Postovi

Uvalama sjećanja

Slika
Već neko vrijeme nemam komunikaciju sa planetom Zemljom. Došlo je do prekida veza.
Tako odlučih jer na tišinu u Svemiru naučih. Pojma nemaju da sam se vratila. Sva čuda tehnologije sam isključila. I nisam čovjek koji baš voli more.
Draže su mi planine i nadmorske visine. Moja svemirska kapsula se zaustavila.
Nađoh se nasred mora kao član posade jednog broda.
Tako dođoh do voda pravo iz Svemira da plovim lukama nemira. Nakon hladnog prostora i galaksija prija mi toplina. Iako bih rado put planina.
I dok gledam u daljinu čekajući oseku i plimu sretoh na molu jednog čovjeka.
Pomislih možda se ovdje rasula vreća riječi i možda će ih on nekom reći?
Možda su me zato poslali ovi iz svemirske stanice na more?
Njegove usne počeše da zbore.
Priča mi on priču o njoj. . .
Sve ono što se usidrilo u duši. U dubinama gdje su alge postale dio njega.
Njegova jedra vjetrovi ne pokreću. Sam danju i noću, saživio se s' njom i navikao na samoću.
Živi na jednom brodu. Umjetnička duša što valove sluša…

Ima tih noći koje dođu, a nikako da prođu

Slika
Trenutno se nalazim na planeti Merkur. Baš tamo odlučih otići.
Da odmorim misli i da pišem riječi.
A i da potražim neko hladno mjesto bar na trenutak da se sklonim od tropskih vrućina.
A mogu vam reći da je mnogooooo hladno. Slova su se zaledila dok pišem.
No, i da vidim ovaj svijet iz dalekih galaksija reflektuje li se uopšte?
A dovoljno sam blizu sunca. Valja led otopiti kad se budem vraćala na Zemlju.
Gledam i vidim da je ljudima najlakše da odu bez pozdrava i riječi.
Zatvore vrata i ključ bace u vodu. Sa ključem sve riječi odu.
U zraku ostave pitanja i odgovore. A kad bi samo iz paukove mreže pustili riječi na slobodu?
Ne, mi se još više u nju zapletemo i ćutimo. Okrenemo se i odemo.
Unutar nas lome se riječi na vrhu usana ostanu i samo prah postanu.
Čestice koje putuju, a same ne mogu da se kažu.
Ima tih noći koje dođu i nikako da prođu.
Kazaljke na satu ćute i čekaju te trenutke.
Oči budne gledaju u te duge noći i pitaju se kad će jutra doći?
Ima tih riječi koje zapišemo pa obri…

Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli

Slika
Noćas traže tebe i mene, nas dvoje zauvijek izgubljene.
Na ovoj stanici mi smo loši putnici.
Jedna karta, dvije duše. Ko putuje? Znamo, ne možemo oboje.
Iz torbe vadiš stari šah upućuješ pogled ka meni, onakav kakav samo ti znaš.
Još jedna partija šaha kao u dobra stara vremena, na peronu čovjek i žena.
Mat ili pat? Igraćemo kako dosad nismo.
Izgubljeni u nađenom mi smo.
Slažemo figure na polja, ko pobijedi on putuje.
Prvi potez povlačiš, laufer po dijagonali ide poljima, sve čitam ti u očima.
Odavno znam igre tvoje plan. Iza nas zaključan stan što jedan ključ ima.
Noćas jedno odlazi daleko u taj prazan prostor vraća se neko.
A nekad bili su tu ormari, uredno posložene stvari, sad ostali su prazni.
Onaj sto pored prozora sa pogledom na najljepše ulice i ručno izrađene stolice.
Knjige složene na police i jutarnjim zrakama obasjano tvoje lice.
Skidam tu sliku sa zida sve je ovo dio privida.
Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli.
Vodenim bojama po platnu u vremenskom klatnu.
Izvanredni t…

Čovjek od morske pjene

Slika
Može li tišina da se svira prstima po žicama gitare?
Mogu li od pijeska da nastanu pjesme?
Smiju li usne da kažu ono što duša ne smije?
I ne pitaj da li jeste ili nije, sve isto kao prije?
U onom ispisanom retku šta je naposljetku ljudskih nadanja?
I dok čovjek se pretvara, razum vrata zatvara.
Od čovjeka do čovjeka ima mnogo toga što se razliva kao voda sa izvora.
Iako sve jedni drugima priznaju, koliko tog skrivaju?
Ljudi rijetko pravo lice otkrivaju. I nose maske kao zaštitu, one padaju same, korak od svijetlosti do tame.
 I vratiš se iznova i pitaš se bez nekog razloga zašto se sve uporno ponavlja?
Možda strah u ljudima vlada, svi su negdje pod svijetlima grada.
I prolaze pored tebe sada.
Neki te vide, neki ne, svako ima svoje putanje.
Reci gdje počinje kretanje svih ljudskih nadanja.
Kad padneš, ustaneš, kažu. I koliko ti pomažu kad to kažu?
Ne znaju sve strahove u tebi i da im kažeš vjerovali ne bi?!
Možda i oni svoje kriju ali ne prelaze liniju.
Uvijek odaberu neku njima znanu …

Glumac iz postave davno odigrane predstave

Slika
On sada je sjeda kosa i brada. Ožiljak posred lica, za druge tek obična skitnica.
Čovjek okružen sa bezbroj ptica. Sjedi na istoj klupi godinama, dok u njemu vrijeme zove.
Rijekom života što jedan čamac ide po vodi, gdje on sad plovi?
Zgužvano pismo u rukama sa mnogo žuljeva urezanih i ostavljenih pečata.
Iz vode izranja karika po karika snaga ponestaje, no važno je da istraje.
On nekada sretan čovjek bio je. Imao je topli dom i uvijek živio po svom.
Onog trena kad je nestao taj čovjek u njemu, on osjeti da vrijeme je za promjenu.
Ostavio je sve spakovao kofere i krenuo niz ulice i trgove postao čovjek što hrani golubove.
Skupljao je žuljeve, radio teške poslove sad ga više niko i ne poznaje.
Iz tog svijeta u kom je živio izbrisao je sve tragove i nove cipele, zamijenio za prašnjave.
Kroz oluje i nevrijeme lomio stakla sva ona koja bi njegova ruka dotakla.
Rasuo bi u sitne dijelove pa spajao. Kako spojiti krhotine jer jednom slomljeno i iznova sastavljeno
nikad više nije isto. Koliko …

Kad kap kiše snove piše

Slika
Tamo i ovdje, negdje i nigdje. Često smo izgubljeni po paralelama i dijagonalama snova i jave.
Pješčani smo satovi, oaze i fraze. Sa muzičke strane gledano mi smo jednotaktni i dvotaktni motivi. Smisaone cjeline većine!
Muziciramo dok sviramo po harfi života neke od naših nota.
A harfa je najveći i najsloženiji instrument, baš poput čovjeka.
Odlutam u daljine nepreglednih vidika. Posmatram, tu sam, a i nisam.
Iz tih misli me prenu sjećanje na jedan koncert.
Jedan od onih koji se pamte. Ovaj poseban bi po kiši.
Na dlanove mi padaju kapi, idu niz lice poput suza.
Kakva simfonija gitare i kiše.
Divan osjećaj, neopisivo - opisiv. Uvijek se sjetim te noći kad poželim kroz paralele proći.
Gledam ljude sa osmijehom na licu, jedni drugima dodaju kabanice.
Uvijek u torbi nosim kišobran.
Otvaram kišobran, a tako bio je lijep dan.
 No nebo je odlučilo da oblaci se naljute pa da otvorimo kišobrane i obučemo kabanice.
Izgledam poput Merry Poppins koju voljeh kao dijete.
Kišobran bježi, održavam ga…

Mjesečevi plesači

Slika
Igraju se noćas sjene uzanim putevima sa mjesečevim plesačima.
Pa im korake prate samo da ih vrate na početne tačke.
Kroz maglu na tragu, kreću se unazad, iluziju stvaraju da naprijed idu.
Da zavaraju tragove i stope utkane, pucaju grane pod nogama, sad već hodaju lagano na prstima.
Najla zastaje, uvijek oprezna, čuje glasove, priviđenje ili stvarnost, odavno već zaboravila je realnost koja je okružuje?!
Ništa drugo ne preostaje, osim da vjeruje.
Daleko je sad ona hladna, a tako topla zgrada i ulice grada. Daleko su kao sjećanja.
Povrataka nema, ne ona i ne želi da se vrati, zato korake od Torona prati.
Sve je teže bilo ići po tami, znali su da nisu sami.
Kroz gustu šumu zvijeri putuju, čovjeka prepoznaju po hodu.
Tražili su neki izvor, trebali su vodu. Makar kap jednu, poput zlata vrijednu.
Odlučili su malo odmoriti misli i sjesti, a magla je poput pauka počela mrežu plesti.
Vidljivost je bila sve manja, nit podsvijesti sve tanja.
A kad misli putem podsvijesti pođu, sva sjećanja izno…