Postovi

Kad kap kiše snove piše

Slika
Tamo i ovdje, negdje i nigdje. Često smo izgubljeni po paralelama i dijagonalama snova i jave.
Pješčani smo satovi, oaze i fraze. Sa muzičke strane gledano mi smo jednotaktni i dvotaktni motivi. Smisaone cjeline većine!
Muziciramo dok sviramo po harfi života neke od naših nota.
A harfa je najveći i najsloženiji instrument, baš poput čovjeka.
Odlutam u daljine nepreglednih vidika. Posmatram, tu sam, a i nisam.
Iz tih misli me prenu sjećanje na jedan koncert.
Jedan od onih koji se pamte. Ovaj poseban bi po kiši.
Na dlanove mi padaju kapi, idu niz lice poput suza.
Kakva simfonija gitare i kiše.
Divan osjećaj, neopisivo - opisiv. Uvijek se sjetim te noći kad poželim kroz paralele proći.
Gledam ljude sa osmijehom na licu, jedni drugima dodaju kabanice.
Uvijek u torbi nosim kišobran.
Otvaram kišobran, a tako bio je lijep dan.
 No nebo je odlučilo da oblaci se naljute pa da otvorimo kišobrane i obučemo kabanice.
Izgledam poput Merry Poppins koju voljeh kao dijete.
Kišobran bježi, održavam ga…

Mjesečevi plesači

Slika
Igraju se noćas sjene uzanim putevima sa mjesečevim plesačima.
Pa im korake prate samo da ih vrate na početne tačke.
Kroz maglu na tragu, kreću se unazad, iluziju stvaraju da naprijed idu.
Da zavaraju tragove i stope utkane, pucaju grane pod nogama, sad već hodaju lagano na prstima.
Najla zastaje, uvijek oprezna, čuje glasove, priviđenje ili stvarnost, odavno već zaboravila je realnost koja je okružuje?!
Ništa drugo ne preostaje, osim da vjeruje.
Daleko je sad ona hladna, a tako topla zgrada i ulice grada. Daleko su kao sjećanja.
Povrataka nema, ne ona i ne želi da se vrati, zato korake od Torona prati.
Sve je teže bilo ići po tami, znali su da nisu sami.
Kroz gustu šumu zvijeri putuju, čovjeka prepoznaju po hodu.
Tražili su neki izvor, trebali su vodu. Makar kap jednu, poput zlata vrijednu.
Odlučili su malo odmoriti misli i sjesti, a magla je poput pauka počela mrežu plesti.
Vidljivost je bila sve manja, nit podsvijesti sve tanja.
A kad misli putem podsvijesti pođu, sva sjećanja izno…

Ono što dolazi, mi ćemo biti

Slika
Prsti njeni postali su kistovi. Misli obrambeni štitovi.
Zidovi štafelaji, u vremenskom klatnu nastajale su slike na hrapavom platnu. Boje na rukama kao pomiješana sjećanja. Kao fraktali, u svakom obliku našla bi simboliku. Kao ostavljenu poruku, spajala bi sve u smislene činjenice, tražila odgovore i izgovore da put grada Sjena ne krene. Meditirala je danima među zidovima i crtežima. Toliko godina bila je skrivena od ljudskih pogleda, čak i dok je gradom hodila. Unutar sebe je borbu vodila. Znala je ako se sretne sa ljudima da će njen prolaz biti ravan čudima koja se još nisu dogodila. Te noći mjesec je odlučio kroz prozore do napuštene zgrade doći.
Najla je znala da treba na put poći. Kosu je ofarbala u crvenu boju, obula martnike stare što prašinu skupljaše u cipelarniku. Spakovala je sve što treba u jedan ranac, bilo je vrijeme da pronađe ključ, koji otvara katanac. Da dekodira i revoltira pravila koja su postavljena. Iako označenim kodovima pripada bila je spremna za svijet više …

Na rubu, rubova, u krugu, krugova

Slika
Noć prije jutra, dan poslije sutra. Radikalno mijenja karakter zvuka, poruka poslušana mnogo puta.
Stari gramofon, frekvencija neka daleka. Stavim ploču i slušam muziku. Imam televizor, iz nekih davnih vremena. Tu sam kao dijete gledala filmove. Gledam ih i danas. Stari video rekorder i jedna polica preko cijelog zida sa video kasetama. Filmovi crno-bijeli i u boji. Klasici iz prošlog vijeka.
Gledam i one iz 70 i 80-ih godina. Volim francusku kinematografiju i njihove komedije.
Večeras (kao i inače u ovo doba noći) sjedim na krovu jedne napuštene zgrade posmatram, učim i čekam.
Posmatram svijet taj cijeli jedan splet. Sreća, tuga, suze, smijeh i sva ostala osjećanja.
Uokvireni principi kružnih ponavljanja.
Tamo u dolini ljudi procjenjuju, ocjenjuju i određuju. Jesi li čovjek ili nisi?
Pitam se: Da li je to odabir u bezizlazu, emotivno pristupačnih prostora, ograđenih i nadograđenih trenutaka? Kako se osjećaju, tako reaguju. Svi prelaze liniju gdje prestaje tolerancija, a počinje antit…

Djevojka što oči skriva ispod oboda šešira

Slika
Stazom Paprati ide kočija sa dva jednoroga.
U kočiji djevojka koja oči skriva ispod oboda šešira.
Mjesec obasjava put do zelenih vrtova i najljepših cvijetova.
U trenutku kočijaš vidje sjenu i lakej se iz polusna prenu.
Na putu u šeširu i kaputu jedan čovjek stoji i za pomoć moli.
Iz kočije izlazi djevojka u haljini boje smaragda.
Šešir ima, njegovim obodom oči skriva.
Zašto smo stali? Vrijeme je da se putuje. Trebamo stići do zelenih vrtova i najljepših cvijetova.
-Izvinite, mlada damo njemu pomoć treba.
- Ostavite mu vode i hljeba.
- Izvinite, ali on loše izgleda, ima rane na rukama i leđima.
Stavite ga u kočije dajte jednu deku da ga pokrijem.
Nikome ne govorite da s' nama putuje jer ne znamo ni ko je?
Jednorozi su išli putem, a u kočiji djevojka i mladić sa šeširom i kaputem.
Gledala je u njegove oči sanjive i umorne. Na usne mu stavi kapi vode.
Kad su stigli do vrtova otvorila se kapija i pred njima bila je napuštena kuća.
Kočijaš i lakej skupiše nešto pruća da vatru nalože. …

Kad se ljubav igra žmirke

Slika
Svi su tek zrna pijeska u pustinji, svi oni koji ne žive u ljubavi.
 U ljubavi sa ljudima i jedni prema drugima.
Gledam ovih dana na svakom uglu koji pronađoh kako ljubavi ima tek u tragovima.
Pa onda mi to uvjerenje poput stakla razbiju i prelome sunčeve zrake.
Rijetko se pojave ali vjerovali ili ne postoje!?
Prije nekoliko dana idoh kroz grad. Ispred mene je išao jedan mladić, znam ga iz viđenja.
Uvijek pozdravi, uzvratim pozdrav. Jedino što ga izdvaja od drugih ljudi je to što je drugačiji na njemu svojstven način. U trenutku kad ga htjedoh pozdraviti pored njega prođe auto i jedan od putnika otvori prozor i reče mu par riječi. Par riječi koje se upiju u dušu i ostanu tamo zauvijek.
On se skrio iza ugla jedne kuće i čekao da auto ode. Kad su otišli on se vratio i nastavio dalje.
Vidjela sam u njegovim očima da mu je bilo teško.
Ne mogu da vjerujem, a znam da je to danas tako. Uvijek je bilo i biće. Primjer da ljubavi nema.
Onda jednog dana vidjeh kako dva čovjeka (inače komšije, ku…

Leptiri od papira

Slika
Ostaviću otvorena vrata, možda sreća dođe iz inata.?
Da mogu nevidljiva biti, mogla bih se u džepu tvog kaputa skriti?!
Ili biti list na vjetru, pa zaplesti se u tvojoj kosi?
Ali daleko si...
A vjetar list tako daleko ne nosi!
Da dotaknem dugme odžačara, kažu ono sreću nosi pa da te pronađem.?
Opet, daleko si...
Jesi li vidio kako lete leptiri od papira, prošao ulicom gdje cvijeta visterija?
Dok pale se svijetla uličnih fenjera, jesi čuo gitaru kako svira po akordima duše!?
Ljudi vole nespretno da sruše sve ono lijepo. Uvijek je kriv drugi neko.
Prašina na prstima, riječi na papiru, duša u ništavilu.
Dobro poznata mi je ta slika. Opet ti u ulozi buntovnika.
Da li se neko od nas dvoje sjeća, šta je to ljubav i kako se ona osjeća?
Vjetar u kosi, po pijesku dok hodamo bosi.
U sutonu dok gledamo u daljine čitam sa tvojih usana najljepše rime.
Zaboravih ime tih lijepih trenutaka zarobljena u zidovima sa par kutaka.
Navike su čudna stvar.
Prazan ormar kad pogledam zastanem i shvatim vrijeme…