Čitaj snove, piši ljubav...

Pišem srcem i dušom, nalivperom i tušem.
Na pisaćoj mašini, što stajala je u prašini.
Kako vrijeme juri, sad pišem na tastaturi.
Doputuju priče kroz zatvoren prozor u noći, i nekako znaju put naći.
Kako li samo nađu način da otvore prozor, još nisam otkrila.
Imaginarne nisu, jer zapisane su. Čitam ih na papiru...
Odlutaju vozovima, sakriju se u vagonima.
Jednu su skoro pronašli kako stoji na peronima i sama se čita...
Vrati se iznova na moju adresu, spakovanu u koferu meni je donesu.
Stavim ih u ladicu da spavaju...ali ne, one tamo u toj ladici što zaključana je, kroz ključaonicu izađu.
Slože se i obrazlože, ponekad mi predlože, sve što ljubav prošaputa.
Jer ne može da se pokaže, ako se sa usana ne kaže, šta se osjeća.
Jutrom na papiru ispišu se slova i spoje u redove, utkaju se sjećanja, osjećanja i zapažanja.
I tako se pišu... pišu se ti redovi kao vagoni od voza se spoje, pa putuju kroz misli moje.
U šetnjama primijetiš, vidiš i zabilježiš na licima ljudi.. u njihovim srcima, jer sve piše u očima.
Ako nekako može da se probudi ljubav što spava, pa da kroz pahulje doputuje ljudima na dlanove.
I još da se ta dva dlana i te dvije pahulje pronađu...
Nekad su pahulje te koje vrate topline među ljude.
Pitam se, postoje li ti nevidljivi trenuci među ljudima?
A onda ih vidim...
Vidim ih u pogledima, koji sve govore, u tome kad se dvoje drže za ruke,
a hladno li je vani, da u tom trenutku pored vatre želim biti i ruke zgrijati.
Vidim kad iz toplog doma ljudi gledaju ljepotu zime zagrljeni i nasmijani.
Ljudi traže da se vrate ti dani, kad nisu bili sami.
Zar lijepo nije, kad se gnijezdo svije, i kad se dvoje vole?
Među zidovima i dobro znanom rasporedu, čini se da je sve u redu.
Putuju misli i spoje se sa mislima nekog tamo, što isti san sniva, samo rijetkima otkriva.
Te misli kao da kroz dimnjake otputuju, pa se tamo negdje sastaju, i kad se sretnu dvije duše, one se prepoznaju. Biće da je tako...
Dječak u hodniku slaže rubikovu kocku, prolaze zaljubljeni ulicama, đaci na stanici,
nebo na granici, sunce i tragovi mraza, i jedna pješačka staza, a onda...vidjeh natpise: kad čekaš bus...kad pada kiša... kad je noć...kad je dan...kad sniježi...
Prolaze ti natpisi, kao opisi dana za nama.
Svi ti segmenti, postaju momenti, spajaju se, povezuju, mi ih živimo.
Vidjeti čaroliju u kapi kiše, čaroliju noći, u tom periodu između zalaska sunca i svitanja.
Tada tonemo u san i čekamo novi dan. I tako eto...
Pomjeramo dane, nekad niz ulice, nekad uz planine.
Tražimo neku ravnotežu, i smisao odaslan na crtežu umjetnika.
Ljudi ostave utisak, olovkom ostavimo otisak na papiru.
Zapiše se tako u nama odraz dana, odraz riječi, pa smo i sami knjige postali...
Slušam...pamtim...učim.
Iz autobusa posmatram...u tom djeliću vremena, imaš slikovnice koje bojiš...
Registruješ i tumačiš kako se sve kreće, kako se čovjek sa čovjekom susreće.
Doputuju priče i kroz snove, izmaštaju svjetove.
Čitam snove, pišem priče...živim...ljubav...
Poput švelje spajam djelove, konac riječi veze, nastaje knjiga rukama izrađena, ljubavlju spojena.
Dok pisac sniva, svaka priča se skriva, iskrade se sa polica, povede likove u pustolovine.
Ko zna, možda sad ulicama idu ispisani likovi i prenose poruke.
Igraju predstave za vas, sviraju konratbas, jer i to znaju.
One niti ne znaju gdje putuju, traže ljude koji su sami, kojima suze idu niz lice.
Traže one koji vole, koji se smiju.
Jednostavno razumiju i shvate kako ljudima osmijeh i sreću da vrate.
Vjerujem da nekim gradom upravo lutaju.
One su putokazi...umiju da razumiju, da vas odvedu gdje poželite, da uz nijh plešete, volite, kafu pijete i da osmijeh na licu imate.
Ako nekad budete vidjeli kako slova po prozorima stoje, to su ona odlutala iz neke priče moje.
Skupite ih, i složite riječi, možda će vam neku novu priču reći.
Ili priču napišite, pa pošaljite da putuje među ljude.
Da nekom osmijeh na licu bude, da nekom ljubav donese, da nekom pomogne...
A vi...vi pronađite vaše mjesto sreće.
Odlutate tamo, kad god poželite, da ste mimo buke,
raširite ruke u vrtu sazdanom od snova i ostanite svoji.
Dok oko vas idu dani, pa dolaze noći...budite uvijek ona / j koja / i će stazom ljubavi poći...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče, za godinu ( nekoliko) dana...zadovoljstvo je bilo (biće) i godine ove pisati (pisaću) za vas, družiti se sa vama...
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash.