Postovi

U bršljanu leptiri i tulipani

Slika
Prelistavam stranice, apstraktni potezi olovke, utkani u svaku riječ.
Tražim leptire u vrtu iz snova. Tulipani procvjetali, bršljan oko njih.
Zarobljena između prolaza, izgubljena u vremenu, koje teče.
Stojim, dakle postojim. Kao hipnotisana, izgovaram riječi koje neko šapuće.
Zaleđen pogled, suzama zabranjen pristup.
Trebam malo topline da otopim led. Osmijeh skriven kao za inat odlutao.
Trebam ga kao saputnika, priznajem ne mogu sama! A ipak biće tako, tako da ću sama naći način, naći zlaz.
Nađem ga tako kad osjetim da je trenutak da probudim dijete u sebi. Revolucionarni buntovnik, hoće van iz zamračenih odaja. Traži svijetlo u tunelu. Uskoro dolazi voz, valja putovati u njemu.
Dođem do stanice i uvijek ga pustim da prođe. Kao, ovaj put neću ne dam mislima da budu dirigent u orkestru duše. Ne, ovaj put ću uspjeti i krenem na stanicu. Uzmem stvari prva stepenica, a onda se sjetim da nemam kartu, nemam odredište. Ostajem, voz kreće. Tako lako odustajem, jednostavno puštam.
Nije to za mene, ne…

Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Slika
Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu.
Ponekad sretna, ponekad sjetna.
Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan.
Sa ožiljcima na duši koji su poput bršljana pustili korijenje.
Leptiri dolete dotaknu ljepotom dušu i donesu boje, u odaje moje.
Da li sam pustila da teče vrijeme ili ono podsjeća mene na promjene?
Priča mi priču djevojka jedna koju sretoh u, ulici.
Nešto malo prije no, što ću je sresti čula sam njoj upućene riječi.
Prolazio je ulicom jedan mladić i reče joj: Joj što si ružna!
Ona nastavi sa blagim osmjehom na licu, nekad je bila tužna,
kad bi joj rekli te riječi, znala je plakati i pobjeći.
No, produžila je dalje, poslije takvih riječi ožiljak ipak ostaje.
Reče mi da tako već godinama traje.
Pomislih kako joj je to mogao reći, zapravo je i ne poznaje?!
Oni vide samo, što vidjeti žele. Oni te etiketiraju, riječi ne biraju.
Prišla sam toj djevojci, razumjela sam kako se osjeća.
Pustila sam da kaže nešto, ako želi reći!?
Nisam je htjela ništa pitati. B…

Usne ćute, oči snene, gledaju u sjene

Slika
Grad spava, tek po neka lutalica u potrazi, ulicama prolazi.
Na starom satu prolaze minute.
Usne ćute, oči snene gledaju, u sjene neke, daleke.
U jednoj ruci olovka  u drugoj list papira. Crtam linije po osjećanju i sjećanju.
To lice dječaka iz tih vremena tek je sjena koju pamtim.
Sad već odraslo lice čovjeka, meni daleka.
Pamtim sve te crte karakterno različite.
I olovka neće da sluša luta njeno srce i duša.
Gumicom obrišem sve pa idem ispočetka, kao da to nešto znači!?
Drhtavom rukom linije olovka povlači.
Kao da iznova mogu da se prisjetim i osjetim taj pogled, sjaj u oku, tu emociju daleku?
Suze bi niz lice da krenu.
U trenu ugledah iz mraka to lice dječaka, sad čovjeka kako prilazi.
Pored mene prođe i do jedne od klupa dođe.
Sjedi tu, u mojoj blizini na istom rastojanju, u mislima na velikoj daljini.
Ima jednu kovanicu, u ruci, na korak bliži je odluci.
Svako od nas u nekom svom svijetu.
Kako se stvari same od sebe, a sa razlogom isprepletu.
Da li sam ga mislima dozvala ili je s…

Zanimljivo je, od nemogućeg, do mogućeg doći!

Slika
U jednom prostoru vremena sretnemo ljude. Nekad obične, nekad odista neobične.
U nekom drugom prostoru tim ljudima pokažemo put.
Ili ga oni pokažu nama ? Proljeće je polako dolazilo, budilo uspavane sanjare. I proljetna kišica rominjala je po olucima počinje priču jedna starija gospođa. Pozorno slušam i zapisujem sve što mi pripovjeda. Tada sam srela tu neobičnu djevojku. Kupila je grančice na stazi njenog života.  Kažu kad sretnete nekoga na putu na kom se i sami nalazite, to su vaše staze života. Nakupila ih je u jednu korpu od pletenog pruća. Išla sam tik iza nje i posmatrala je. U trenutku je naišla na deblo drveta. Okrenula se ka meni i počela se vraćati natrag. Rekoh joj: Stani! Nemoj odustati kod prve prepreke. -To nije prepreka, već deblo koje ne mogu skloniti. - Dijete moje vjeruj mi, to je prepreka. -Ti vidiš tek deblo, ja vidim mnogo više. -Pratila sam te od samog početka na tvojoj današnjoj stazi života.  Jer svaki put kojim kročimo su naše životne staze. Sve što vidimo na…

Jesu tvoji snovi, u vasioni, kao i moji?

Slika
Sakriveni snovi, negdje u vasioni. Ti ih potraži u nekoj ambalaži. Na njoj piše pazi lomljivo.
No, gledaj sasvim je prirodno da se spotakneš. Onda ustaneš i opstaneš.
Imaš tvoje snove i tvoj put. Ne pitam zašto, ne možeš mi reći.?
Ako kažeš onda trebaš ostati, a ti, ti želiš lutati?!
Spakuješ kofere i kreneš niz ulice ideš do litice, to su raskrsnice.
Spavaš pod nebom, ne pitam te zašto.? Vjeruješ u dobre ljude, u ovaj svijet iznova i opet.
Ti si sanjar, čovjek običan, za druge nepristupačan.
To su njihova uvjerenja spisak u vasioni neostvarenih želja.
Oni prave kreacije, od neostvarene ambicije. Preslikavaju ih na tvoje lice, oni ne razumiju sanjalice.
I oni jedini prepoznaju, oni najbolje znaju šta je ono što trebaš biti.?
Jer tako jedino mogu se od, drugih ljudi skriti. Važno je pažnju na nekog preusmjeriti.
Sviraju svoje akorde na tvojoj gitari, oni imaju redoslijed njima znanih stvari, u ostavi.
Pa ti sad pretpostavi šta su reći htjeli, oni su to na taj način vidjeli ?!
Sviraju a…

Kutiju otvori i želje ostvari

Slika
On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je jedna djevojka zastala i upitala ga treba li mu nešto? Samo je ona vidjela tog čovjeka kako stoji i traži trunku razgovora, jednu toplu riječ.
Ogledalo se to u njegovim očima. A sa usana nije htjelo da izgovoreno bude.
Riječi su se saplitale unutar duše i čvrsto odlučile da ne žele biti izgovorene  da ih vjetar  unepovrat ne odnese. Mogao bi, ih neko čuti, a on to svakako nije želio. Odmahnuo je glavom da mu ništa ne treba.
Ipak ona je pružila nešto sitnih novaca ka njegovom ruci. On je samo uzeo njenu ruku i skupio novac u šaku. Njemu novac nije bio potreban. To što je ona zastala je za njega bilo posebno.
- Ne znam zašto ćutite, nije moje ni da vas pitam, jer vi najbolje znate zašto je tomu tako ?!
- Zastala sam jer pomislih da t…

U zagrljaju tišine

Slika
Otapaju se snjegovi, po navici ostavim na prozoru mrvice. Jutros ptice došle kao godine prošle.
Dok u tišini kroz prozore gledam ja se sjetim da imam krila, ali pokidanih niti  ne mogu da letim.
Odlazi zima da odsanja snove, tvoje i moje, za nas oboje.
Dozovem kroz sjećanja osjećanja. Sa snijegom se otapaju obećanja.
Da dolaziš kad se otope snjegovi, da zagrliš, i ptice kraj našeg prozora pozdraviš.
Sad u tišini mi smo sami, ti na jednoj, ja na drugoj strani ovog svijeta.
Nitima tišine, česticama zvjezdane prašine, u daljine zovem ti ime.
Da li te tamo ima, da ti rukama pomilujem drago lice?
Šaljem ti sa našeg prozora ptice da te nađu u predgrađu i poruku prenesu.
One doletjeće kad dođe proljeće i na tvoj prozor sletjeće.
Ostavi im mrvice hljeba, za sreću malo treba.
Došlo je neko čudno vrijeme od ljubavi pravimo teoreme.
Za tebe i mene u zagrljaju tišine, prolazi zima i dolazi proljeće.
Znam tvoje srce nekog ponovo voljeće.
U tišini sam ti nećeš biti, ja ću već nekako suze osmijehom …