Postovi

Zvijezdana djevojka

Slika
Stavi perje na dlanove, sve uspomene spakuj u kofere. Za stare gradove nađi nove cipele.
Nauči oči i korake da zapamte sve ulice kojim prolaze.
Sakrij ožiljke ljudsko oko ih lako otkrije. Jer kad vide tvoje emocije, prelaze granice tolerancije.
Ako treba, budi santa leda?! Suze zatvori u kutije napiši pristup zabranjen.
Osmijehe stavi na lice kao naljepnice. Neće znati da su lažni, tebi biće to koraci važni.
Oni su ulaznica za bal pod maskama. Ostani skrivena.
Kad pitaju ko si? Ti reci: Djevojka bez imena.
Ime tvoje ostaće tajna do ponovnog susreta kad budeš sigurna da si ih otkrila!?
Za tebe šivana je haljina od baršuna. Imaćeš cvijet u kosi i knjigu u rukama. Na plesnom podiju bićeš svima zagonetka. Nakon toliko godina ti si se vratila. Zapamti nisi grof Monte Kristo, tvoj cilj nije osveta. Iz tvrđave u kojoj si živjela u dvorac kročićeš stepenicama, djevojko bez imena.
Oko prozora obrasla je mahovina, dvorac je napušten već mnogo godina.
To je put tvoga povratka. Kad dan zamjeni no…

Lupa vidi dalje od emocija

Slika
Zvali su ga lutalica, jer mu pravo ime nisu znali. On sam već je tolika misterija svima bio, da su mnoge priče o njemu smišljali. No vjerujte niti jedna od njih ne može sa sigurnošću biti ona koja je istinska. Govorili su kako bi se iznenada znao pojaviti i nestati. Čovjek naučna fantastika, mađioničar, iluzionista. Imao je toliko zanimanja na listi koju su ljudi znali sastaviti.
Sve u cilju ne bi li pogodili ko je on zapravo?
A ljudima sve što je bar mrvicu nedokučivo i neuklopivo u njihova mjerila odskače.
može tako biti, kad treba ovako!? Nije on obraćao pažnju na ta nagađanja.
Išao bi svojim putem, gledajući pravo. Rekoše da je živio u kući pored jezera i pogled je sezao sve do obronaka planina. Tu je priroda bila netaknuta. Svo moguće i nemoguće cvijeće tu je raslo.
Kao da ljudske stope  kročile nisu. Iz tog razloga im bi još manje jasno kako on tu živjeti može?
Ta sigurno je poseban? Na takve komentare na njegovom licu znao se pojaviti blagi osmijeh.
Tu gdje je on živio, leptiri…

Pokretne slike u kinu od života

Slika
U bezgraničnom prostoru, nalazimo se.
Sa neke tačke gledišta u kinu života svi imamo svoja sjedišta.
Poslije reklamnih đžinglova slijedi projekcija filmova.
Podjela uloga, čitaš ali nema prijevoda, na platnu slušaš riječi koje glumac izgovara.
Tražiš sebe i biraš ulogu, svi izgubljeni su, u prijevodu.
A mi? Mi tražimo se u vremenu.
Kazaljke na satu, dobiju novu dimenziju.
Slažemo domine, sve će da se poruše, kad mehanizam jedne, pokrene sve ostale.
Kad se ljudi pretvore, u sve ono što zapravo nisu. Samo da bliži cilju su.
Staviće maske na lica svoja, u igri zauzeti polja.
A mi? Mi vjerovaćemo u jutra bolja.
Tražimo sva naša čula da osjete i čuvaju nas od oluja.
Nitko nikog ne sluša, nitko nikog ne čuje. Tako izgleda ova planeta i svijet, čitav jedan splet.
Zaplet, kulminacija, rasplet u krugu krugova opet i iznova.
Režiseri, scenaristi, kostimografi, scenografi, a svi su zapravo statisti.
Mehanizovani roboti navika. Ponos i predrasude, tako uvijek nekako bude.
Ljudi ne razumiju ljude.…

Kaput po mjeri duše

Slika
Ona nosi zeleni kaput krojen po mjeri duše. Sa ponekom zakrpom, kao podsjetnikom.
Na glavi ima šešir ljubičaste boje. Autentična, neobična, vjeruje u snove.
Kofer stari u njemu par sitnica, sve drugo što treba nađe pod nebom plavim.
Ona putuje niko ne zna njeno ime. Vjetrovi sjevera prate smjer njenih cipela.
Pustinjak, samotnjak, oduvijek za druge još otkad dijete je bila.
Na dlanovima krhotine od emocija, skriva lutalica.
Spaja iznova polomljene djelove, pa opet sve ispočetka.
U samotnim noćima dok sjene plešu ulicama luta prostranstvima.
Sa vrhova planina pozdravi jutra danas ovdje, već negdje drugo biće sutra.
Nekad živjela je u krugu bez izlaza, u zidovima bez vrata. Kroz prozor jedino imala pogled je u svijet. Sunčeve zrake kad obasjaju njeno lice rekla bi sebi. Ti to možeš!
Niz ulice duge kao vječnost išla bi tiho, gotovo nečujno da je drugi ne primjete.
U duši oluje njen brod traži luku sigurnu. Na licu osmijeh blag, da prikrije strah.
Karakter snažan, izrazito osjećajna, no d…

