Pero vjetra

Probudili smo se u skrivenoj prostoriji. 

Tražili smo vrata, a onda smo shvatili da su tu jedino prozori.

Bilo je to vrijeme kad su vjetrovi dolazili u naletima i kad je bilo sigurno samo kad smo u kućama.

Znala sam da negdje postoje vrata i uporno sam pretraživala zidove. 

Kroz prozore smo izlazili kad je bila noć. Danju nije bilo sigurno. 

Pratili su nas i često puta bi zavrišli na razgovorima.

Znalo se gdje ne smijemo biti. Nosila sam na licu oznaku plemena kom sam pripadala.

Uvijek sam voljela Indijance i crtala bih pero na svom licu.

Dali su  mi nadimak Pero vjetra. 

Kasnije je to postalo moje ime.

Čuvali smo svoja prava imena.

Ne znam kako smo se našli u ovoj kući. 

Isprekidana sjećanja traže pravo da se spoje u smisao.

Naše područje je odavno u nadležnosti ljudi koji već godinama uvode pravila.

Mi smo radna snaga koja im je potrebna.

Pronašli su nas na zabranjenim stazama kojim nismo smjeli ići.

Zato su nas doveli u ovu kuću koja nije sloboda.

Zanima vas ko je Pero vjetra?

Ja sam odmetnik kojeg su odvojili od plemena.

Jedna od važnih djelova slagalice.

Moje oči će vam ispričati film.

Imaćete utisak da sam vam otvorila vrata svoje duše, ali je to daleko od toga.

Mene su pronašli jedne večeri kad su bili snažni naleti vjetra koji su nosili sve pred sobom.

Kažu da se toliko jak vjetar nije ponovio decenijama.

Na mom licu su pronašli pero koje sam nacrtala tog dana.

Svoje ime bi izgovorila tek u tišinama.

Plela bih rukama ogrlice i trake oko glave. Nisam znala gdje sam to naučila, ali sa imala tu vještinu.

Ova kuća u kojoj živimo ima negdje skrivena vrata. Svi su odavno odustali da ih pronađu. 

Svi, osim mene.

Moja tvrdoglavost je postala snaga.

Nekako bi se usudili izaći po noći. 

Zavarali bi stražare koji su znali zaspati u kasne sate.

Neko bi čuvao stražu i dojavio bi nam da je vrijeme da se vratimo.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay