Postovi

Kad se ljubav igra žmirke

Slika
Svi su tek zrna pijeska u pustinji, svi oni koji ne žive u ljubavi.
 U ljubavi sa ljudima i jedni prema drugima.
Gledam ovih dana na svakom uglu koji pronađoh kako ljubavi ima tek u tragovima.
Pa onda mi to uvjerenje poput stakla razbiju i prelome sunčeve zrake.
Rijetko se pojave ali vjerovali ili ne postoje!?
Prije nekoliko dana idoh kroz grad. Ispred mene je išao jedan mladić, znam ga iz viđenja.
Uvijek pozdravi, uzvratim pozdrav. Jedino što ga izdvaja od drugih ljudi je to što je drugačiji na njemu svojstven način. U trenutku kad ga htjedoh pozdraviti pored njega prođe auto i jedan od putnika otvori prozor i reče mu par riječi. Par riječi koje se upiju u dušu i ostanu tamo zauvijek.
On se skrio iza ugla jedne kuće i čekao da auto ode. Kad su otišli on se vratio i nastavio dalje.
Vidjela sam u njegovim očima da mu je bilo teško.
Ne mogu da vjerujem, a znam da je to danas tako. Uvijek je bilo i biće. Primjer da ljubavi nema.
Onda jednog dana vidjeh kako dva čovjeka (inače komšije, ku…

Leptiri od papira

Slika
Ostaviću otvorena vrata, možda sreća dođe iz inata.?
Da mogu nevidljiva biti, mogla bih se u džepu tvog kaputa skriti?!
Ili biti list na vjetru, pa zaplesti se u tvojoj kosi?
Ali daleko si...
A vjetar list tako daleko ne nosi!
Da dotaknem dugme odžačara, kažu ono sreću nosi pa da te pronađem.?
Opet, daleko si...
Jesi li vidio kako lete leptiri od papira, prošao ulicom gdje cvijeta visterija?
Dok pale se svijetla uličnih fenjera, jesi čuo gitaru kako svira po akordima duše!?
Ljudi vole nespretno da sruše sve ono lijepo. Uvijek je kriv drugi neko.
Prašina na prstima, riječi na papiru, duša u ništavilu.
Dobro poznata mi je ta slika. Opet ti u ulozi buntovnika.
Da li se neko od nas dvoje sjeća, šta je to ljubav i kako se ona osjeća?
Vjetar u kosi, po pijesku dok hodamo bosi.
U sutonu dok gledamo u daljine čitam sa tvojih usana najljepše rime.
Zaboravih ime tih lijepih trenutaka zarobljena u zidovima sa par kutaka.
Navike su čudna stvar.
Prazan ormar kad pogledam zastanem i shvatim vrijeme…

Vitez iz sjene i djevojka koja snove slijedi

Slika
Kažem ti, vitezu iz sjene ne traži mene!
Ne budi drug mojim suzama, ni razlog mog osmijeha.
Odavno već sam odlučila da ostanem skrivena.
Unutar zidova, nema izlaza ni prolaza.
Ne putuj za mojim tragovima. Zalutaćeš u odisejama. Tamo negdje živim ja.
Zapravo rijetko me možeš sresti među ljudima.
Ne traži oslonac na mom ramenu. Ne zapleti prste u kosi. U igri mistike ne traži karakteristike.
Znaš da sam ih dobro skrila. Ja sam majstor prerušavanja kad ne treba.
Ne brini za mene ti, čovjek se nauči živjeti u osami.
Nisam iz mašte, tamo ponekad navratim da kompas ne izgubim.
Kažeš da sam uplašeno dijete koje ne želi da odraste.
Ne smiješ vidjeti da sve puca po šavovima.
Ako zaplačem znam nećeš otići, ako se nasmijem dušu ću da ti ugrijem?
Ostajem lice bez emocije. Dok sjedimo tu na raskršću želja i puteva.
Jednom stranom tvoja, drugom moja duša krenula.
Rekle bi usne riječi, ruke bi zagrlile. Ali su usne prećutale, ruke u džepovima ostale.
U sobi ogledala, lik se tvoj ogleda. Ne možeš niš…

