Postovi

Ona koja ožljak na licu nosi

Slika
Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike.
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
 I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ož…

Zemlja se vrti oko ose, velike cipele klovnovi nose

Slika
Ljudi u pokretu, zemlja u okretu oko svoje ose.
Maske i velike cipele klovnovi nose.
Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda.
Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje?
I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača.
U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike.
Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš.
I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu.
U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige.
Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove.
Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe.
Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike.
Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače.
Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja.
Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja.
No skupićeš snagu i nasmijati se i…

Kakao za dvoje

Slika
U tišini svira melodija. Vani teku dani pješčani, sad snjegovima zavejani.
Igra uspomena kroz maglu vremena ostavljena.
Vatra u kaminu osluškujem tminu. Zidovi i cigle sazidani snovi, teku dani stari, a novi.
Na stolu dvije šolje, topli kakao za dvoje.
Dok vatra gori, gledam kroz prozor kako snijeg pada.
A ti lutaš negdje ulicama grada.
Javljaju na radiju da hladna zima se tek sprema, ti ne dolaziš nikako te nema.
Miris kakaa u stanu bio je i tada kad si rekao ne volim te i odlazim, sve u jednom danu.
Ponio si šal i kapu što sam ih tebi isplela, ti reče da odlaziš, a da volim te reći sam ti htjela.
Te dvije šolje još uvijek postoje i dalje spremim topli kakao za dvoje.
Čeka svaku večer na tebe, ti si negdje, gdje hladno je i duša ti zebe.
Ponekad u stanu čini mi se da vidim tvoju sjenu i stope u snijegu.
Pa pratim te tragove koji ne postoje. I dalje vjerujem da si tu dok snjegovi padaju.
Čitamo knjige, gledamo filmove, zaplešemo zajedno u ritmu muzike.
I spremim ti kekse koje si volio…

Fenjeri svijetlost u tami

Slika
Noći bez svijetlosti, skup tajnih odaja.
Hladno, ruke promrzle, fenjer tražim da put mi pokaže.
Na ulici ljudi prose, prilazi mi djevojčica plave kose.
U ruci fenjer nosi. Pita me ko si?
Kažem običan čovjek sa neobičnim pogledom na svijet.
Onda mi ona reče: Ovo nije tek obično veče.
Pruža ka meni fenjer u sjeni. I kaže sad kreni.
Mrak, tišina i ljudska taština oko nas. Fenjer svijetlost u tami neki putuju sami.
Jesmo i mi od tih izgubljenih i zaboravljenih?
Nemam adresu ni kuću u kojoj stanujem samo koračam i putujem.
Ne zastajem, ako zastanem. . .
Rećiće da lutati prestanem. A ja uvijek odem, jer ne znam da ostanem.
I čujem sve što mi kažu, a onda to spakujem u jednu posebnu fioku, zapečatim sa suzom u oku.
Poneki list još ostao na drvetu, jedan ispresujem i stavim u kovertu.
Da sačuvam taj dio jeseni, ne pitaj nikoga o meni.
Jer svi što me traže u sjeni su sakriveni.
Ne gledaj u moje oči koje mijenjaju boje, ne traži u njima odraz duše tvoje.
Putujem ulicama bez raskrsnica i srećem …

Ples labuda, drama i satira sve to u nama ima

Slika
Lica neznana, a već sam ih srela tamo na odjelu uspomena.
Naše stope se prate u redosljedima, svi s' različitim životnim pogledima.
I djeluju mi ponekad, ali samo ponekad da će izvesti predstavu neku.
I iz potpune tišine da će nastati glasovi koji su tekstove naučili.
Kao da su sišli sa tih daski koje život znače, pa nas u svoje likove oblače.
I nasmijem se kao dijete kad vidim glumca kako auto vozi kao da nešto plete.
I odista je tako bilo. Jedan auto iz prošlog vijeka dolazi iz daleka.
U njemu glumac htio bi da vozi pravo, ali ne vrijedi auto svoju putanju slijedi.
Poput profesora što cijelu noć ne spava dok izum neki pravi, razbarušila mu se kosa na glavi.
I nastavih dalje put s' osmijehom na licu.
Zamislite ljudi stiglo pozorište na ulicu.
Iz zgrade izlazi glumac sa šeširom, u rukama mu knjiga on hoda i korake broji.
Zastade na trenutak i pođoše mu suze niz lice. Zatvori knjigu i ostavi je posred stolice.
Uzima šešir i pušta ga da leti i na glavu meni taj isti sleti.
Vidiš…

Tamo gdje mjesec prosipa srebrene niti, ti ćeš biti !

Slika
Tražim te u džepu sjećanja, gdje zima još nije.
U osmijehu na usnama, ti si ime koje se ne izgovara.
Ti si u suzi kojoj ne dam da krene, jer ako krene ti odlaziš od mene.
Tražim te u svakoj riječi pisama koje sam ti pisala.
Ima te u stihovima pjesama, djelima starih majstora.
Olujne su noći u kući kraj jezera, gdje mjesec prosipa srebrene niti.
Nema te tamo, jer ne može te biti. U sobi su se ogledala razbila, tinta se razlila po prstima.
Kada bi nalivpero tebe napisati htjelo riječima na komadima stakla.?!
Prolazim kroz paralelne realnosti, tražim te u tajnosti.
Padaju sa neba meteoriti, gdje su te uspjeli skriti?
Kad sve sruše, poćiću stazama kojim idu jeleni u kasnoj jeseni.
Dok još nisu snjegovi tragove tvoje sakrili.
Prate me vukovi, kompasi se izgubili tamo gdje su vjetrovi sjećanja odnijeli.
Krenuću put planina, tražiću te u blizinama daljina.
Znam da si tu negdje još uvijek te ima?
U ovim odisejama neko se igra sa nama.
Postavlja tragove koji nigdje ne vode.
Te tragove pratim, …

Na lampi slika iz mraka od pakirnih traka

Slika
Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe.
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
 Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš…