utorak, 21. veljače 2017.

Kutiju otvori i želje ostvari

On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je jedna djevojka zastala i upitala ga treba li mu nešto? Samo je ona vidjela tog čovjeka kako stoji i traži trunku razgovora, jednu toplu riječ.
Ogledalo se to u njegovim očima. A sa usana nije htjelo da izgovoreno bude.
Riječi su se saplitale unutar duše i čvrsto odlučile da ne žele biti izgovorene  da ih vjetar  unepovrat ne odnese. Mogao bi, ih neko čuti, a on to svakako nije želio. Odmahnuo je glavom da mu ništa ne treba.
Ipak ona je pružila nešto sitnih novaca ka njegovom ruci. On je samo uzeo njenu ruku i skupio novac u šaku. Njemu novac nije bio potreban. To što je ona zastala je za njega bilo posebno.
- Ne znam zašto ćutite, nije moje ni da vas pitam, jer vi najbolje znate zašto je tomu tako ?!
- Zastala sam jer pomislih da trebate pomoć, vidjeh da samo trebate toplu riječ, da vas neko pita kako ste?
- Ne zamjerite ljudima što prolaze, u njihovim mislima je kao u košnici pčela.
- Ne vide dalje od sebe, jer su zapleteni u mreže svojih života.
-Znate kako, svi krive vrijeme u kom žive, a pritom nisu svjesni da je to baš vrijeme u kom su odabrani da žive. Sa razlogom su ovdje baš kao Vi i moja malenkost.
-Da živim negdje u nekom drugom vremenu, sad ne bih bila ovdje i tišinom pričala sa vama?!
- Ne bih razumjela ono što vaše usne ćute, a oči govore.
- Svi, ali baš svi koji prolaze, vode svoje unutrašnje monologe. Lome se u sebi,  žive u svojim projekcijama svjetova. Ni mi nismo drugačiji samo imamo tu mogućnost da osjetimo emocije koje su u zraku. Koje su u očima, osmjehu ili na sjetnom licu. To su riječi koje ne treba izgovoriti jer pišu na čovjekovim crtama lica.
-Vidite ovako, sa razlogom zastadoh baš pored Vas. Mogla sam proći, ali nisam, u tom je ta razlika između mene i ljudi koji prođoše.
-Znam da Vas nešto (tamo u dubini duše) drži u trenutku koji ste zaledili. Biće potrebno vrijeme za otopiti taj led. No vjerujte ja sam uporna.
-Pođite sa mnom, jer vas trebam odvesti do one male zanatske radnje koja se nalazi na kraju ulice.
-Moj otac me poslao po vas. Ja sam kćerka od zanatlije, što vam je prije neki dan popravio cipele.
-Ostavili ste poseban utisak na njega. Čovjek potvrdno klimnu glavom da će poći.
- Onda krenimo, vani je prilično hladno, dobro bi vam došla šolja toplog čaja.
Otvaraju se vrata te male zanatske radionice i za stolom gotovo jedva da se vidi vrsni obućar.
 Kao što vidite gospodine moj otac je zatrpan cipelama, koje tu stoje već duže vrijeme reklo bi se. Vlasnici istih ne dođu mjesecima, ili zaborave da navrate po njih. Bio im je draži novi par cipela u izlozima koji izgledaju tek oku lijepi ali nemaju dušu.
No sve ih on čuva. Zna se dogoditi da dođu nakon nekog vremena, pa se i sami čude da su cipele još uvijek tu. Nekad nemaju novca da plate popravku sve zavisi, ali otac ih čuva.
Godinama se ta radnja tu nalazi. Iako je posla sve manje, nekako je održavaju i njena vrata se uvijek otvaraju.
Sjedite reče mu zanatlija. -Vidite sa razlogom ste ovdje.
-Moja kćerka traži zanimljive ljude idući kroz gradove, ponekad putuje danima.
-Jer vjerujte rijetkost je naći ljude koji imaju nešto posebno.
-Izvinite ali ne znam po čemu sam ja to poseban!?
-Iznenadili bi se kad bih vam to rekao, no vjerujte da jeste. Da nije tako vi sad ne bi ni bili ovdje.
-Već tamo u onoj ulici na uglu samoće, jer tako inače i živite, zar ne!?
-Sažaljevate sebe, u nadi da će prolaziti vrijeme i da je to jedino što još možete uraditi za sebe i druge.
-Imate tu divnu mogućnost da dišete i živite, a vi uporno odbijate vidjeti ljepote života.
-Radije prihvatate život u samoći, nego u zajednici sa ljudima koji vas vole.
-Znam da unutar vas ego želi izaći vani, da mislite kako sam ja tek jedan u nizu ljudi koji vas ne razumiju i ne znaju kako vam je!?- Zapravo sad bi ste najradije ustali sa stolice i zatvorili još jedna vrata za sobom. - Možete slobodno izaći, nitko vas ne zadržava. -No ipak ostajete, što vam inače nije svojstveno.
-Po tom ste posebni, što ponekad uvidite vlastite greške i znate ćuti druge ljude.
-Samo sami sebe ne slušate. Jer teško je poslušati sebe, lakše je slušati druge.- Tako prikrijete i odgodite sve obaveze koje trebate obaviti za sebe. Preslikani su vaši dani samo se papiri mijenjaju a slike ostaju iste.
-Ispred sebe vidite veliki broj kutija, odaberite jednu nasumično, bez razmišljanja. Čovjek uzima kutiju srednje veličine i otvara je. Unutar kutije nekad su po svemu sudeći bile bonbonjere. Ima dvanaest polja. Tik do kutija se nalazi mnoštvo novina.
- Ovako slušajte me pažljivo: Na poklopac bonbonjere trebate staviti poruku za nekog koga volite ili ko vam je značajan u životu? Kao što vidite u unutrašnjosti imate dvanaest polja. U svako od njih stavićete i zaljpiti po jednu sliku koju ćete isjeći iz novina. Slike odaberite po vašem osjećaju. Znaćete koja je prava kad osjetite da vas veže za nešto vama drago. Imate vremena dok pješčani sat ne iscuri.
Budite opušteni i polako pustite da vas vode vaša osjećanja.
Moja kćerka će vam donjeti ostatak materijala i skuhati jedan čaj da se ugrijete, a i pripremiti nešto za jelo.
-Zanatlija je preokrenuo pješčani sat i vrijeme je počelo teći.
Prvo je izrezao poruku iz novina i zalijepio je zajedno sa slikom na poklopcu. Onda je otvorio unutrašnjost i počeo isjecati dvanaest slika. Uklapao ih je. Za to vrijeme stigao je objed i šolja toplog čaja. Zanatlija je radio svoj posao i nije bilo lako ostati skoncentrisan na zadatak. No imao je želju da jednom završi započeto, a ne da odustane svaki put kad prepreke dođu. Ovaj put se nije vraćao nazad, već je išao naprijed. Vrijeme je teklo zrno po zrno pješčanog sata.
Završio je svoju kutiju i pitao se zašto je to bilo potrebno?
Vrijeme je iscurilo i on je u tom trenutku pružio kutiju ka zanatliji.
-Gospodine završio sam zadatak i predajem ga vama. -Noć se polako bliži i trebao bih krenuti.
- Imate svo vrijeme ovog svijeta i ne trebate žuriti. -Koliko vidim i do sad ste samo stajali i niste nigdje značajno ni išli, sem što ste se kretali ulicom gdje vas je moja kćerka i pronašla.
-Na poklopcu je bila poruka: Volim te u prigodnom poklon pakovanju. Kad ju je zanatlija otvorio imao je šta i vidjeti. Sve slike koje su bile zaljepljene su bile vezane za posebne ljude. Sve unutar je bilo o porodici i ljubavi. Slike djece i supruge, njihove zajedničke fotografije (koje nisu bile isječene iz novina) već su bile u njegovom džepu stare koliko i njegov kaput.
-Vidite, složili ste kutiju vašeg života. -unutar nje su sva vaša osjećanja, misli i strahovi.
-Znate svaka kutija koja ostaje zatvorena, iz nje ne mogu izaći sve naše želje. Mi sami im zatvorimo put. - Vi ste neko ko živi od sjećanja, jer svaka od slika je iz prošlog vremena. Nema ni jedne slike koja je dio ovog trenutka. Unutar vaše duše je mnogo taloga skupljenoga kroz godine, to su individualističke nakupine emocija. Volite, ali živite u strahu da to nije dovoljno. Imate porodicu, ženu, djecu i zajedničke trenutke. To su vaše vrijednosti.
-Znam da ste napustili vaš dom, jer ste mislili da ne zaslužujete biti dio te zajednice.
-Sam si odlučio kojim putem krenuti. Dobar si čovjek za druge, za sebe nisi. To je tvoj problem kojeg preskačeš i zaobilaziš. Činiš sve samo da ga odložiš, svjestan da ga nećeš tako riješiti. On ti je tek bijeg od samog sebe.
-Kako znate sve to o meni?
- Čim sam te ugledao još prije nekog vremena rekao sam kćerki da ste sve ovo što ste stavili u kutiju.
-Vidio sam da vam treba savjet i neko ko će vas potaći da idete naprijed.
-Dragi čovječe poklanjam vam ovu kutiju. - Uzmite je i poklonite ljudima koji su dio nje.
-Slike govore više od riječi. -Oni će razumjeti bez da im išta kažete samo pokažite kutiju.
Čovjek uzima kutiju stavlja u džep kaputa, zahvaljuje se na gostoprimsvtu i zatvara vrata za sobom.
Čini mu se da sanja, no stvarno je sve što je vidio.
Odlazi niz ulicu ka svome domu. Nakon mjeseci lutanja pozvonio je na vrata svog doma.
Vrta mu otvara žena koju voli i dvoje djece koji su njegov cijeli svijet. Topli dom i ljubav koja tu još uvijek stanuje. Pruža im kutiju. Žena je otvara, suze idu niz lice, no osmjeh ih zaustavi.
Preko puta njihove kuće stoje zanatlija i kćerka. Uspjeli su vratiti vjeru u ljubav još jednom čovjeku, vjeru u ljepotu života.
Svako odlazi svojim putem, čovjek sa svojom porodicom u njihov dom, a njih dvoje u svoju radnju.
Znaju da ima još mnogo ljudi koji trebaju njihovu pomoć.
Kad budete vidjeli u prolazu neku zanatsku radnju, možda se i vama dogodi neko čudo!?
Jer postoje ljudi koji su tu da nam pomognu kad zalutamo u sjećanjima i osjećanjima. Tada treba samo mrva čarolije i kap želje da sve bude ljepše!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!









četvrtak, 9. veljače 2017.

U zagrljaju tišine

Otapaju se snjegovi, po navici ostavim na prozoru mrvice. Jutros ptice došle kao godine prošle.
Dok u tišini kroz prozore gledam ja se sjetim da imam krila, ali pokidanih niti  ne mogu da letim.
Odlazi zima da odsanja snove, tvoje i moje, za nas oboje.
Dozovem kroz sjećanja osjećanja. Sa snijegom se otapaju obećanja.
Da dolaziš kad se otope snjegovi, da zagrliš, i ptice kraj našeg prozora pozdraviš.
Sad u tišini mi smo sami, ti na jednoj, ja na drugoj strani ovog svijeta.
Nitima tišine, česticama zvjezdane prašine, u daljine zovem ti ime.
Da li te tamo ima, da ti rukama pomilujem drago lice?
Šaljem ti sa našeg prozora ptice da te nađu u predgrađu i poruku prenesu.
One doletjeće kad dođe proljeće i na tvoj prozor sletjeće.
Ostavi im mrvice hljeba, za sreću malo treba.
Došlo je neko čudno vrijeme od ljubavi pravimo teoreme.
Za tebe i mene u zagrljaju tišine, prolazi zima i dolazi proljeće.
Znam tvoje srce nekog ponovo voljeće.
U tišini sam ti nećeš biti, ja ću već nekako suze osmijehom prikriti.
Reci pticama dok gledaš kroz prozor da li se sjetiš nas?
Da li pamtiš kako smo nekad u ljubav vjerovali, a onda prestali, i nismo opstali zajedno, znam negdje nije ti svejedno ?!
Gle ja umijem da te razumijem i ne krivim te niti jednog trena.
Kad tišina postane u snovima i na javi gost onda je vrijeme da svako svojim putem krene.
Reci im samo da li se još u snovima znamo, dok stvarni svijet kroz prozore gledamo?
Bili smo duše dvije jedna za drugu, koje i dalje putuju samo ne prepoznaju suštinu.
Tako je kad se riječi pretvore u tišinu.
I zaboravi me to je tvoje pravo, ali ne možeš obrisati u sjećanje zapisano.
U tvojim očima ogleda se ljepota, i pomalo sjete ti si u duši jedno veliko dijete.
U tebi ima toliko dobrote koju si skrio, znam nisi više onaj što si bio.
Onaj dječak koji vjeruje u ljubav i sve što je u njoj lijepo, ne, ti si sad drugi neko.
Kroz daljine zovem ti ime. Da li tamo još uvijek te ima? Ili si tek gost u mojim snovima?
Tišina, tek čuju se otkucaji sata zamišljam kako dolaziš i otvaraš vrata.
A onda u trenutku razbije se iluzija i shvatim da pored prozora stojim sama, a ti se negdje u daljinama.
Da li si ostavio mrvice pticama, da li su ti dozvale osjećanja kroz sjećanja?
Pitanja, bez odgovora i dugi sati, možda te poruka koju ti ptice prenesu podsjeti da je lijepo voljeti!?
Tišina u duši, i na usnama, sad stanuje ti i ja kraj naših prozora gdje je linija obzorja koja nas dijeli ?
A samo smo sretni hitjeli biti. Pokušaj riječima tišinu pobijediti i svoje srce i dušu slijediti.
Iako su kilometri među nama znam srešćemo se jednog dana.
Nitima tišine, česticama zvjezdane prašine zovem ti ime u daljine.
Vidjećeš ptice i sve ćeš tada znati, po njima ćeš mi poruku poslati.
Ako se vratiš tišinu pobjedi riječima, jednog dana srešćemo se mi i nekog ćemo voljeti.
Iako nas tišine razdvajaju, ptice nas spajaju.
Pored prozora svog svako od nas stoji, nitima tišinu pretvaramo u riječi kad se budemo sreli jedno drugom ćemo sve reći!
Kad tišina ljubav sakrije, riječi uvijek skrivene negdje postoje. pronađite ih i neka poteku sa usana.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika koja slijedi je kreativni rad! Nastao od par detalja, sitnica, koje su najvažnije i mnogo znače.
Obradujte drage ljude tim malim sitnicama, one su nešto najljepše! Sretan Vam dan zaljubljenih!
















subota, 4. veljače 2017.

Odabrani u heksaedru svijetova

Pred njima stoji knjiga, Beskraj knjiga. Laga i Saga su je otvorile nakon što su izgovorile  riječi koje su imale zapisane. Njihovi roditelji su im to ostavili. Njih dvije su bile Čuvar i Zaštitnik knjige.
Jedine koje su mogle da je otvore i traže da otvori priče iz njihovog vijeka.
Otvorila se godina u kojoj žive i sve priče koje su već doživjeli pisale su unutra. Čak se i sadašnjost isipisivala na praznim stranicama redali su se redovi. Izgledalo je gotovo nestvarno a isuviše realno da knjiga piše sama. Kad su otvorile stranicu koja im je bila potrebna počele su čitati šta sve treba uraditi da bi sačuvali Stvarni svijet i Beskraj.
Ostali su oko njih, Čuvarka tajni Fula poznaje sve tajne unutar knjige no, ne i njen kompletan sadržaj.
Ta moć joj nije podarena. Ona o svim članovima ove ekipe zna gotovo sve.
Poznati su joj njihovi životi i sve njihove karakterne crte. Pratila je njihovo djetinjstvo. Često im je dolazila u san i čitala im milsi. Osim Neobičnog Sanjara niko drugi se nje ne sjeća.
Knjiga ima sve moguće formule kako posložiti heksaedar (kocku). Te kako je otvoriti na prostoru gdje se spajaju tačne koordinate. Šest članova ekipe, za njenu mrežu sastavljenu od šest jednakih strana. Strane kocke su kvadrati koji su podudarni. Ona ima dvanest bridova i šest vrhova.
Oni trebaju napraviti analogiju kocke u n- dimenzionalnom prostoru.
Potrebno je napraviti zapravo, realan vektorski prostor. Kada analogijom taj prostor nastane kocka se otvara i uvećava. Na svaku od njenih strana staje po jedan član tima. Svako od njih pripada jednoj sferi. Te oni postaju površine u trodimenzionalnom prostoru. To je geometrijsko mjesto tačaka u prostoru.
Kad su im sve to pročitale sestre, ekipa je bila poprilično zbunjena. Agir je dobacio: Gledajte, ja da sam htio biti matematičar, bio bih, ali  nisam! Sve što ste nam pročitali je čista matematika.
-Šta sad da radimo vi veliki umovi?
-Ovdje treba logika, ne snaga!
- Logika i snaga Agir i jedno i drugo nam je potrebno.- Samo ne snaga na koju svi misle, već snaga misli.
Uzeli su knjigu sa sobom i krenuli van odaje. Vukovi su već obavjestili Sjenke i Zvijeri da je Beskraj Knjiga otvorena i da odlaze na mjesto gdje se dva svijeta sreću.
Ekipa je krenula ka odredištu noseći knjigu u rukama. Znali su da im je ona jedina nada da otvore kocku. Iznad njih plavim nebom letjela je Beskraj ptica i čuvala ih.
Kroz nepregledne predjele kročili su danima. Bili su gladni i žedni, umorni i ozebli ali nisu odustali.
Znali su od kolike je važnosti sačuvati ta dva svijeta koji su komplementarni jedan sa drugim.
Ta dva suprotna svijeta stoje, jedan nasuprot drugom i međusobno se dopunjuju čineći na taj način harmoniju. Trebalo je te svijetove sačuvati u harmoniji. Ako bi se poremetila onda bi se ta dva svijeta pomiješala i došlo bi do velikih promjena.
Ljudi i bića iz Beskaraja su različiti i sve dok postoji linija razdvajanja oni mogu opstati. U suprotnom bile bi otkrivene sve tajne Beskraja i snovi bi izgubili poentu.
Zato je Beskraj odabrao Neobičnog Sanjara kao vodiča cijele ekipe i poslao mu kao podršku Gospodara Magične kocke. On živi na samoj granici i čuva kocku.
Sjenke i Zvijeri ne pripadaju ni Stvarnom ni Beskraj svijetu oni lutaju.
Kad bi uspjele pomjeriti liniju razdvajanja, zavladale bi svijetovima i donijele sukobe među ljudima i bićima.
Ekipa je stigla do stanice gdje su veliki tramvaji u gradu koji je imao primjese Stvarnosti i Beskraja.
Ušli su u tramvaj i krenuli su na stanicu gdje trebaju ispuniti misiju koja im je povjerena. Znali su da njihovi karakterni sukobi ostaju iza njih onog trenutka kad su ušli u taj tramvaj.
Svako je imao svoj dio zadatka i bili su spremni da ga ispune.
Tramvaj se zaustavio izašli su polako iz njega. Pred njima je bila velika livada okružena sa drvećem.
U centru same livade bila je tačka koja je označavala mijesto gdje treba postaviti kocku.
Gospodar i Neobični Sanjar su uzeli kocku i stavili je na označenu tačku.
Laga i Saga su otvorile knjigu i pročitale riječi na Beskraj jeziku.
Kocka je počela rasti i otvarala je svoje stranice. Beskraj ptica je doletjela i rekla im da Sjenke i Zvijeri dolaze i da požure sa zadatkom.
Čitali su stranice koje su se ispisivale same, no sporo. Upravo na tim stranicama je pisao redoslijed kojim će svako od njih stati na određenu stranu kocke.
Prvi je išao Agir njegova strana bila je more  u plavoj boji.
Za njim je slijedila Laga, njena strana su bili izvori u naranđžastoj boji.
Sljedeći je bio Deling, njegova strana je bila strana zore i sunca u žutoj boji.
Za njim je išla Saga, njena strana su bile priče i istorija u bijeloj boji. Na redu je bio Miming polje šuma i prirode zelena boja. Na kraju u sam centar stala je Fula polje čuvara tajni u crvenoj boji.
Kad je Fula stala u sam centar stvorila se mreža i sfera. Bio je to znak da su svi na dobrom položaju.
I da je ona veza ta dva svijeta. Jer poznaje sve tajne stvarnosti i beskraja.
Sjenke i zvijeri su stigle. I krenule su prema kocki u želji da prekinu mrežu, jer kad bi se mreža prekinula cijea misija bi bila završena bez uspjeha.
Bekstraj ptica je zamolila sve članove  da spoje ruke kako bi svojim moćima zaštitili sferu i samu Fulu unutar nje. No nije im smjela reći da će spajanjem njihovih ruku pozvati sve ljude i bića koja su u njihovim regionima. Kad su spojili ruke, iz šume počeše izlaziti ljudi i bića iz svih područja u kojim su članovi ekipe živjeli. Oni su krenuli u bitku sa Sjenkama i Zvijerima.
Sfera je počela da svijetli obasjana neobičnom svjetlošću. Stvorio se most koji dijeli dva svijeta.
Sa jedne strane mosta stajala su Bića iz Beskraja, sa druge strane ljudi iz Stvarnosti.
Fula je zatvorila prazne prstore u mreži sfere i to je značilo da su sačuvana dva svijeta.
Sfera je zatim nestala, svi su izašli iz svojih polja i kocka se iznova zatvorila i smanjila na svoju realnu veličinu.
Neobični sanjar je predao njenom Gospodaru i ovaj je stao na sredinu mosta. Most se polako zatvaro i bio je to poseban prizor koji su Odabrani mogli vidjeti.
Most je zatim nestao. Sjenke i Zvijeri su bile poražene i zarobljene. Odveli su ih u odaje gdje su vukovi. Beskraj ptica je preuzela Beskraj knjigu i odnijela je na mjesto gdje će ostati skrivena do narednog vijeka. Ostatak ekipe je krenuo put povratka svako u svoj region i grad. Jedni su, pratili druge ovaj put obrnutim redoslijedom. Oni su Odabrani u njihovom vremenu, neki drugi sanjari će biti Odabrani u nekom drugom vremenu.
Oprostili su se, a iz sjećanja će im se izbrisati gotvo sve onog trenutka kad to odsanja Neobični Sanjar. No negdje duoboko u njihovim sjećanjima ostaće tragovi tog putovanja.
Bilo je to odista zanimljivo putovanje, ono koje se pamti čak iako je izbrisano u snovima.
Hvala svima dragi čitaoci što ste pratili priču koju sam pisala u nastavcima.
Do sljedećih pustolovina i neočino-običnih priča: Veliki pozdrav!








subota, 28. siječnja 2017.

Čuvarka tajni

Jutro je polako provirivalo kroz guste krošnje drveća. Saga je vodila svoje nove prijatelje ka njenom domu. Ljudi postoji mogućnost da sretnemo vladara šuma. On ovdje boravi, u drvetu živi. Skriven od Sjenki i zvijeri. Ova šuma je njegov dom. Prilično je svojeglav. Ukoliko nas ne bude pustio nećemo stići na vrijeme.
-Kako si ti uspjela proći?
-Putovala sam po noći, moj ogrtač je u boji drveća. Nekako sam se prilagodila duhu šume.
-Previše nas je da bi smo ostali neprimjećeni.
- Znaš li, hoće li tražiti nešto od nas?
-Zasigurno hoće.
-Mi nemamo ništa vrijedno.
-Nisi u pravu, imamo magičnu kocku.- Što je, priznaćeš od velike vrijednosti.
- Dok je ekipa razmišljala kako izbjeći susret sa vladarom šume on je već bio osjetio da dolaze.
-Ko se to usuđuje prolaziti mojim šumama?
- Mi se usuđujemo, jer ne znamo da šuma ima posebnog vladara? -Znamo da pripada prirodi i tog vladara jedinog priznajemo i poštujemo.
- Griješite, ja sam vladar ove a i drugih šuma u okolini.
-Moje ime je Miming i upravo stojite na mojoj zemlji.
- A mi, mislili da je Agir najveći problem- reče Sanjar? - On je dobar, shvatih kad ovog upoznah.
- Kocka se počela otvarati, što prenu misli Sanjaru, ali, i svim ostalim članovima ekipe.
- Nemoguće, kako bi to uopšte bilo moguće?- Pa zar ovaj da je jedna od karika?
- O vjeruj da jeste. Jer kocka se otvara samo onda kad smo blizu karike. To smo odveć naučili.
- Iznenađeni ste? - Ja nisam ! Beskraj ptica mi je rekla da ćete doći. Bio sam sakriven kad su mi krošnje drveća rekle da su Sjenke i Zvijeri u blizini.
-Nisam Vam mogao pomoći jer bi ugrozio vlastitu sigurnost. Primijetio sam Sagu kako je prošla.
-Jer meni rijetko šta promakne. Pustio sam je da prođe. Životinje su mi javile da vam je pomogla i ostao sam skriven čekajući da dođete.
- Ne brinite, kocka je sigurna. Naravno da je ne bih tražio. -O meni se pričaju raznorazne priče, no gotvovo da su to mitovi i legende. Ne bih vas zadržavao, vrijeme teče. Spakovao sam stvari i spreman sam poći sa Vama.
- Znači Agir ti si i dalje ubjedljivo najveće čangrizalo u našoj ekipi.-To mjesto ne može nitko da ti oduzme.
- Baš smiješno! Da vam moja pomoć nije potrebna ostavili bi ste me Sjenkama i Zvijerima koliko vidim!?
-Ne taman posla, ti si nam izuzetno drag.
- Možeš misliti?- dobaci Gospodar Magične kocke.
- Zapamtite da nam nedostaje još jedna karika.- Nju trebamo tek sresti.
-Kako znate da je u pitanju baš ona?
-Logično je po slikama koje sam dobio.
-Isto kao što pišu imena gradova gdje karike žive, a mi smo ovu kariku pronašli u šumi?
Vi vidite šumu, a zapravo je to grad. Kako sad pa to moliću lijepo?
- Jednostavno vidim drugačije od vas. - Sad nemam toliko vremena da vam objašnjavam cijelu priču.- Vrijeme je da krenemo.
- Saga i Laga su razmišljale kako ući u biblioteku jer je čuvaju Vukovi?!
- Približavali su se Saginom domu. Ako je sve što su vidjeli do sada bilo neobično, onda je njena kuća bila najneobičnije što su vidjeli ?!  Bila je to zapravo kuća koja je bila sačinjena od svih mogućih materijala, koji su reciklirani.Spojena u jednu cijelinu zapravo je cijela ta građevina imala smisla. Izvana je djelovala kao kuća u kojoj živi mnogo ljudi. No unutra su bile male prostorije u kojima su živjele vile koje su čuvale Sagu dok je odrastala.
Kad se mogla brinuti o sebi one su otišle put beskraja i tamo i danas žive.
 Sve je bilo na svom mjestu. Velika biblioteka je bila kao izolacija. Jer svaki od zidova je bio ispunjen velikim policama od poda do plafona. Ostatak kuće je imao jednu tajnu odaju koja je vodila do biblioteke u drugom dijelu kuće. Kad budu prošli kroz tu odaju  dočekaće ih vukovi koji knjigu čuvaju. Sama Saga nije smjela nikad kročiti kroz tu odaju.
Već je godinama čekala da sve karike dođu.
Kako knjiga ima svog Čuvara ima i Zaštitnika. U ovom slučaju to je bila Laga.
- Stanite!- mi ne možemo u odaju dok ne dođe šesta karika!
- Kocka se otvara, možda je u kući? -Ne vjerujem, jer ovo nije grad u kom ona živi.
- Zapamti da je sve drugačije od onog kako nam izgleda. U to smo se već uvjerili.
- Grad u kome ona živi je tek pred nama.- Što će reći da je ona doputovala prije nas.
- Tek što je Sanjar izgovorio riječi( i kocka se otvorila) ugledao je djevojku.
-Bila je drugačija od Lage i Sage. Imala je na čelu nekakav znak, njima nepoznat.
- Vidim da ste se iznenadili otkuda ja u Saginoj kući?
- Moje ime je Fula, i ja sam čuvarka tajni.
- Divno sve karike na okupu, svi karakterno različiti. - A stranice kocke su iste onoliko koliko smo mi različiti.- Sad vi meni recite kako ćemo se mi sami postaviti unutar kocke? Jer su očigledne suprotnosti među karikama.
-Dobro pitanje. - Vjerujem da u tome i jeste poenta. Stvarnost i beskraj su različiti.
-Ovdje među nama ima ljudi i raznih bića.- Iako smo svi ljudskog oblika, neki od nas imaju i određene moći. Zato smo mi odabrani.
-Logično!- Dobro zboriš ! Idemo ka tajnoj odaji.
- Svi dobro znate vaše zadatke. Poslao sam ih vama putem mojih snova.
- Saga je stala pred vrata i izgovorila neke riječi na nordijskom jeziku. Ostatak ekipe se samo pogledao u čudu.
-Vrata su se otvorila. Laga se pridružila sestri i bila spreman da joj pomogne. Iz mraka iziđoše vukovi. Došli smo u miru da preuzmemo Knjigu Beskraja.
- Mi smo dvije sestre jedna je čuvar knjige druga njen zaštitnik.
- Ne možete proći, to znate i same!? - Ovdje nitko nije već vjekovima nogom kročio.
- Nama je izdato naređenje i znamo da trebate doći.
- Poštujemo to što kažete, i znamo da je teško vjerovati da smo mi baš te dvije sestre.
-Jer Sjenke znaju mnoge čarolije i mogu mijenjati oblike. Tako da smo možda i mi replika ili tek holgrami?
- Stanite! Ovako nam samo prolazi vrijeme. Treba postojati nešto što ih može ubjediti da ste vi baš te sestre?
- Pokažite im kocku, možda nam onda povjeruju? - Jer i oni pripadaju beskraju.
- Kocka ne želi da se otvori, karike smo skupili.
- Fula možeš li ti da nam pomogneš, znaš mnoge tajne?
- Onda znaš da iste ne mogu odati!?
- Razumijem, ali ne treba da ih odaš, već da nas usmjeriš.
- Jedino što vam mogu reći je to da bi bilo dobro da Laga popije vodu sa izvora.
-Laga izvadi iz svog ranca malu bočicu vode i popi je.
U trenutku se pretvori u u drugačiju osobu, te postade biće iz beskraja.
-Saga bilo bi lijepo da uzmeš knjigu koju nosiš sa sobom i pročitaš njen uvod.
Saga posluša Fulu i pročita rečenice iz uvoda, te se i sama pretvori u biće iz beskraja.
- Vidiš koliko si nam pomogla a nisi odala tajnu da su one djeca beskraja?!
 Nevjerovatno!- Ljudi pa vidite li vi ovo?
-A meni kažete da sam najveći čudak?
- Vukovi se skloniše u stranu što je bi znak da sestre mogu prići Knjizi Beskraja.
- Njih dvije su prišle polako knjizi.
- Izgovoriše par riječi i ona se polako otvorila. Na prvoj stranici bijaše ispisani vjekovi i godine.
Bilo je vrijeme da karike krenu na odredište gdje će kocka pokazti sve svoje moći i ljepote.
O tim avanturama u sljedećem nastavku priče: Neobični sanjar!
Veliki pozdrav dragi čitaoci!


subota, 21. siječnja 2017.

Beskraj ptica

Gdje vode putevi znani, a gdje neznani? Vode nas na odredišta!
Gdje se nalaze najljepše tajne i svjetovi neobični? U knjigama!
Agir je još uvijek( po dobrom starom običaju) gunđao. Ostatak ekipe je razmišljao, o tome kako treba stići do knjige u kojoj se nalaze sve priče koje govore o beskraju.
Laga je znala koordinate koje su joj njeni roditelji ostavili na parčetu papira. No jedan dio je bio otrgnut. Na njemu je bilo tačno upisano odredište.
Došli su do jedne raskrsnice i trebalo je znati na koju stranu krenuti?
-Da li lijevo ili desno?- upita Gospodar.
- To vam ne bih znala reći. Vidite da nam nedostaje dio na kom je tačno odredište!? To nam svakako otežava dalje kretanje.
-Šta ako, ni jedna strana nije ona kojom trebamo krenuti?- dobaci Sanjar.
-Kako to misliš? - Lijevo ili desno, treću skretnicu ne vidim!
-Upravo tako!- Trebamo pronaći treću skretnicu.
- Suviše jednostavno izgleda.- Znamo da je knjiga strogo čuvana tajna.
-Pričali su mi roditelji da vuk čuva ulaz u odaju gdje je knjiga smještena.
-To je jedna velika biblioteka, i nije jednostavno među tolikim knjigama pronaći onu koju tražimo.
- Kažu da knjiga sama otvori stranice kad  njen čuvar dođe po nju.- Naime već vjekovima postoje Čuvari knjige beskraja. -Ona nema vlasnika, već ljudsko biće koje je čuva.
-Ona je beskrajna i svaki dan se u nju upisuju nove priče.
-Koliko li onda stranica ima?- Ta nitko je ne može onda ni ponijeti! Razmišljam logično.
- Agir bez tebe nam ne bi bilo ni upola zanimljivo. -Logično je to što kažeš. Broj stranica se ne mijenja. Uvijek je isti. - Sve priče su unutar nje. Potrebno je samo unijeti vijek koji tražiš.
-To se uradi tako što na početnoj stranici stoje svi vjekovi i godine. Kad čuvar otvori knjigu i ona prepozna glas svog čuvara otvara sve ono što joj kažeš.
- Nitko drugi (osim čuvara i zaštitnika) ne može otvoriti knjigu.  Čuvar knjige ima i svog zaštitnika.
-No više o tom kad stignemo do odaja gdje stanuje knjiga beskraja.
- Zato je najbolje da pozovemo pticu beskraja da nam pokaže treću skretnicu.
-Kako li je dozvati?
- Deling ju je vidio, on sigurno zna!?- Vrijeme je da pokaže kako je snalažljiv!?
- To gunđalo postaje gotovo neizdržljiv.
-Pusti ga, imamo važnijih stvari.
- Ima pravo, ja sam vidio pticu beskraja. Jednom dok sam čekao zoru na mom prozoru, ugledah cvijet neobičan i lijep. Iz pupoljka latice se otvaraju u svim bojama. Kad se sunce pojavi latice mijenjaju boju. Htjedoh ubrati taj cvijet i baš kad krenuh rukom da ga uberem začu pjev ptice. Povukoh ruku k sebi i ona mi sleti na prozor. Te mi kao što vam pripovjedah reče sve o vašem dolasku.
-Sam je nisam dozvao. To je sve što znam.
-Cvijet je ključan dio. -Trebamo sačekati zoru. I pronaći cvijet. Očigledno da je rijedak.
-Ne, tu treba biti nešto više. Taj cvijet je možda jedini.
-Očigledno. No kako da se vraćamo unazad do njegovog stana?
-To zaista ne možemo.
-U pravu si Agir!
-Konačno da i mene neko čuje.
-Pa takvo mudro razmišljanje za tebe je rijetkost. -I sam sam se u čudu našao.
- Dobro je vas dvojica, imamo važnijeg posla od sukoba karaktera.
- Pokušaj se sjetiti svih djelića tog jutra. Postoji nešto što si možda izostavio, a moglo bi nam pomoći?
- Prije nego si ugledao cvijet nešto si sigurno uradio.
- Ne znam... čekaj!
-Sad znam sjetio sam se. -Kad sam otvorio prozor odrecitovao sam jednu pjesmu.
- Naime dok sam bio u domu, često sam je slušao od jednog starog čovjeka.
-On je popravljao sve što je trebalo. Niz hodnik bi u rano jutro od zidove stihovi odzvanjali.
-Sve i da je nisam slušao zapamtio bih je!
- Pusti sjećanje, recituj pjesmu čovječe.
- U redu ide ovako:
 " U zemlji stvarnosti, potraži beskraj.
  Kad pupoljak cvijet postane u svim bojama kad zora osvane.
  Kad  cvijet sunce ugleda, boje mijenja.
  Pojaviće se beskraj ptica tog trena.
  Zadivljujuća je ljepota njena
  Ispričaće ti priče iz zemlje daleke, pokazaće ti puteve kroz planine i rijeke!
 Pojaviće se svakog vijeka u snovima jednog čovjeka.
 Čovjek taj će sačuvati stvarnost i beskraj.
 Putovaće sa ljudima i biti svjedok čudima.
Beskraj ptico dođi i kroz snove naše prođi.
Pokaži nam staze koje vode domu tvome.
Deling izgovori stihove, svanu zora, niče cvijet i ugleda sunce te promjeni boje.
Tog trena pojavi se beskraj ptica. Na njoj boje kao u latica cvijeta. I zaista zadivljujuće je lijepa.
Govor čovječji ona poznaje i sama tu moć ima. Te poželi dobro jutro svima.
U čudu su svi gledali kako ptica govori.
-Karike ste svi što stojite, u snovima tek postojite. Kako su snovi beskraju pripali vi ste u ovaj vijek kroz snove doputovali. Sanjar i gospodar vas vode domu mome. No prije svega do knjige trebate doći i zato ću vam pomoći. Putovaćete po noći da vas oči zvijeri vidjele ne bi. Vjerujte jedni drugima, no najviše sami sebi. Sleti beskraj ptica na rame Lagi i reče: Donesoh ti parče papira koje ti nedostaje, sad putovanje najteže postaje. Knjiga spava duboko sakrivena čuvaju je zvijeri i Vladar Sjena.
No, postoji neko što godinama od tebe je bio daleko. To je Saga sestra tvoja. Kad ste sasvim male bile nju su vile sakrile. Učila je, još dok je mala bila da je čuvar knjige o Beskraju. To samo rijetki znaju.
Ti ćeš knjigu otvoriti a ona će priču potražiti. Kad pronađete priču nastavićete putovanje, tvoja sestra će znati kako nastaviti do beskraja dalje.
Beskraj ptica raširi krila i odleti a cvijet se u pupoljak opet pretvori i nestade, kad dan nastade.
Ljudi idemo, prema ovom podatku koji nam je dala, ako putujemo po noći ujutro ćemo stići na odredište kod moje sestre Sage.
Po danu su ostali skriveni i išli su uzanim putevima kojim ljudi rijetko kroče. Kad je noć došla krenuli su put odredišta. Zvijeri i sjene su se nalazile na najskrovitijim mjestima. Znale su prepoznati ljude.
Laga je držala mač u rukama i bila je spremna da brani svoju ekipu. Osim nje nitko nije znao koristiti oružje. Tek je Agir imao samostrijel koji bijaše naslijedio od roditelja. Do putovanja je bio prekriven paučinom i bio je tek ukras na zidu njegove sobe. No ukoliko bi bilo potrebe bio je spreman da pomogne Lagi. Gusta šuma je bila najteža za prolaz, tu su zvijeri inače obitavale.
Svaki šum mogao je probuditi Sjene i zvijeri. Grančice su pucale pod nogama, a strah je bio prisutan.
Deling je imao izoštren sluh. I čuo je kako im se neko približava. Prošaputao  je: U zaklon, neko nam je blizu. Sakrili su se iza drveća. No Sanjar je nestao. Pokušavali su ga dozvati no nije se odazivao.
-Brzo ovamo, vidim ga! Naime pokušao se popeti na drvo, dok je zvijer stajala pred njim.
-Laga je krenula mačem ka zvijeri pokušavajući da je uplaši.
-Agir je uzeo samostrijel i stavio strijelu te je pokušavao pogoditi zvijer. Kako nije nikad rukovao sa njim, uspio je tek okrznuti zvijer.- Samim tim ju je još više razljutio.
U trenutku zvijeri su ih opkolile. I kao da to nije bilo dovoljno Vladar sjena je došao sa sjenama.
Sanjar se sjetio sna koji je sanjao i reče: Ne brinite neko će nas spasiti.
-Otkuda ti to znaš?
- Znam jer sam sanjao.
- Za koliko će stići pomoć, moliću lijepo?
-Ironično zboriš!- Ta nisam imao sat u snu, pa da znam kad će tačno stići!?
Bili su potpuno opkoljeni i spremni da se predaju.
- No Laga reče, nema predaje.-Tako je! -složi se Čuvar Magične kocke.
Odjednom se začu muzika i čuše se nečiji koraci.
-Jesam vam rekao neko dolazi da nam pomogne.
-Ili da nas uništi?
-Zvijeri i sjene se počeše povlačiti.
-Pred njima se pojavi biće u ogrtaču i sa kapuljačom na glavi. Okolo su bila još čudnija bića o kojima ni u knjigama nije pisalo.
-Dobrodošli u našu zemlju! -Kad je biće progovorilo, shvatili su da je riječ o ženskoj osobi.
-Kocka se otvorila, što je bio znak da je četvrta karika pred njima i da su je pronašli. Skinula je kapuljaču i vidjeli su da je to djevojka o kojoj je govorila Beskraj ptica!
-Moje ime je Saga i ja sam Lagina sestra.
-Njih dvije potrčaše jedna prema drugoj i zagrliše se.
-O ne opet hrpa emocija?! - dobaci gunđalo.
-Ako ovako nastavimo ,pa kad li ćemo stići do beskraja?
-Vidim putujete sa različitim karakterima?
- Onda sam ti Agir ja još jedna od onih koje će ti smetati?
- Ne poričem da ste izuzetno lijepi, moram priznati čak i ljepši od sestre!
-No vi ste za mene jedna karika koja nam je potrebna da bi ostvarili cilj našeg putovanja.
- Drago mi je da ste došli. Vrijeme je da vas odvedem na odmor a onda i do knjige Beskraja.
Dan je već bio kad su karike krenule put Saginog doma. O njenom domu i knjizi Beskraja, u sljedećem nastavku priče!
Ovo je treći dio priče o Neobičnom sanjaru!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!

četvrtak, 12. siječnja 2017.

Blizine daljina

Koliko su blizu daljine, koliko su blizine daleke?
Putuju li snovi kroz prostor i vrijeme? Putuju, baš poput naših putnika. Gospodar Magične kocke, Neobični sanjar i Agir su krenuli put sljedeće karike, karike broj dva.
Agir se još uvijek bunio onako za sebe prigovarajući često: Kako on ne vjeruje u cijelu priču oko kocke, stvarnosti i beskraja. No bez obzira na pobunu on je i dalje koračao stopu u stopu sa njima.
Približili su se jednoj kući koja je bila izgrađena po najnovijoj arhitekturi.
-Kad li Agir na nagovor pođe, Sanjaru mi ovu kariku nećemo uspjeti ubijediti da pođe sa nama!-reče Gospodar.
- Ni ja sam ne bih napustio ovakav dom tek da krenem na put i pod vedrim nebom da stanujem.
Kocka se iznova otvorila. Stgli smo na odredište.Ona nam to poručuje.
Pokucali su na vrata. Vrata su se polako otvarala. Pred njima je stajala djevojka u haljini i sa mačom na leđima.
Agir se već bio povukao iza ove dvojice i ćuti ne prigovara ništa.
- Vidi ti našeg hrabrog Agira, prepao se djevojke?!
- Nisam se nikoga prepao, a kamoli nje !?- Već kažem ne treba vjerovati nikome ko mač  na leđima i u rukama drži.
Nasmijaše mu se njegovi saputnici, no djevojci osmjeh na licu ne zablista.
Njene crte lica su bile i suviše ozbiljne za nekog njenih godina.
Po  prvom utisku reklo bi se da je u ranim dvadesetim godinama, možda je čak i mlađa.?
- Dobrodošli! - Očekivala sam vaš dolazak.
- Ova će nam prije povjerovati nego ovaj naš strašljivi prijatelj.
- Samo se vas dvojica šalite na moj račun, no znate da bez mene nema jedne karike!?
- Nama se ne možeš suprostaviti jer tvoj povratak bi značio da ne postojiš. Kuća u kojoj si živio je u drugoj galaksiji. Naime kad smo krenuli ona je nestala i sad se tamo nalazi tek prostrana livada.
- Vremena za čaj i hranu imamo, za tvoje djetinarije nemamo.
- Izvolite, uđite, čaj i hrana su na stolu.
- Znam da ste umorni od puta, a svakako još veći je pred nama.
-Ja vam nisam spremio ništa od toga i sad je ona privilegovana !?
- Meni nisu dozvolili ni da se spremim kako treba, a ona ima vremena i za čajanku!?
Gotovo niko i nije više obraćao pažnju na Agirove prigovore, jer je miris hrane i toplog čaja preuzeo sva njihova čula.
Više je on to pričao sebi, nego njima.
- Moje ime je Laga. - Pripremala sam se za ovaj trenutak i sve ono što slijedi.
- Po karakteru sam pronicljiva i oprezna.
- Moji roditelji su me još odmalena naučili mačevanju. Ime sam dobila po jednom izvoru tu su moji roditelji meditirali. Prve korake sam napravila baš pored tog izvora.
- Zamisli ti to? - Pa mi nemamo razloga za brigu? - Djevojka u haljini sa mačem, koja je po izvoru dobila ime.
- Agir, tvoja tvrdoglavost prelazi granice. Ona tebi nije ništa prigovorila, naprotiiv ugostila te je jednako kao i nas. S toga bi te zamolio da se suzdržiš od daljnih komentara.
- On je bio poput djeteta, koje još nije odraslo i u skladu sa tim se i ponašao. No u dubini duše bio je zaista dobar čovjek. Danas mnogi ljudi maskama kriju svoje pravo lice. To su njihovi mehanizmi odbrane. on je bio jedan od njih.
- Laga , da li si spremna da pođeš sa nama?
- Naravno.- Moji roditelji su mi pričali o beskraju i njegovoj ljepoti. Posjedovali su jednu knjigu i ostavili su je meni na čuvanje. Moj zadatak je bio da tu knjigu sakrijem na jedno odredište i da je (kad za to dođe vrijeme) predam ljudima kojima je potrebna.
- Oni putuju svijetom, otkrivaju sve njegove skrivene dijelove o kojima su čitali u knjigama.
- Vrijeme je da pođemo, spakovala sam stvari.
- Kako si znala da dolazimo?
- Sanjala sam tri čovjeka, kako nose kocku. Vidjevši vas shavtila sam da je to bio znak koji je potreban da bi krenula sa vama.
- Drago nam je da imaš razumjevanja i da si nam na neki način poklonila više vremena. Jer trebamo ići ka sljedećoj karici. Prema koordinatama ta karika je prilično daleko od nas. Imamo sliku karike i ime grada u kom živi. Sve ostalo uz pomoć kocke trebamo saznati.
- Ekipa je postala bogatija za još jednog člana. I put je bio sve teže prohodan. Jer ih je vodio ka šumi.
Pomislili su da su odveć zalutali jer kocka nije reagovala. Naime usred šume bio je izgrađen grad.
- Kocka se otvorila kad su došli do jedne zgrade. Bilo je upaljeno samo jedno svijetlo.
- Pored prozora je stajala sjena. Prozor se otvorio, i vidjeli su mladića kako gleda prema zvijezdama.
-Dobro veče ljudi! -Kojom dobrom voljom vi u ovo doba našim gradom hodite?
- Baš tako dobrom voljom, mladiću. Tražimo kariku broj tri, ako ti to nešto znači?
- To je moj omiljeni broj. Oduvijek me prati. Stan u kom živim odnedavno je stan sa brojem tri!
- Sad ćete reći poput Lage da je to bio znak?- Živote, sa kim ja putujem?
- Sam si odlučio tako Agir.- Isto tako i mi smo prihvatili da ćeš cijelim putem prigovarati, pa zato nastavi onako kako si i počeo. Prihvatamo to i puštamo tvojoj mašti na volju.
- Moje ime je: Deling. Svako veče čekam pored prozora da dođe zora. Tako su me prozvali ljudi.
- Jer moje pravo ime ne znam. Zvali su me dIjete rođeno pod brojem tri. Ostavljen sam u domu.
- Uvijek sam čekao pored prozora da dođe zora u nadi da će moji roditelji doći po mene.
- Sad nakon mnogo godina u to ne vjerujem, ali volim dočekati zoru. Zapravo rijetko spavam.
- Spreman sam za put, jer volim avanture. Znam da ste baš iz tog razloga ovdje. Šapnula  mi je ptica jedno jutro. Ona dolazi iz beskraja. Rekla je da nemate mnogo vremena. I da budem spreman kad dođete.
-Htjedoh vam pripremiti nešto hrane da odmorite. No Izričito mi je to zabranila.
- Konačno neko razuman za razliku od vas!-dobaci ko drugi nego Agir!?
- A i sam je volio hranu, ako ne i više od njih.
-Ne brinite spakovao sam nam nešto za put.
- Moja karakterna osobina je snalažljivost.
Mladić se spustio niz prozor pomoću užeta.
- Ekipo vrijeme je za polazak. Ja sam spreman.
- Drago nam je da si nam se pridružio. - Snalažljivi ljudi su nam preko potrebni, čak i prigovarači poput Agira. Oni putovanje čine zanimljivim.
-Jako ste duhoviti, evo smijem se u sebi!
- Svi su se od srca nasmijali, čak i on je skrio osmijeh u krajičku usne. No, bio je isuviše ponosan da bi dozvolio da vide njegove emocije.
- Noć je polako dolazila na odmor već je svanjivalo, a ekipa je putovala koracima prema sljedećoj karici. Ovo je drugi dio priče Neobični sanjar pod imenom: Blizine daljina.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!

četvrtak, 5. siječnja 2017.

Neobični sanjar

Tamo negdje u svijetu snova, nastala je priča ova.
No, rekla bih da realnosti više sliči, jer liči odistinskoj priči.
Postoji jedan prostor koji spaja dio stvarnosti i beskraja.
Jedan čovjek sjedi u prostoriji pred njim kutija. Još ni sam ne zna kako je tu došao niti se sjeća puta kojim je prošao?! Otvara kutiju nalazi male kutije. Uzima jednu po jednu kutiju.
Na svakoj kutiji je slika jedne osobe.
Unutar se nalaze određeni podaci. Grad u kom žive, karakterne osobine, no nigdje ne piše njihovo ime. Bile su tu zapisane njihove vještine koje zajedno udružene cjelinu čine. 
Pored kutije jedno pismo stoji, pečat je na njemu, spazio ga je u trenu.
Pomisli u sebi neki zadatak pripada meni. Otvara kovertu i pismo čita. 
Zašto se nalazi ovdje više se ne pita?!
Odgovor mu dođe kroz pisane riječi, daleki put treba prijeći.
U pismu je pisalo sve šta uraditi treba i da slijedi niz redoslijeda.
Naime njegov zadatak je bio pronaći sve ljude koje je vidio na slikama i dovesti ih do dijela stvarnosti i beskraja. Ti ljudi su za njega bili skice, a bitan su dio poveznice.
Uzeo je sve podatke i krenuo je na to putovanje. Odabran iz nekog razloga da spoji ljude iz različitih galaksija. Sam po sebi, je tek čovjek običan, pa mu odabir njega bi nelogičan. 
Pitao je zidove zašto su baš njega odabrali, ali zidovi su ćutali, samo su njegova pitanja stvarala eho koji se prelamao u neobičnoj prostoriji.
No pretpostavi da su negdje postavljene kamere, čak je osjećao kao da mu neko misli čita jer odgovori dolaze sami bez da išta pita. Šta god je o ljudima pomislio našao je kad je kutiju otvorio.
Svaka osoba imala je svoju Magičnu kocku. Kad pronađe ljude, treba složiti podatke tačnim redosljedom. Jer naime neke od osobina koje su napisane mogu pripadati bilo kome od njih.
Uzeo je torbu koja je bila tik pored kutije, spakovao je stvari i krenuo.
Dok je išao sam je sebe pitao: Kako pronaći ljude u tako velikim gradovima, kako znati prepoznati sve ono što im duše kriju, a tek sastaviti kocke i sve staviti u kutije? Te ih dovesti do stvarnosti i beskraja to ne znaju ni najveće iluzioniste.
-Zbunjeni čovječe, slušah sve što ti reče. Opusti misli pogledaj ovo lijepu večer. Tebi vrijeme samo onako teče, a riješio ništa nisi kako god da okreneš na početku ti si.
Okrenu se na trenutak i ugleda čovjeka kako stoji blizu njega.
-Izvini da se predstavim poslije  svega!
-Šta poslije svega, šta slijedi ?
- Pa poslije svega ima, prije svega.
Čovjeku se ovo nadmudrivanje svidjelo nije te je poželio krenuti čim prije.
- Zbunjen i nestrpljiv! Zaista mi jasno nije što su tebe odabrali, ta zar nikoga drugog nisu naći znali !?
-Isto sam se i sam pitao, ne znam ni kako sam se uopšte tamo našao !?
- Doveli su te ljudi dok si spavao, putem snova si doputovao!
- Naime kad dođe vrijeme promjene u beskraju, traže se određeni ljudi koji će održati beskraj beskrajnim, jer se on ne sastaje sa vremenom stvarnim.
- Te ljude treba pronaći šegrt Magične kocke.
- Traži se običan čovjek koji ima neobične snove. Tvoji snovi mogu postati stvarnost i tako može doći do promjene u beskraju jave i sna. Sve ono što ti sanjaš može postati itekako stvarno.
-Rijetki su ljudi koji imaju tu osobinu.
- Oni ljudi koje ti tražiš posjeduju vještine. Ti se ne sjećaš nikoga od njih, no svako je bio u tvojim snovima.
-Onda bi to značilo da su moji snovi već stvarni postali?- Ko ste Vi?
- Savjet Mudrih me odabrao za Gospodara Magične kocke.
- Na prijestolju ostajem sve dok ne izvršim zadatak. Što bi ( kako vidim) moglo potrajati?!
- No, ne vrijedi nam ovdje stajati valja nam sinko moj putovati.
Daleki su putevi jave i sna za dva putnika. Prošli su uskim stazama, penjali se po visokim stijenama.
Praćeni kišom i snjegovima. Vjetrovi i oluje su im društvo bili, kad osjete opasnost u pećinu bi se skrili, vatru založili i prespavali. Jutrom ranim već bi koračali dok su drugi spavali.
Prvi grad je bio pred njima. Tu živi mladić kojeg prvog treba pronaći. Imao je njegovu sliku no nije imao ime i prezime niti adresu gdje on živi. Njegove osobine su bile domišljatost i strpljenje. To su svrstali u vrline. Mana je bila izrazita tvrdoglavost. Jedino su mogli lutati gradom i vjerovati da će ga sresti. Dok je držao kocku u ruci (koja pripada mladiću) primijeti da ona počinje da se pretvara u navigaciju jer se počela otvarati. Vodila ih je kroz mračne ulice i redove kuća sve do same na periferije grada. Kocka se polako zatvarala što je značilo da su blizu njegove kuće.
Pred njima je stajala mala kućica koja je (činilo se već jedan vijek) ponosno stajala i inatila se vremenu. Pokucali su na vrata. Čekali su nekoliko trenutaka, a onda se vrata otvoriše.
Bio je to, mladić koji je prva karika koja je potrebna da bi se sve kocke složile u jednu.
-Izvolite koga tražite !?- reče vidno pospan mladić. Bilo je jasno da su ga upravo probudili.
- Tražimo tebe - reče Neobični sanjar.
-Ta ko ste sad pa Vi?
- Moje ime je Gospodar Magične kocke, ovaj što pored mene stoji sad se zove Neobični sanjar.
-To su naša imena koje nam je beskraj poklonio.
-Šta bi se to mene uopšte ticalo?
-Pa ti si pitao, mi ti odgovaramo.
- Zapravo tražimo tebe kariko broj jedan. Ti si neko ko će nam pomoći da vratimo u ravnotežu san i javu.
-O kakvoj Vi karici uopšte govorite?- Nemam vremena za čudake poput vas!
- Trebao bi nas saslušati, iako će ti naše objašnjene zvučati kao nelogično i na granici zdravog razuma.
- Sanjar je čovjek koji ima tu mogućnost da ljudi i bića koja on sanja ožive.
- Ti si dokaz da je tomu tako. Jer upravo tebe je sanjao. Vi se niste sreli u javi, ali u snovima jeste.
-Hoćete da kažete da ja nisam stvaran?
-Gotovo da je tako. - Jer živite u različitim realnostima  koje su povezane. Iako ti znaš svoj dosadašnji život, to ne znači da si ga odista živio na javi. Jer je moguće da ga sanjaš. A zapravo da živiš u nekoj drugoj galaksiji.
- Znate gledao sam naučno fantastične filmove ovih dana, pa trenutno mislim da umišljam cijelu ovu priču. Vrlo brzo ću se probuditi, i shvatiti da sam i dalje u mom omiljenom naslonjaču!
- Sinko moj, možda si gledao filmove, ali ne sanjaš već stvarno doživljavaš ovaj trenutak ?!
-Vremena na pretek nemamo, a odveć smo i umorni od puta. Rado bismo svratili na šolju toplog čaja, no put nas zove da pođemo.
-O tebi znamo tek tvoje osobine koje su nam preko potrebne da bi smo spojili kocku i sačuvali beskraj jave i sna. Zamolili bi te da pođeš sa nama.
- I da ostavim svoj dom radi priče koja je zaista nelogična i na granici zdravog razuma? Neka hvala!
- Onda nam  ne preostaje ništa drugo nego da mu kažemo.
- Ovako kako je tvoja tvrdoglavost neizmjerno velika onda imamo drugi način kako da te uvjerimo u naše postojanje.
- Uzeli su njegovu sliku i kocku te mu je predali u ruke.
Kocka se iznova otvorila i čulo se njegovo ime. Tvoje ime je Agir i opet se zatvorila.
- Na trenutak je zastao, i pokušavao da shvati kako kocka govori njegovo ime ?
Klimnuo je glavom i rekao im da ga sačekaju. Kroz nekoliko minuta pojavio se pred vratima sa spakovanim ruksakom, rekavši da je spreman da pođe sa njima.
Iza njih je ostala kuća gotovo jedan vijek stara, no sigurno je za sve godine svog postojanja prvi put svjedočila nečemu gotovo nestvarnom na rubu jave i sna.
Putnici su već odmicali koracima ka drugoj karici, trebalo ju je pronaći.
Čeka ih još mnogo pustolovina koje treba zapisati.
Ovo je nova priča koja će biti u nastavcima.
Do sljedećeg nastavka: Veliki pozdrav dragi čitaoci.