Škrinja, švelja i špajz

Sakrili smo u tajnim pregradama ormara osjećanja.  Pustili ih da pronađu novi svijet i da tamo govore o ljubavi.  Stavili smo tišinu kao pečat naših pisama i poslali ih bez markice. Osim naše adrese za drugu ne znaju.  Znam da ta ista pisma sad lutaju kroz svemir i da žele da se vrate kao laste u proljeće. Ostavili smo na vjetru listove napisane da lete sa listovima jeseni.  Sakrili smo slike u izložbene prostore jer slike riječima ne govore. Čuvaju tajnu o nama. Govore potezima kistova i boja. Zagrlili smo nedostajanja da ne čeznu za prohujalim danima.  Šapnuli smo ekranima da sakriju romantične filmove i radiju da ne pušta balade.  Ne slušaju nas, oni imaju svoje frekvencije. Znaju da se volimo ti i ja.  Tajno od vjekova i čuvaru vjetrova, pišem ti pisma. Riječima dajem slobodu, jer znaju da ih negdje u nekom uglu svoje sobe čitaš. Zatvorili smo sve ladice koje detektuju tvoje i moje srce. Pronalaze tragove na prašini naših fotografija. Tv i radio i dalje navijaju za našu priču. Negd

Ostavi vatru da pucketa u kaminu i pustu tišinu. Obuj cipele i ponesi kofere. Da u toj tišini čujem tvoje korake. Zatvori vrata i ponesi ključ da zaključaš u sebi ono što osjećaš prema meni. Zakopčaj kaput svoj, da zima ti ne bude. Te tvoje usne ne ljube više, usne koje su voljele i koje su te ljubile. Kreni niz ulice, dok nosiš kofere, odaslaj jednu želju za sebe. Otvori knjigu, čitaj je tako da putuje do mene. Prođi kroz stanice, gledaj kako putnici zagrle voljene. Ne traži među njima nas dvoje. Preleti kao ptica kroz odaje srca. Zažmuri i otvori oči. Odmetniku noći izvadi ključ iz torbe i sakrij ga od sebe. Sjeti se beskrajnih daljina i kako sjedimo na divanu. Odašiljemo pozdrav novom danu. I baš svi ti trenuci na dlanove stanu. Ti si iluzinoist i učiniš da nestanu. Smiješ se, skupljam te čestice i stavljam ih u torbu da ih otvorim jednog dana. Ti odlaziš sa koferima u rukama. Otvaram torbu i puštam smijeh da se vrati na lice tvoje. Zaboravi šta osjećaš prema meni i samo kreni svoji

Možeš me gledati u oči i misliti da se u njima sve otkriva.  Da izlaze na površinu kapi vode i da sjaj kojim sijaju zna sazvježđa. Možeš razgovarati sa mnom i misliti da se na mom licu vide rečenice kojim moje biće govori. Možeš slušati sa mnom muziku i vjerovati da me sve pjesme dotaknu. Slušaću tvoje riječi i razumjeću te. Satima mogu sjediti u tišini sa tobom i čitati sve ono što se u tebi ćuti. Vidjela sam zvjezde u tvojim očima.  Iako si često skriven kao tajna. Govoriš samo ono što znaš da ne može da spusti suze iz oka niz moje obraze. Smiješ se, kao ozbiljno, a onda negdje iza tih uglova pojavi se osmijeh koji oplemeni moje dane. Zatvorim oči i zamislim te kako si kod svog doma i slušaš govor rijeke i gledaš ptice tako daleke. U večernjim satima stojiš pred vratima i upućuješ pogled prema Mjesecu, siguran, da sam u isto vrijeme pogledala prema Mjesecu i rekla ti Laku noć. Žmirim i gledam zvjezde i tvoje ruke kako vrijedno rade.  Nedostaje svaki takt u kom smo zajedno pričali i s

U tom prostoru gdje se duša uz dušu skupi i ogrije u hladnoj Februarskoj noći pisala se priča o nama. Sjećam se stola smještenog na sredinu i dvije stolice pronađene na rasprodaji antikviteta. Te sreće kad smo ih donjeli u naš dom.  One boje za drvo kojom smo ih obojili. Naše ruke su sve ovo što sad gledamo (sa druge strane prozora) uradile. Radovali smo se bajatom hljebu što smo od njega pravili prženice. Još miris prženica mami na sjećanje. Sreća se ljepim trenucima okupi i probudi nas. Još kad sjednemo za sto i ostane jedna prženica pa je prepolovimo na dva djela. Pola tebi i pola meni. I još se sjetim one dvije šolje što smo im ručke zaljepili. Napisali smo na šoljama stihove.  Da svako jutro uz kafu pročitamo. Ti meni, ja tebi. Sjetiš li se našeg smijeha. Dom je gradio.  Ne piši to u rubriku nedostajanje. I dalje smo tu.  Jesmo dušo moja, prozboriš. Naslonim glavu na tvoje rame.  Sjedimo na ljuljašci u dvorištu. Zna li pisac da mi stvarno osjetimo svaku riječ koju napiše svojim pe