Škrinja, švelja i špajz

Pišem srcem i dušom, nalivperom i tušem. Na pisaćoj mašini, što stajala je u prašini. Kako vrijeme juri, sad pišem na tastaturi. Doputuju priče kroz zatvoren prozor u noći, i nekako znaju put naći. Kako li samo nađu način da otvore prozor, još nisam otkrila. Imaginarne nisu, jer zapisane su. Čitam ih na papiru... Odlutaju vozovima, sakriju se u vagonima. Jednu su skoro pronašli kako stoji na peronima i sama se čita... Vrati se iznova na moju adresu, spakovanu u koferu meni je donesu. Stavim ih u ladicu da spavaju...ali ne, one tamo u toj ladici što zaključana je, kroz ključaonicu izađu. Slože se i obrazlože, ponekad mi predlože, sve što ljubav prošaputa. Jer ne može da se pokaže, ako se sa usana ne kaže, šta se osjeća. Jutrom na papiru ispišu se slova i spoje u redove, utkaju se sjećanja, osjećanja i zapažanja. I tako se pišu... pišu se ti redovi kao vagoni od voza se spoje, pa putuju kroz misli moje. U šetnjama primijetiš, vidiš i zabilježiš na licima ljudi.. u njihovim

Otvori oči... Ustani i razbudi se. Sanjao si je opet? Ne možeš to skriti, pitaš se gdje bi mogla biti? Zato sam ovdje po ko zna koji put. Vraćam ti kaput, hvala ti...sinoć je bilo hladno. Podigni roletne... polako. Da...jutro je već odavno... Još ti se spava, razumijem. I ja gledati noćne ptice umijem. Volim te filmske maratone u kasne sate. Prođi kroz sve prostorije, hodaj na prstima po podu, uđi u sobu. Samo tiho, bez šapata i zvuka, sljedeće korake čitaj mi u očima. Sjećaš se svakog ugla i gdje su stajale stvari, promijenili su raspored. Ti znaš gdje se sve nalazi, samo dobro razmisli. Zaboravi jutarnje navike, kafu i muziku na radiju. Još uvijek vrtiš odgledani film u glavi, zaboravi... Ugasi televizor, otvori prozor. Vidiš taj prizor, izvan naših zidova svijet hoda. Video program, animacije i ručno crtani, crteži. Ljudi su slike u pokretu, na portretu svojih osjećanja. Usmeni odgovori, pismeni razgovori kao u školi. Uhodani sistemi, u smjeni i razmjeni svoj

Sjedio je za stolom, sjećam se njegovog lika. Iza njega na zidu bila je umjetnička slika s' potpisom nepoznatog autora... U njegovim rukama bas gitara... Svirao je i pjevao, stihovima dušu dirao. On emocije na licu nije imao. Ali njegov glas...njegov glas je bio...nešto što treba čuti. U tom glasu bilo je tuge, sreće, misterija... Nosio je zimsku kapu, imao dugu kosu i bradu, zalutao u ovom gradu. Njegove oči pričaju, priču. Pogled upućen u daljinu, njegove usne na razgovor zovu tišinu. On vidi nju, kako prolazi kroz prostorije i kako se smije... davno prije... Ljudske riječi ga se ne tiču, više ga ne dotiču. Kroz njegove misli rijeke sjećanja protiču. Onda im zaustavi tok, čaj ispije, on se ne smije, osmijeh u sebi krije. Kažu, ne razgovara često s' ljudima. Svako jutro je tu, sjedi za stolom i gleda kroz prozor. Popije čaj i odsvira poneku pjesmu. Kažu da je kantautor. Da je prije putovao sa bendom u kombiju iz 70-ih. Bio je hippy u toj ekipi. Onda je jednog d

Upali svijetlo...postavi scenu... Hodnici kao provodnici naših koraka... Mnogo je vrata i skrivenih soba, počinje generalna proba. Izlazimo iz stvarnosti, ulazimo u druge realnosti. Čuju se klape, zvuk i slika na dva odvojena zapisa. Kad se montiraju onda se sinhroniziraju. Uskladi montažu da se slika i zvuk slažu. Slušaj kad režiser i scenarist kažu... Kreni... Pišu scene flomasterom vođeni vremenskim kodom. Ovo je film, nije predstava i nema veze sa generalnom probom. U sobi smo gdje su stolice i ogledala...okviri od ogledala...naša lica... Na lice nam stavljaju šminku da naprave krinku. Mi smo u filmu, svako u svom kostimu. Licem smo okrenuti od slike. Ponavljamo oblike, tonove i boje. Rekviziter prilazi, majstor svog zanata postavlja ručno izrađena vrata. Po ovoj sceni su naši likovi složeni, pokreni film u kinu gdje traže isključivu tišinu. Kad se svijetla upale, režiser ustane sa stolice, šta ostane? Klapa za scenu br: 5 ponavlja se opet. Tišina, pogledi i s

Znaš... duge su noći, a jutra se bude sutra. Tražimo, a nikako da nađemo...ili smo našli, a još ne znamo? Kako tražiti pronađeno? Ista pitanja i razgovori svaki dan, u našem skloništu gdje se sakrijemo od ljudi. Može li se sakriti od sebe? Može... Nisam još uspio u tome, ali, ti si izgleda našla sve načine za pobjeći od svega. Našla sam... Kako je to kad se sakriješ od sebe? To ti je gotovo isto, kao i kad se ne sakriješ. Jer kad se pogledaš u ogledalo opet sebe otkriješ. U pravu si... Nekad  želiš gledati ljepotu jutra sam, tamo negdje... A nekad želiš da nisi sam, već da je neko tu. Kreni sad kroz ovaj prostor i ovo vrijeme. Čuj ptice kako pjevaju dok listovi sa drveća sviraju. Prošetaj ulicom u rano jutro kad svi spavaju, a ulični čistači već rade, lišće skupljaju. Na ponekom prozoru obližnjih kuća i zgrada pale se svijetla. Gotovo da možeš čuti satove kako zvone i bude pospane ljude. Čuješ svoje cipele kako prate ritam pjesme ptica i srećeš na ulici prva lica.