedni, druge upoznali i ovaj svijet mijenjali.
Vidiš... i ti si tu s' razlogom i ništa, ali ništa slučajno nije...
Slušaš moju priču...imaš i ti tvoju...
Ti moju slušaš...ja tvoju u očima čitam...ne brini neću ništa da te pitam...razumijem...
Svako nosi, da li u srcu, na dlanu, ili u kosi...ono što je ostalo, u prošlosti pa se oblikuje vremenom sadašnjim.
Kad napustiš zidove kojim se ogradiš...tek onda ljepotu svijeta vidiš.
Osjetiš na svakoj pori svog bića i jednostavno znaš...da u sebi toliko snage i ljubavi imaš...
Sanjari...mi bi zvijezdama priče za laku noć pričali...ljudima suze brisali...i kad nas povrijede poput stakla polome, u nama se ljubavlju slomljeni dijelovi sastave.
I opet ispočetka tačno tamo gdje smo zastali...u cipelama sanjara bi put nastavili.
Kažem odrasloj meni, i onom djetetu što u meni postoji, što mi kaže da se vratim u doba djetinjstva...
kažem...da više nisam ista...
Ali iste snove sanjam...iste želje imam...isto vjerujem, da u ljudima dobrota stanuje...da iza leda na njihovim licima, toplina ima...vjerujem u ljude...naučih da vjerujem i ljudima...
Znaš mladiću, ovo tebi reći ću...piše ljudima na licu sve, i kad ćute i kad govore...ali, iza toga ali, nismo dobro pogledali...
U očima duša se ogleda...tačno je...a šta kad mračno je...?
Kako svijetlost te duše dotaći...kako u njima skrivenu ljepotu pronaći...
Ta skrivena ljepota često nam puta promakne...jer ispod površine, sve govore duše i srca puna tišine...
Nekad pogled u oči toliko ne znači...jer čovjek se često u neke uloge oblači...da se skrije...
Ti vidiš mene kao odraslu...zaključuješ i o meni odlučuješ...a zapravo me ne poznaješ...
Ja sam skup svih dana...ne samo ovog trenutka...čovjek sam kao i ti...ali nismo isti mi...
Ja sam ono dijete što su u tvornici pronašli, ostavljeno jednog jutra...da bude ono što mijenja svijet sutra. Ja sam ona djevojka što se od ljudi krila...sama bez ljudi bila. Ja sam ovo sad...što gledaš i slušaš...a koliko zapravo, o meni znaš?
No, nije to važno... važno je to, da smo u vremenu ostavili uspomenu zabilježenu na video traci.
Večeras ili nekog novog jutra kad dođe sutra...ništa i sve biće drugačije...
Ti ćeš snimati mnoge priče i tragove ostaviti...ja ću sa vjetrom putovati...pod zvijezdama stanovati i ljudima vjerovati...
Znaš drago mi je što sam te srela...i zapamti čovjek je više...mnogo više od lica i odjela...
Više od onog što u očima piše...što govore njihove ruke i emocije...
Kad ih sretneš i čuješ riječi koje ti kažu...znaj da tek dio osjećaja pokažu...i da su one skrivene ljepote u njima nešto najljepše što na svijetu ima...
Sanjari sanjaju, sanjari vjeruju i realno na svijet gledaju...
Odlazi mladić...niz ulicu sreo je tu djevojku neobičnu...i shvatio je što prije znao nije...da se u svakom čovjeku jedna priča...jedna knjiga krije...
Ona ostaje na raskrsnici realnosti i snova...večeras ili nekog novog jutra kad dođe sutra...ona će znati...kako da ljudima ljubav vrati...kako da u ljudima osim lica dušu vide...ona ne odustaje...ona putem ljubavi ide...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do slejdeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Snimaš priču o meni, kamera i video traka...
mladiću, daleko si ti da bi, bio u blizini mog mraka i koraka.
Rekli su ti da sam jaka, samotna, dijete koje je odraslo u napuštenoj tvornici.
Nebo gledalo, slobodu tražilo izvan zidova, u zamkama koje ljudi postave...
kad te ostave samog prepuštenog sebi...A sam/a... bio ne bi.
Sve te osjećaje koji rastu, koji se slažu i nekad teško bude da u svoj prostor pustiš ljude.
Znaš, izbor imaš...samo nemoj u sebe da se zatvaraš...
A unutar tebe... unutar tebe svaki dio htio bi izvan kože, ali ne može.
Ne, još više steže, a ne želi tu ostati, ti se samo želiš pustiti i sebi dopustiti, da budeš ti.
Istinski ti...
Mi ljudi...sve ovo je rezonancija akustike...kreću se ljuljaške...kao djeca bi da se zaljuljamo, da sačuvamo ono što samo djeca vidjeti mogu, jer sve kroz dobro gledaju.
Želiš znati ko sam, šta osjećam i da na toj filmskoj traci zabilježiš moje lice.
Vrijeme na toj traci i ono što ti kažem su tek mali dio mene.
Ranjiva, osjećajna, vjerujem u dobrotu i romantiku, a opet...
Suviše sam svoja...slijedim put vjetrova...znam ih tako noću slušati i sa njima putovati.
Znam staviti oko sebe ograde i pročitati ljude.
Intuicija mi uvijek došapne sve ono što oko ne vidi, ona u ljudima pronalazi.
Mogu da ostanem...mogu da odem...
U meni iz dva dijela skupljeni i spojeni dijelovi, i još nekoliko sitnica...čini obrise mog lica.
Uspjela sam ti od slova iz naslova priču napisati...to je ono što ti želiš vidjeti...ne ono, što sam ja...
Mogu da ti, u, umu stvorim zabunu. Jer, na mom licu ništa više ne piše.
