Škrinja, švelja i špajz

Odlutaj mislima negdje kad osjetiš da stvarni svijet ne razumije. Kad te ne vide odistinski onako kakva osoba jesi. I pusti samo pusti da misle da si jedno povučeno biće koje ne vidi ono što oni misle da su sakrili. Ti ćeš u sbei znati više nego što oni mogu zamsiliti. Čitala je te riječi u knjizi koju je dobila na dar. Vani je noć već odavno stigla.  Gledala je kroz prozor i vidjela kako pročitane riječi šetaju ulicama.  Te pročitane riječi bile su ljudi. Uzela je svoju gitaru počela je da svira i odlutala je daleko. Dalje od obale na kojoj je živjela. U njenoj kosi koja je sezala preko leđa... koja je bila poput slapova nalazila se njena snaga. Kad god je htjela da joj ne vide oči kosom bi ih sakrivala. Često je u ulici svirala. Slušala je ljude kako govore, tražila je u njihovim dijalozima monologe svog bića. Već tada je znala da ne pripada kalupima i da sve u njoj govori da je ona ono što ljudi ne razumiju. Niti će nekad razumjeti zašto ona živi onako kako živi. Nije ni htjela da j

Čuješ li me pišče ti što pišeš moju priču. Baš znaš zapetljati ove stranice kojim putujem. Prošlo je nekoliko mjeseci u kojim se mnogo toga promjenilo. Ostala sam ovdje iako su mnogi otišli izvan grada. Prijatelje posjetim rijetko. Nije sigurno ići ulicama kao onda kad ste me upoznali. Od one noći nisam vidjela stranca sa ružama od papira. Pisac priče je čuo da sam vam rekla da mi se taj romantični dio priče baš i ne sviđa. Sakrio ga je na nekim stranicama koje tek dolaze. Znam ja to, pisac misli da zna svoje likove a zaboravlja da i mi njega znamo. Samo pogledajte... mislim pročitajte gdje me u ovom djelu knjige vodi pisac. Svici... gledam ih večeras.  Gledala sam ih i sinoć.  Još malo će ponoć.  Novi dan stupa na scenu. U tim trenucima divim se svicima.  Oni lete i svijetle za svijet. Za svijet koji opstaje i za ljude koji ne odustaju. Pozdravljam svice, idem dugom i uzanom stazom, slušam zvijezde kako šapuću noći poeziju. Gotovo ih čujem kako se smiju. Možeš li slikati očima sve sli

Živim ovdje, ovdje gdje je vama koji čitate ovaj grad nepoznato mjesto. Nikad niste čuli za grad u kom se nalazim. Za više podataka pitajte pisca koji piše moj i ostale likove ove priče. Sad ćete čitati redove koje je pisac osmislio i slažem se  sa svim napisanim. Dobro, ne baš sa svim, ali zbog ljepše kulminacije cijele priče pojavljuje se i jedan romantični dio. Već neko vrijeme ne izlazim iz ovog djela. Vani je sve isto za neke ljude.  Ja vidim drugačiju sliku. Sjećanja na protekle dane kao da su raspršena i vežu se za prašninu od, dima u vatrama sjećanja koje dogorjevaju. Gledam se u ogledalo tempere na mom licu i ruža u ruci. U mojim očima boje Azurne obale samo su neke slike ostale.  Um se ne želi sjećati, oči žele vidjeti. Gdje si skriven ti... onaj koji ružu od papira, dahom ljubavi u pravu ružu pretvori. Tebi džentlmenu. Umivam lice, boja ostaje, u sobi je previše svjetla.  Ove sijalice nisu bile prije ovdje.  Da tog se sjećam, te sijalice su jedini bljesak mojih dana koje ovd

Jedna biblioteka iza zatvorenih vrata.  Jedna kula od knjiga u pijesku. Jedan osmijeh posred usana. Dvije raširene ruke lete kroz vjetrove.  Dva goluba gnjezdo svila. Tri knjige na stolu jednu čita, drugu gleda, a trećoj stranice vjetar kroz otvorene prozore okreće. Vrijeme unaprijed, dan 23... isti ljudi koje je srela i juče. Vrijeme unazad, dan 21... dvije knjige nisu na istom mjestu kao dan prije. Vrijeme sad, dan 22... zna da je u ovom danu skup svih skrivenih poruka. Zna da se nešto događa i da to ne piše u knjigama već na ljudskim licima. Od malih nogu... od djetinjstva ona je vrijeme provodila u toj biblioteci. Znala je gdje tačno koja knjiga stoji.  Nosila je naočare i obavezno je imala vokmen sa sobom. Iz njega bi dopirala muzika koju je rijetko ko slušao. Živi na kraju ulice u jednoj maloj garsonjeri. Možeš je vidjeti u rano jutro kako ide ulicama i čita knjigu. Uvijek je nasmijana, djeca je vole. Četvrtkom čita priče djeci u biblioteci.  Svi sjede i pažljivo je slušaju. nako

Tišina, eho riječi u davnim danima, filmovi u prozorima dolaze.  Otvaram vrata i tražim smisao svijetu o kom si mi pričao.  Oblikovao si tvoj i moj svijet da svoje razlike našim očima uoče.  I da te razlike pretvorimo u sličnosti.  Gdje si?  Dok se ova noć samotno vuče po praznim listovima koje ispisujem.  Gdje si?  Je li još uvijek hladno kao što u ovo doba godine biva? A ti baš i ne voliš zimu. Koji te kutak svijeta skriva? Tvoj glas čujem u raspršenim iluzijama koje ostavljaju svoje bedževe na mojim kaputima koje sam oblačila kad sam se od tebe sakrivala.  Igra žmurke u kojoj bi pronašao moje sklonište i bio mi utočište.  Zatvorenih si očiju mogao vidjeti moj osmijeh. Kad bi otvorio oči taj osmijeh je bio još veći. Zbog tebe, zbog toga što si me vidio kao da si u mojoj duši. Ti si taj koji bi uvijek osjetio kad sam daleka i kad se povučem u svoju tišinu. Kad god bih pomislila na tebe ti bi se pojavio. Na vratima mojih prećutanih želja o kojim ti onda ništa pričala nisam. Stajao bi d