Postovi

Noć prisluškuje, pazi da te ne čuje...

Slika
Olovkom pišemo po koži sve što se u nama taloži.
Tankim slojem obloži, odmota i otkotrlja onako zbilja...
Trake motam poput klupka, lagano se odmotaju, neku nježnost imaju.
Iz kutije uzimam sijalice, spajam ih na kablove, ostavljam tragove.
Da me noć ne čuje, često prisluškuje...
Mogu jednog dana da sačuvam riječi na usnama i ostavim poruku, bez poruke.
Ispisanu na praznom listu bez ijedne riječi neko će znati šta sam htjela reći.
Hladan zrak, okupirao mrak prije nekoliko trenutaka bio je dan.
Proći ću kroz sve zapetljane ulice i ostaviti da svijetle sijalice.
Ali neću otkriti svoje lice...
Nema straha u meni, vjerna sam svojoj sjeni. Učaureni trenuci, kao smotuljci od papira, zbilja...
U tim smotuljcima poput fišeka sjemenke suncokreta. Nema konekcije, ni projekcije na filmskoj traci.
Višeslojni materijali od njih sam sazdana, različiti formati mogu stati i postati naše biće.
Rotirajući zatvarači, sortirajući posmatrači, idem hrabro otima se od uzdaha poneki dio straha, što bijaše s…

Sjedi na stolicu, otvori u ormaru treću policu ... šta vidiš?

Slika
Kad se spuste zavjese i glumci ostave kostime, po praznom pozorištu razliju se tišine.
Šaptači izdvoje uloge i neko ime. Ja nemam ništa s' tim.
Ti si kreator ovog stripa i pišeš u onom oblaku iznad skica šta govore ta nacrtana lica.
Kad te kostime ostave na ofingere, dođi pogledaj u zabavnom parku ringišpile.
Pazi... u ruci imam žeton, kad ti ga predam ti krećeš u igru, ja gledam.
Čovječe u željeznom oklopu, imaš li dovoljno štitova, poznaješ li bar jednu od svojih uloga?
Sad je vrijeme da ih izvedeš na scenu, pazi prizor se mijenja u trenu!
Polaziš, do telefonske govornice dolaziš, vidiš zapisan broj telefona, ukucaš brojeve, čuješ zvuk, čekaš da se javi neko s' druge strane.
Nepoznat glas, u poznatom okruženju govori u najboljoj namjeri, s' te tačke se pomjeri, sad idi i ne zastaj, ne okreći se čak i kad čuješ moje korake kako te prate, ne dozvoli da te oni na početak vrate.
Do svijetlosti dolaziš, već u mislima kroz lasere prolaziš.
Snop fotona koji ne miruju, kružno l…

Aranžiram, režiram i biram da sviram...

Slika
Noć i koraci, otkrili se oblaci, kao mamci što kišu donose, note zrakom frekvenciju prenose.
Čujem zvuk pjesme kako dolazi, iz nekih ulica dalekih...
Odlazim tamo, jer pjesma i ja se znamo.
Muzika...gitare, bubnjevi i pojačalo. Na pojačalu nacrtani suncokreti, vidim ih i na gitari.
Iz koje li je galaksije poslan ovaj znak na planetu zemlju, sad znam, ovdje biti trebam.
Pogledam ka nebu mjesec izgleda kao velika sijalica, tu na zemlji ljudska lica. Odavno se spustio mrak, pjesma putuje do ljudi. Gledam kako vođa benda poziva ljude da se pridruže. Na trenutak su zastali, a onda su krenuli ka pozornici.
Rekoh: Ovaj čovjek je pokrenuo ljude, vide u njegovim riječima dobrotu i energiju koja šalje dobre vibracije. Na trenutak mi je sve djelovalo kao jedna scena gdje se režira film po scenariju koji se piše u trenutku. Ostavili su uloge izvan podija gdje se nalaze. Isključili su se iz virtualnog svijeta i uključili u stvarni. Dozvolili su sebi da to vrijeme koje teče na satu, budu sretni, p…

Pišem na papiru, papir čuvam u šeširu

Slika
Slikala sam mjesec, na slici je vidljiv tek kao tačka, meni izgleda da je u stvari značka na sliku dolutala i preslikala se. U mom svijetu sve je moguće.
Da mjesec značka postane, suza da kane i u zrno pijeska se pretvori.
Na licu osmijeh pojavi i sklad u biću mom napravi. Radio stanici da dojavim, pjesmu da puste za ulice koje su polupuste. Vjetar da mi se zaplete u prste i pretvori u zvuk. Sve što se događa nauka je čista i logike malo, sve oko nas će da se pobrine za ostalo.
Polumrak slike nastaju, u nizu, onda ih slažem sve ostalo ću kroz riječi da kažem...
Gledala sam zvijezde dok su bila pogašena svijetla grada. Tog trenutka, tada...
Sad sam u sada... gdje kap kiše pada iz oblaka, izađi na svijetlost iz mraka.
Pružila sam ruke ka nebu i dotakla zvijezde u trenu, a onda vidjela sjenu i nebesku daljinu.
Svi smo čudo nekome, a ko je čudo naše ?
U osmijehu koje lice ozari nešto postoji neka ga prate koraci moji.
Zagrlim sve ljepote oko sebe u sutonu, zapišem ih u odajama sjećanja.

Poklopac se zatvori, poklopac se otvori i zore sviću

Slika
Jutro donosi dan, dan donosi noć, krugovi...
Čeka se nada novog jutra probuđenog u nama.
Ti dugi hodnici me vode, zrake sunca me prate i poneki djelić sjećanja vrate.
Luk i strijele su uz mene. Nema straha, on ostaje u koracima iza mene.
Postaje prašina koja putuje sa vjetrom i vatrom koja još gori u gradu.
Revolt se budi, idem ka osobi koja je izvadila senzor i čuvala ga kao dokaz.
Ulazim u središnji dio utvrde, idem ka njemu. U tim očima vidim ono što bi htjele skriti.
Skvani ovdje si?
A gdje bih drugo mogla biti? Treone 74 kad igraš igru, onda je igraj na lukav način.
O čemu ti to govoriš?
Znaš ti dobro, možda možeš sakriti tragove, ali u tvojim očima ja ih otkrivam.
Ti si izvadio senzor koji je bio u mom vratu, a onda ostavio poruku i želio da budeš pronađen.
Te igre smo odavno prerasli. Tebe jedinog znam i zamisli baš si ti bio pored mene kad sam se probudila usred grada. Rekao si da si novi član tima, a znam da Košnica godinu dana nema novih članova. Čitam redove i između redov…

Spoj dva meteora bez odgovora

Slika
Idemo, jedno pored drugog...u noći koja je hladna, ostavljena od nas ljudi.
Prepuštena svojim nemirima i našim odlukama.
Prišivena sjećanja, izvlači se konac i razdvaja tkaninu. Ostaju tek rupice tamo gdje je igla prošla.
A mi? Mi smo dobro organizovane lutalice, kroz ulice.
Dva neznanca čiji se putevi povezaše. Izvana sam bila hladna, djevojka otporna na bol.
Unutar mene je postojala neka otpornost prema svijetu u kom živim i toplina danas strana čovjeku našeg vremena.
Ta borba unutrašnjeg sa vanjskim spoj dva meteora bez odgovora. U pogledu sam imala odlučnost i izgledala kao neko, ko je spreman prvi da krene i razotkrije lokaciju buntovnika.
Gotovo da sam i sama vjerovala da pripadam timu Košnice.
Drugačije nisam niti mogla. Iako senzora više nije bilo, igrala sam na sigurne karte.
Gledala sam tu utvrdu, mjesto gdje smo nekad živjeli. Tamo ni zrak više nije bio isti.
Kao da su jednim potezom kista i temperom sive boje premjestili predmete na dobro znanoj slici, a gumicom obrisali …

Zrno nade u prišivenom džepu

Slika
Ime, imam li ime? Ne sjećam se. Tražim neki dokument, nema niti jednog traga.
Na ruci vidjeh da piše Skvani.
Probuđena usred ničega, vatre plamte i jedva da razaznajem gdje bih mogla da se sakrijem.
Zarobljena u košnici koja je osmišljena zajednica.
Nemam osjećaje, ne smijem ih imati. Svaki treptaj emocije može moj položaj da otkrije.
Pustoš je ono što me okružuje, a pustoš nije. Ustajem lagano, vrti mi se.
Imam utisak da će se zgrade srušiti i u jednu spojiti. Svijetlost uličnih lampi mi ometa kretanje.
Prije ove staze bili smo u mračnim hodnicima.
Proveli smo tamo mjesec dana.
Oči su se navikle na tamu i one male bljeskove svijetlosti što je dopirala izvana kroz neke pukotine.
Sjećam se velikog ventilatora koji je uspijevao do nas dovesti zrak.
Bio nam je jedini dašak svijeta iznad nas.
Rukom dotičem čelo. Otkuda se ovo stvorilo?
Imam ranu, po svemu sudeći nastala je prije tri dana.
Iz prošle borbe je, sjećam se. Kako sam ovdje završila, to je već drugo pitanje.
Preko ramena mi je …