U bršljanu leptiri i tulipani

Slika
Prelistavam stranice, apstraktni potezi olovke, utkani u svaku riječ.
Tražim leptire u vrtu iz snova. Tulipani procvjetali, bršljan oko njih.
Zarobljena između prolaza, izgubljena u vremenu koje teče.
Stojim, dakle postojim. Kao hipnotisana, izgovaram riječi koje neko šapuće.
Zaleđen pogled, suzama zabranjen pristup.
Trebam malo topline da otopim led. Osmijeh skriven kao za inat odlutao.
Trebam ga kao saputnika, priznajem ne mogu sama! 
A ipak biće tako, tako da ću sama naći način, naći zlaz.
Nađem ga tako kad osjetim da je trenutak da probudim dijete u sebi. 
Revolucionarni buntovnik, hoće van iz zamračenih odaja. Traži svijetlo u tunelu. 
Uskoro dolazi voz, valja putovati u njemu.
Dođem do stanice i uvijek ga pustim da prođe. Kao, ovaj put neću, ne dam mislima da budu dirigent u orkestru duše. Ne, ovaj put ću uspjeti i krenem na stanicu. Uzmem stvari prva stepenica, a onda se sjetim da nemam kartu, nemam odredište. Ostajem, voz kreće. Tako lako odustajem, jednostavno puštam.
Nije to za mene, ne…

Ljudi nisu etikete, oni su ljudi

Slika
Ponekad tužna, ponekad sa osmjehom na licu.
Ponekad sretna, ponekad sjetna.
Slijed nadasve logičan, a opet za druge sam čovjek neobičan.
Sa ožiljcima na duši koji su poput bršljana pustili korijenje.
Leptiri dolete dotaknu ljepotom dušu i donesu boje, u odaje moje.
Da li sam pustila da teče vrijeme ili ono podsjeća mene na promjene?
Priča mi priču djevojka jedna koju sretoh u, ulici.
Nešto malo prije no, što ću je sresti čula sam njoj upućene riječi.
Prolazio je ulicom jedan mladić i reče joj: Joj što si ružna!
Ona nastavi sa blagim osmjehom na licu, nekad je bila tužna,
kad bi joj rekli te riječi, znala je plakati i pobjeći.
No, produžila je dalje, poslije takvih riječi ožiljak ipak ostaje.
Reče mi da tako već godinama traje.
Pomislih kako joj je to mogao reći, zapravo je i ne poznaje?!
Oni vide samo, što vidjeti žele. Oni te etiketiraju, riječi ne biraju.
Prišla sam toj djevojci, razumjela sam kako se osjeća.
Pustila sam da kaže nešto, ako želi reći!?
Nisam je htjela ništa pitati. B…

Usne ćute, oči snene, gledaju u sjene

Slika
Grad spava, tek po neka lutalica u potrazi, ulicama prolazi.
Na starom satu prolaze minute.
Usne ćute, oči snene gledaju, u sjene neke, daleke.
U jednoj ruci olovka  u drugoj list papira. Crtam linije po osjećanju i sjećanju.
To lice dječaka iz tih vremena tek je sjena koju pamtim.
Sad već odraslo lice čovjeka, meni daleka.
Pamtim sve te crte karakterno različite.
I olovka neće da sluša luta njeno srce i duša.
Gumicom obrišem sve pa idem ispočetka, kao da to nešto znači!?
Drhtavom rukom linije olovka povlači.
Kao da iznova mogu da se prisjetim i osjetim taj pogled, sjaj u oku, tu emociju daleku?
Suze bi niz lice da krenu.
U trenu ugledah iz mraka to lice dječaka, sad čovjeka kako prilazi.
Pored mene prođe i do jedne od klupa dođe.
Sjedi tu, u mojoj blizini na istom rastojanju, u mislima na velikoj daljini.
Ima jednu kovanicu, u ruci, na korak bliži je odluci.
Svako od nas u nekom svom svijetu.
Kako se stvari same od sebe, a sa razlogom isprepletu.
Da li sam ga mislima dozvala ili je s…