Obrisano je, a ono što se obriše, osim mene ne vidi niko više.
O meni, kad od mene sve čuješ...opet nećeš sve znati.
Na ova dva malena dlana ptice slete...ja sam ti još uvijek dijete.
Imam li ljepotu lica...nemam ti ja onu ljepotu lica...
A šta je sa ljepotom duše i srca?
Na mom licu ostavili su oznaku da prepoznaju djecu iz tvornice.
Određeni da mijenjamo svijet...da se ne okrenemo kad idemo...već da izbrišemo sve što osjećamo.
A ja...ne mogu da živim po tim pravilima na ćoškovima papira...jer, moje srce s' tim pravilima ne rezonira...
U, toj napuštenoj tvornici bio je naš dom.
Tamo je još sve svježe nakon toliko godina...ništa se promijenilo nije,
samo je prašina prekrila prozore i, u to vrijeme prašine je bilo.
Iste pukotine kroz koje padaju kapi kiše, ali ja nisam ista više...
Kad te obilježi svaki nacrtani znak po tijelu...ne možeš ga skriti ni u jednom odjelu.
Vodom sam pokušala sa lica trag izbrisati...neizbrisiv je...čak je, jači nego što je bio.
Ta tvoja traka se okreće bilježi sve, a ništa ne bilježi...
Znaš...kao da suzama preskačem neke događaje...ali duboko su oni urezani...
Gledaš u mene, pratiš moje reakcije i riječi... vjeruješ da će ti one sve reći.
Slušaj ove riječi, i onda tu video traku pokaži ljudima...
Šta je ruža bez trna?
Suncokret bez sunca, jer, kako da se ka njemu okrene ako sunce tu nije?
Šta je drvo bez lista...platno bez tempere i kista?
Šta je zrno bez sunca i kiše...kako da raste?
Šta je jug, ako do njega u jesen ne odlete rode i laste?
Šta je čovjek, bez čovjeka...tek prerija daleka...
Svi smo mi zapleteni i ovdje ostavljeni da bi jedni, druge sreli,
jedni, druge upoznali i ovaj svijet mijenjali.
Vidiš... i ti si tu s' razlogom i ništa, ali ništa slučajno nije...
Slušaš moju priču...imaš i ti tvoju...
Ti moju slušaš...ja tvoju u očima čitam...ne brini neću ništa da te pitam...razumijem...
Svako nosi, da li u srcu, na dlanu, ili u kosi...ono što je ostalo, u prošlosti pa se oblikuje vremenom sadašnjim.
Kad napustiš zidove kojim se ogradiš...tek onda ljepotu svijeta vidiš.
Osjetiš na svakoj pori svog bića i jednostavno znaš...da u sebi toliko snage i ljubavi imaš...
Sanjari...mi bi zvijezdama priče za laku noć pričali...ljudima suze brisali...i kad nas povrijede poput stakla polome, u nama se ljubavlju slomljeni dijelovi sastave.
I opet ispočetka tačno tamo gdje smo zastali...u cipelama sanjara bi put nastavili.
Kažem odrasloj meni, i onom djetetu što u meni postoji, što mi kaže da se vratim u doba djetinjstva...
kažem...da više nisam ista...
Ali iste snove sanjam...iste želje imam...isto vjerujem, da u ljudima dobrota stanuje...da iza leda na njihovim licima, toplina ima...vjerujem u ljude...naučih da vjerujem i ljudima...
Znaš mladiću, ovo tebi reći ću...piše ljudima na licu sve, i kad ćute i kad govore...ali, iza toga ali, nismo dobro pogledali...
U očima duša se ogleda...tačno je...a šta kad mračno je...?
Kako svijetlost te duše dotaći...kako u njima skrivenu ljepotu pronaći...
Ta skrivena ljepota često nam puta promakne...jer ispod površine, sve govore duše i srca puna tišine...
Nekad pogled u oči toliko ne znači...jer čovjek se često u neke uloge oblači...da se skrije...
Ti vidiš mene kao odraslu...zaključuješ i o meni odlučuješ...a zapravo me ne poznaješ...
Ja sam skup svih dana...ne samo ovog trenutka...čovjek sam kao i ti...ali nismo isti mi...
Ja sam ono dijete što su u tvornici pronašli, ostavljeno jednog jutra...da bude ono što mijenja svijet sutra. Ja sam ona djevojka što se od ljudi krila...sama bez ljudi bila. Ja sam ovo sad...što gledaš i slušaš...a koliko zapravo, o meni znaš?
No, nije to važno... važno je to, da smo u vremenu ostavili uspomenu zabilježenu na video traci.
Večeras ili nekog novog jutra kad dođe sutra...ništa i sve biće drugačije...
Ti ćeš snimati mnoge priče i tragove ostaviti...ja ću sa vjetrom putovati...pod zvijezdama stanovati i ljudima vjerovati...
Znaš drago mi je što sam te srela...i zapamti čovjek je više...mnogo više od lica i odjela...
Više od onog što u očima piše...što govore njihove ruke i emocije...
Kad ih sretneš i čuješ riječi koje ti kažu...znaj da tek dio osjećaja pokažu...i da su one skrivene ljepote u njima nešto najljepše što na svijetu ima...
Sanjari sanjaju, sanjari vjeruju i realno na svijet gledaju...
Odlazi mladić...niz ulicu sreo je tu djevojku neobičnu...i shvatio je što prije znao nije...da se u svakom čovjeku jedna priča...jedna knjiga krije...
Ona ostaje na raskrsnici realnosti i snova...večeras ili nekog novog jutra kad dođe sutra...ona će znati...kako da ljudima ljubav vrati...kako da u ljudima osim lica dušu vide...ona ne odustaje...ona putem ljubavi ide...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do slejdeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar