Dine su to daleke

Tražila je način da se sjeti isprekidanih dana koji su u njenom umu igrali filmove.

Gledala je u prozore svog bića tražeći ogledala da ugleda svoje lice. 

Da vidi gdje je nestao onaj osjećaj koji je za nju postao stranac koji dolazi u noći 

ulicama sjećanja i kog na neki način poznaje.

Odavno ne broji dane, a sa njima je prestala brojiti i rane. 

Ogrebotine koje su bile zarivene duboko ispod kože.

Više ih nije osjećala samo bi ih pogledala i zavila. 

Išla je pustinjom svog života.

Dine su to daleke što se vjetrovima kao zrna nose i šapuću kad se san pojavi.

Bude i ne daju spavati. 

Više i ne spava veže dan sa noći i pušta ih da zajedno plešu.

Ojačala je, nema tu drugog izbora ili ćeš ustati i ići ili ćeš ostati sama.

U tom potkrovlju gdje živi mogle su se vidjeti hrpe papira što uredno složenih po hronologiji , što onih koji su bili po svim uglovima stana.

Snjegovima dozvana, odlutala od pustinjskih nomada, bez adrese na kojoj stanuje, išla je putevima kojim bi rjetko ko mogao ići.

Stavila bi kapu, umotala bi šal, stari kaput već zakrpljen na nekoliko mjesta grijao bi je dok je išla ulicama zatrpanim snjegom.

Nije marila što je hladno i što su cipele koje je nosila bile dotrajale.

Ne, svu tu hladnoću uvukla je u svoje biće, posebno noću kad bi se temperatura spustila ispod nule i kad bi čovjek imao osjećaj da će se svijet pretvoriti u led. 

Išla je.

Bez da objasni drugima i samoj sebi zašto ne pusti sve, zašto ne pronađe dom i živi kao drugi ljudi.

Ona nije bila kao drugi. 

Bila je kao ona.

Došli bi trenuci kad bi se pokidali svi atomi snage, kad bi se u visinu podizale ograde na koje je nailazila.

Snagu je pronašla, ograde je preskočila.

Ostajali su tragovi na njenim rukama, dlanovi  sa linijama koje su na hladnoći još više boljeli.

Stavila bi obloge od snjega. Osjećala je bol, stisnula bi zube, zamotala bi ruke komadima tkanine.

I ustala bi, ne bi odustala.

A bilo je dana kad su koraci bili teški, kad su je sve pore njenog bića molile da odmori, da odspava.

Išla bi, brojeći korake i znala je težinu tih koraka.

Vezla je srcem svojim svjetlost da izađe iz mraka.

Našla je filmove isprekidanih sjećanja, gledala ih je noćima.

Otkrila je osjećaj koji je negdje bio skriven iza svih štitova, pronašla ga je u nekom skrovištu gdje je krila samu sebe. 

I znaš nije je boljelo što ljudi umiju tako riječima ostaviti otiske, sve na kožu riječi dođu i upiju se. Prodiru duboko i nastane se u  u čovjeku.

Bljelo je to što niko nije bio uz nju, što su je ostavili samu u tom malom stanu u koji se više nikad nije htjela vratiti.

prjatelji, kad se samo sjeti kako su se zajedno smijali i sve ljepe trenutke ona stavi na sto da vidi je li nešto ostalo. Nešto što će joj biti slamka spasa od bježanja.

Htjela je da više ne bježi, da ima ulicu kojom bi prošla svako jutro i udisala svježi zrak. Prošetala bi do obližnjeg parka. shje la bi na kluu i gledala bi djecu kako se igraju.

Vratila bi se usgurno vrijeme, a znala je da ne postoji vremeplov.

Vrijeme je kao lopov, ukrade i pobjegne.

Bila je detektiv koji je tražio vrijeme. 

Otiske mu je pronalazila u zbiru svojih sjećanja. Bježalo je vrijeme kad god bi mu otkrila tragove.

Nalazilo bi vrijeme svoje gradove i neka utočišta koja su njoj bila strana.

Uzela je otiske vremenu, tražila u bazi podataka. 

Prazni papiri su bili dokaz da je vrijeme sakrilo ono što je ukralo.

Pisala je iz sjećanja bilješke. I one su lomile slova i riječi.

Pronašla jevrijeme i gledala ga je u oči. Spojila je slova i riječi, zalječila sve pukotine.

Disala je, nakon toliko dugo vremena disala je slobodom pustinjskih nomada.

Slobodna, od ograda... pronašla je ulice svog grada.

Čuvala je svoj kaput, i cipele znala je koliko su zajedno tog prošli. Čuvali su je od hladnoće ikao je prodirala kroz te za nekog odjevne predmeet. Njoj su bili toplini u hladnim danima zima.

Prijatelji koji su osjećali svaki njen korak. Bili su joj prijatelji, utočište u koje bi se skupila noću i tako je preživvjea hladnoću. I to ne samo zime, već i onu ljudsku hladnoću koja ekad u sebi ima više zime nego što je imaju snjegovi.

Danas, ona ide a osmijeh joj zime otopi. Čudni su ti oklopi koje nekad sami sebi stavimo.

Nekad ih ljudi ostave na našim ramenima.

Opet sa druge strane ti isti oklopi bili su joj snaga za dane koji su otišli na papire. 

Napisala je knjigu i ljudi je čitaju. Isti ljudi koji su je zaboravili, čitali su knjigu i negdje ona zna... Negdje su prepoznali da je to ona... pronašli su i sebe u priči.

Potpisuje im knjigu i gleda ih u oči.

Dine su to daleke za one koji ne znaju da hrabro srce ostavljeni i zaboravljeni imaju.

U skrivenom djeliću duše svoje ljubav čuvaju.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay