Postovi

Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet

Slika
Dan 155, pišem prvi put po papiru neka zapažanja još jednog  24-sata dugog dana.
Sve što zapišemo oni mogu pročitati. Postoji jedna soba gdje se čuvaju svi naši podaci i kretanja.
Ne samo ovih dana, već godinama unazad.
Ne, ne pišem dnevnik, ne živim u doba sjećanja, živim u sadašnjem trenutku.
Ista rečenica kao uvod, rečenica koju izgovaram na glas.
Ovo nije svijet koji poznajem, ne nikako, jer svijet  nije isti.
Nije on isti niti jedan dan.
Pišem je jer pokušavam sebi nekako ovu rečenicu urezati u pamćenje.
Izrezali su nam misli, kao kolaž papir i na bijeli papir dodali boje koje sad nepomično stoje.
Prekrojili su naša sjećanja dodali po želji šta su htjeli.
Sve je još uvijek tu negdje nisu nam ih oduzeli.
Čini se pomalo zbrkan taj red (bolje reći nered) u našim glavama.
Nema ovdje odabranih heroja koji će spasiti svijet.
Niko rođen i predodređen da nas povede i spasi od ostalih i nas samih.
A odrastao je negdje kod nekog mentora koji ga je godinama podučavao i prepremao za ovo što …

Gledam mojim očima te tvoje sanjive

Slika
Noćas inje pada, a mi smo na krovu ovog nepoznatog, a dobro poznatog grada.
Gledam mojim očima te tvoje sanjive.
U zagrljaju tvome mogu da se slome, sve tuge u meni.
Govoriš mi: Kreni...
Krenula sam, onako kako umijem i znam.
Skupila sam u šake sve oblake.
Čuvam ih, pričam im priče da spavaju, ne bih da ih budim.
Jer krenuće kapi kiše po našim kabanicama.
Naći će taj jedan razašiveni šav, a mi nosimo taj kišobran.
Sakrili smo lica ispod kišobrana i kabanica.
Njihovi laseri su okrenuti prema meni. Ne diraj te nakupine izazvaće ruševine.
To su knjige složene nikad otvorene i ostaju zatvorene.
Zašto ti je toliko stalo da pročitaš te ispisane redove?
Na policama minulih dana, svaki list knjige, jedna je rana.
Ti tražiš put koji vodi preko trnja, do osmijeha na mom licu.
To trnje ožiljke ostavlja, moja daljina ti se suprostavlja.
Ne otvaraj ta vrata gdje tuge spavaju.
Ni one put do mene više ne znaju.
Kažeš mi: Ustani...
Ustala sam, na cipelama mojim teški okovi. Njih nosim.
I nema ključa,…

Ovo je statika, javljaju da je nestala romantika

Slika
Čuješ li, nečujno nije samo se ućutalo i vješto se krije?!
To je statika, javljaju da je nestala romantika.
Stator je statičan, rotor je u obrtaju. Ljubavi nestaju, romantike prestaju.
Obrtni momenti tih hemijskih akcija samo su reakcija.
Ali romantike nema. Da li je negdje poput odjeka tišine?
Ili je postala dio prašine na uglovima naših zidova?
Znam nije nevidljiva, samo ne želi da nama bude vidljiva.
U zagrljaju prošlog vremena zarobljena. U kapi jednoj na usnama se zaledila.
Dodirom ruke istopila. Sa čašom vode se stopila.
I dok se pitamo po čijim mislima skitamo, znamo da smo stranci u noći,
za stolom nepozvani gosti.  Kupi dvije karte za bioskop, posmatraj zvijezde kroz teleskop.
 Pripremi večeru uz svijeće i zapiši riječi na parčetu papira dok gitara svira.
Onda pusti neki film da teče, vani je tako fino veče.
Dok svijeća dogorijeva, romantika progovara.
Pusti muziku preko starog gramfona, priguši svijetlo, upali neku lampu.
Pronađi tebi drage ruke u mraku.Tišinu u riječi pretv…

Ničije, a nečije emocije

Slika
Obično, a melodično. Neobično, a pragmatično. Ničije, a nečije emocije.
Svijetom razasute ćute i čekaju te.
Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi.
Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage.
Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru.
Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima?
Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok.
Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti.
I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke.
Ti živiš uspavano, a sve prolazi.
Reci mi jesi li u potrazi?
Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu.
Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide.
Navij sat da opet zazvoni i probudi se.
Zaboravi na ... sebe pronađi.
Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada.
Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama poslala.
Gdje j…

Šta to ima u nama, a nema?

Slika
Suncokreti lice suncu okrenuli. Odroni krenuli.
Brod plovi nemirnim rijekama, imamo staklo na rukama.
Otiske ostavlja. Vani taština što otima ono nešto u ljudima.
Tonemo do dubina gdje stanuje odjek tišina.
U tim parabolama pogledi se traže, jer njima se sve otkrije i kaže.
Galerija hodajućih portreta. Kojom kruže dva nepoznata lika.
Ko li se tog sjetio pa tok vremena poremetio?
Prsti isprepleteni, ispod snjegova zaleđeni.
Jutarnje kapi rose, u noći po žaru gaze noge bose.
 Ljudi postaju hodači, umjesto stakla u ruci grane drveta.
Nema razmaka niti pomaka, sve je zamka od par koraka.
Suncokreti, vrijeme leti, više neće sa ljudima da se druži, kazaljka na satu samo kruži.
Uspavani su u nama postali svi oni ljudski maniri, svako u svom svijetu živi.
Pepeo se rasuo jer je vatra dogorjela, nestao je žar, dogodio se u čovjeku neki kvar.
I nema tog majstora da otkrije gdje se nalazi pa da ga popravi.
Neki dio nije tamo gdje je bio.
Rastopio se i razlio poput žive, gledam kako ljudi danas je…

U tebi i meni svjetovi skriveni, ne mogu biti otkriveni

Slika
Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i  otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore.
Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože.
Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako.
Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna.
Čudna i nelogična, misteriozna i neobična.
Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje.
Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće.
Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode.
I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak.
Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati.
Gledam kako listovi sa drveća odlaze na njima znane sta…

Jednu tačku na zidu imaj u vidu

Slika
Prosjak i dama, svijetlost i tama sjede na stolicama oko tebe.
Dijagonale red prave. Jednu tačku na zidu imaj u vidu.
Kad se dogode apokalipse u tebi, zidovi će imati pukotine po sebi.
Iz pukotina će rasti korijenje, pustiće listove, cvijetovi će otvoriti latice.
Šarafi i matice spajaju dijelove.
Pred tobom vrata od čelika. Postaješ ranjena zvijer u tijelu čovjeka.
Čuvaju je u tebi korijeni na rukama.
Noćas u tebi budni su nemiri. Otimaju se tvom biću, ti ih zadržavaš.
Kome pripadaš da li znaš? Tražiš po zidovima ima li algoritama. Poredani su u niz znakova.
Linearno programirani u tvojoj glavi sortirani. Šta ako ti kažem da su revoltirani ?!
Soba je poligon koji treba prijeći. Smjenjuju se dani, jedan prozor tvoj pogled je u svijet.
Jesi li spreman za preokret?
Misli su košnice pčela, trutova i radilica svi u isti glas zuje, niko te ne čuje.
Sabiraš sve i raspoređuješ. Bude te iz stvarnosti ove krajnosti. Čuju se otkucaji sata.
Iz sata izlazi ptica rugalica.
Isto pitanje ponavlja. Ne…