Kada ti cipele zapetljaju pertle

Slika
Harmonijski i melodijski intervali u tvojoj glavi. Sviraš neke tebi daleke monoakorde.
To je enharmonija isto zvuči, drugačije se zapisuje.
Vidiš svijet kroz prozore, godine prolaze. Iste slike neznatne razlike.
Stare navike tvoje odlike postale. Ćutiš u sebi da neko znao ne bi, kako je tebi!?
U nama ima nešto, što sakrijemo vješto. Pa onda ne može da se pronađe dio koji u slagalici nedostaje.
Kako se osjećaš da li znaš, da li možeš da mi opišeš? Ili su u tebi sve dvojbe postale?
Jesu li nestale stare navike, ako ih spakuješ u kutije kao stvari koje se zaborave!?
Nisu, uz tebe su vjeruj mi! Sve ti je postala afirmacija negacija.
Izvan zidova i van prozora postoji mnogo toga.
Samo treba da poželiš i prostranstvima zidove zamijeniš.
Zvuči lako? Ti znaš da nije tako.
Onda, idemo ovako.
Kiša pada na prozoru njene kapljice. Obuci kabanicu izađi na ulicu, plešući idi na stanicu.
Kupi kartu u jednom pravcu ili povratnu!? Ti odlučuješ, gdje putuješ!?
Pusti misli da plove. Kako se to zove? Zem…

Zvijezdana djevojka

Slika
Stavi perje na dlanove, sve uspomene spakuj u kofere. Za stare gradove nađi nove cipele.
Nauči oči i korake da zapamte sve ulice kojim prolaze.
Sakrij ožiljke ljudsko oko ih lako otkrije. Jer kad vide tvoje emocije, prelaze granice tolerancije.
Ako treba, budi santa leda?! Suze zatvori u kutije napiši pristup zabranjen.
Osmijehe stavi na lice kao naljepnice. Neće znati da su lažni, tebi biće to koraci važni.
Oni su ulaznica za bal pod maskama. Ostani skrivena.
Kad pitaju ko si? Ti reci: Djevojka bez imena.
Ime tvoje ostaće tajna do ponovnog susreta kad budeš sigurna da si ih otkrila!?
Za tebe šivana je haljina od baršuna. Imaćeš cvijet u kosi i knjigu u rukama. Na plesnom podiju bićeš svima zagonetka. Nakon toliko godina ti si se vratila. Zapamti nisi grof Monte Kristo, tvoj cilj nije osveta. Iz tvrđave u kojoj si živjela u dvorac kročićeš stepenicama, djevojko bez imena.
Oko prozora obrasla je mahovina, dvorac je napušten već mnogo godina.
To je put tvoga povratka. Kad dan zamjeni no…

Lupa vidi dalje od emocija

Slika
Zvali su ga lutalica, jer mu pravo ime nisu znali. On sam već je tolika misterija svima bio, da su mnoge priče o njemu smišljali. No vjerujte niti jedna od njih ne može sa sigurnošću biti ona koja je istinska. Govorili su kako bi se iznenada znao pojaviti i nestati. Čovjek naučna fantastika, mađioničar, iluzionista. Imao je toliko zanimanja na listi koju su ljudi znali sastaviti.
Sve u cilju ne bi li pogodili ko je on zapravo?
A ljudima sve što je bar mrvicu nedokučivo i neuklopivo u njihova mjerila odskače.
može tako biti, kad treba ovako!? Nije on obraćao pažnju na ta nagađanja.
Išao bi svojim putem, gledajući pravo. Rekoše da je živio u kući pored jezera i pogled je sezao sve do obronaka planina. Tu je priroda bila netaknuta. Svo moguće i nemoguće cvijeće tu je raslo.
Kao da ljudske stope  kročile nisu. Iz tog razloga im bi još manje jasno kako on tu živjeti može?
Ta sigurno je poseban? Na takve komentare na njegovom licu znao se pojaviti blagi osmijeh.
Tu gdje je on živio, leptiri…

Pokretne slike u kinu od života

Slika
U bezgraničnom prostoru, nalazimo se.
Sa neke tačke gledišta u kinu života svi imamo svoja sjedišta.
Poslije reklamnih đžinglova slijedi projekcija filmova.
Podjela uloga, čitaš ali nema prijevoda, na platnu slušaš riječi koje glumac izgovara.
Tražiš sebe i biraš ulogu, svi izgubljeni su, u prijevodu.
A mi? Mi tražimo se u vremenu.
Kazaljke na satu, dobiju novu dimenziju.
Slažemo domine, sve će da se poruše, kad mehanizam jedne, pokrene sve ostale.
Kad se ljudi pretvore, u sve ono što zapravo nisu. Samo da bliži cilju su.
Staviće maske na lica svoja, u igri zauzeti polja.
A mi? Mi vjerovaćemo u jutra bolja.
Tražimo sva naša čula da osjete i čuvaju nas od oluja.
Nitko nikog ne sluša, nitko nikog ne čuje. Tako izgleda ova planeta i svijet, čitav jedan splet.
Zaplet, kulminacija, rasplet u krugu krugova opet i iznova.
Režiseri, scenaristi, kostimografi, scenografi, a svi su zapravo statisti.
Mehanizovani roboti navika. Ponos i predrasude, tako uvijek nekako bude.
Ljudi ne razumiju ljude.…