Škrinja, švelja i špajz

Želja je poput pahulje, sleti ti na dlanove. Ti i ja crtamo po staklu vitraže i pravimo kolaže. Želje nas traže po snjegovima znaju da ljubavi među nama ima. Želja je poput fenjera, put za naša dva kofera. Veje snjeg ostavlja trag, ti znaš koliko si mi drag. Lete želje kao ptice lete.  Šal za dugu zimu ljubav ti plete. Hladno je... ljubav ugrije te tvoje dlanove na koje su želje sletjele kao pahulje. Kad otkuca ponoć srešćemo se ti i ja kod uličnih fenjera sa naša dva kofera. To nas je srela želja. Ja sam te zavoljela. Kad te zagrlim osjetim koliko je ljubavi u pahulji. Koliko je topline usred hladne zime kad izgovorim tvoje ime. Padaju snjegovi želje dolaze na tvoje i moje dlanove. Izgovaram ti volim te. Vitraži i kolaži plešu po staklu.  Kristali pahulje svjetle uz fenjere za tvoje i moje kofere. Sati teku, umotani smo u deku.  Stavljaš mi svoj šal oko vrata i grliš me. Želje se smiju u nekom kutku stana. Znaš, mislim da su se skrile iza ormara. Smiješ se.  Volim tvoj osmijeh. I kad

Sijalice vode moje korake pustim ulicama.  Dok krojim tkanine i spajam šavove u sebi tražim porušene gradove. U meni a izvan mene alegorija. Slika diše izvan rama. Pričam sa pticama. Ovo nije bajka, a dajem joj stilske figure. Noćas neke priče igraju žmirke. Sličnosti i suprotnosti za istim stolom sjede.  Gledam ih u oči dok se tajna o meni u čaši vode toči. Asonanca oko mene a bonaca u meni. Tišina sam bez vjetra i mirno more. Noćas puštam likove iz priča da prošetaju kroz ove ulice i da prate sijalice. Noćas postavljam scenografiju kroz ove ulice i smiju mi se oči, smije mi se srce. Nosim na kaputu bedž romantične lutalice. Dok se pitate koja je to tajna u meni.  Tajne nema to je samo ljubav koja živi u ženi. Dolutala sam iz svijeta u kom su djeca cvjeća. Napravila sam skok u vremenu. Ne idem, bez gitare. Isplela sam traku oko glave.  Znaš one trake što hipi ljudi nose.  Stavila sam traku a gravitaciji lokne prkose. Vidjećeš dramu odigranu u mojim očima na tim ekranima gdje se emocij

Tražila je način da se sjeti isprekidanih dana koji su u njenom umu igrali filmove. Gledala je u prozore svog bića tražeći ogledala da ugleda svoje lice.  Da vidi gdje je nestao onaj osjećaj koji je za nju postao stranac koji dolazi u noći  ulicama sjećanja i kog na neki način poznaje. Odavno ne broji dane, a sa njima je prestala brojiti i rane.  Ogrebotine koje su bile zarivene duboko ispod kože. Više ih nije osjećala samo bi ih pogledala i zavila.  Išla je pustinjom svog života. Dine su to daleke što se vjetrovima kao zrna nose i šapuću kad se san pojavi. Bude i ne daju spavati.  Više i ne spava veže dan sa noći i pušta ih da zajedno plešu. Ojačala je, nema tu drugog izbora ili ćeš ustati i ići ili ćeš ostati sama. U tom potkrovlju gdje živi mogle su se vidjeti hrpe papira što uredno složenih po hronologiji , što onih koji su bili po svim uglovima stana. Snjegovima dozvana, odlutala od pustinjskih nomada, bez adrese na kojoj stanuje, išla je putevima kojim bi rjetko ko mogao ići. Sta

Glasna tišina, a tihe riječi. Gledaš me i gledam te. Riječi ćute, teku minute i kazaljke se vrte u krug. Neko otvara vrata, šojka ptica pjeva pjesmu iz sata. Ljubav para tišinu kao papir, pucketa vatra u kaminu. Predmeti puštaju svoj glas, tišina nije za nas. Tišina dušu dira, kao tvoji prsti što putuju tipkama klavira. Padaju prve pahulje. Dogorjeva vatra u kaminu, noćas grlim tebe i tvoju tišinu. Noćas grlim sve tvoje rane i prećutane dane. Noćas sam tu kad dođu nemiri i kad nam pobjegnu Svemiri sa kojih smo se gledali. Noć prosipa zvjezdane tragove, tražim te. A ti si tu kad ponoćni sati otkucaju. Noć čuva tebe i mene zagrljene u Mjesecu srebrene sjene. Ti si uvijek tu u slovima mojih priča, u notama pjesama koje otpjevam. Ti si uvijek tu kad prazni zidovi govore o tebi.  Kad mi vrate sjećanja a nigdje nema tragova što ih je prosula noć dok čeka ponoć. Ti si tu za stolom naših čekanja sjediš na stolici i stavljaš pečat na papir ljubavi. Kako da te ne zagrlim u ovoj noći kad se u mra

Tvoj zagrljaj je hod po rubu ljubavi i trag u beskraju. U tvom zagrljaju kiše prestaju.  Sunce se pojavi na mom prozoru. Iz tišine riječi dolaze da govore. Čuvamo pravo na to da jedno - drugo zagrlimo. Kroz daljine u odjeku tišine zagrli me. Potraži me tamo gdje smo ti i ja na dlanovima čuvali niti sna. Sa tvoje strane Mjeseca, kako je kaži mi. Jesi li budan... spavaš li? Sa ove strane Sunca ću da te zagrlim. Noćas pored prozora kroz staklene površine u carstvu riječi i tišine ti zagrli me. Znam, pustio si radio i gledaš u nebo. Ti stanuješ jedan pedalj od mog srca i dvije stanice do duše moje. Sva daljina nestane... kad ti glavu na rame naslonim... kad me zagrliš... kad te zagrlim. Tvoj zagrljaj je moje utočište, moj put do sreće.  Stanica za vozove ljubavi. U tvom zagrljaju otkrivam napisane priče, biblioteke sa knjigama koje čuvaš jedan san od sutona. U tvom zagrljaju sam sigurna. Pričaj mi o tvojoj strani svijeta o trenucima kad ti se ćuti, kad ti se pleše. Pričaj mi o sebi, slušam