Kula od knjiga u pijesku

Jedna biblioteka iza zatvorenih vrata. 

Jedna kula od knjiga u pijesku.

Jedan osmijeh posred usana.

Dvije raširene ruke lete kroz vjetrove. 

Dva goluba gnjezdo svila.

Tri knjige na stolu jednu čita, drugu gleda, a trećoj stranice vjetar kroz otvorene prozore okreće.

Vrijeme unaprijed, dan 23... isti ljudi koje je srela i juče.

Vrijeme unazad, dan 21... dvije knjige nisu na istom mjestu kao dan prije.

Vrijeme sad, dan 22... zna da je u ovom danu skup svih skrivenih poruka.

Zna da se nešto događa i da to ne piše u knjigama već na ljudskim licima.

Od malih nogu... od djetinjstva ona je vrijeme provodila u toj biblioteci.

Znala je gdje tačno koja knjiga stoji. 

Nosila je naočare i obavezno je imala vokmen sa sobom.

Iz njega bi dopirala muzika koju je rijetko ko slušao.

Živi na kraju ulice u jednoj maloj garsonjeri.

Možeš je vidjeti u rano jutro kako ide ulicama i čita knjigu.

Uvijek je nasmijana, djeca je vole.

Četvrtkom čita priče djeci u biblioteci. 

Svi sjede i pažljivo je slušaju.

nakon sat vremena čitanja, ostavi knjigu na stolu, djeca je zagrle.

A u njenim očima vidiš kako azsikre suze one od sreće.

Ipak negdje iza tih sretnih kapi vidiš i neku tugu. 

Složi knjige na police, pogasi svjetla i zaključa biblioteku.

Do sutra, ona će šetati ulicama jer joj se u stan baš i ne žuri. 

Iako je on njena mala oaza mira gdje je niko ne može povrijediti. 

Ponekad joj je isuviše tih. 

Ni radio ni Tv ne učine tu tišinu manjom. 

Prodube je još više.

Ona sad svake večeri ode na plažu i gleda u more koje se talasa i razgovara sa njom, osluškuje njene misli.

Ona ih skriva i od mora i od sebe.

U jednom trenutku vidiš je kako slaže kulu od knjiga u pijesku.

Sutradan će se ljudi pitati ko je sagradio kulu od knjiga u pijesku.

Ona će čitati članak u novinama tamo među policama sa knjigama.

Ljudi neće ni znati koliko su blizu djevojci koja je sagradila divnu kulu od knjiga.

Da neko od njih zna, da je to bila ona pitali bi je pitanja.

Ovako osim nje niko ne zna da je to bila ona.

Niko ne smije znati. 

Slaže knjige koje su pristigle prošle sedmice, gleda naslove, otvara i lista stranice.

Djevojka koja gradi kule od knjiga u pjesku vremena. 

U talasima koji će dotaknuti knjige. 

Talasi će čitati pod mjesečinom napisane priče.

Postoje ljudi koji vam dotaknu dušu, koji sagrade svojim rukama čuda o kojim se piše. 

Čitaju ljudi u hodu, na stanicama, pored kioska sa novinama. 

Ne znajući da pored njih prolazi Zvjezdana koja je ispisala te stranice u novinama.

Zamišljaju lik koji se odvažio da sačuva knjige koje su otrgnute iz vremena zaborava.

Nekog ko ima toliku hrabrost i maštu da ovaj svijet mjenja.

Dok se ljudi pitaju još jedna četvrtak prolazi a Zvjezdana sjedi u biblioteci okružena djecom i čita im priče.

Nisu svaki dani isti, ne ona ih vidi sasvim drugačije. 

Ona u svakom danu otkriva neku novu knjigu, neku novu priču koju će dodati kuli od knjiga u pjesku.

Dani... 23, 21 i 22 tim redom postavljeni u njenom prostoru vremena odaju svoje tajne.

Ona će za ljude biti jedna djevojka koja ne izgleda obično, djevojka koja zna gdje stoje sve knjige u biblioteci.

Zatvoriće opet vrata biblioteke i sa sutonom otići do svoje male garsonjere.

Pustiće muziku i plesati dok sprema večeru. 

Niko neće vidjeti tu radost kojom ona pleše... djevojka koja zvjezde nosi u očima.

Tako je i dobila ime Zvjezdana.

Jer kad su je po rođenju vdijeli rekli su da je to djete koje se smije očima.

Tada su znali da će ona biti zvjezda vodilja ljudima.

Ipak ne znajući tog trenutka da će ona svojim rukama činiti čuda o kojim će se pričati.

Ona će sasvim sigurno i ove noći biti na plaži da gradi kulu od knjiga u pjesku.

Ona će sasvim sigurno sutra biti prva kod biblioteke da otvori vrata i da osmijehom pozdravi ljude.

Da ih sluša i umilnim glasom dok objašnjava sadržaj neke od knjiga ljude voditi u svijet priča.

Dan 23, 21 i 22 nama tek dani u mjesecu, njoj dani svijetom iz knjiga odabrani.

Postoje ljudi zvjezdani poput zvjezdanih staza koji nam kažu svojim riječiam i djelima da je ova planeta da se pleše i šeta, sanja i voli... da iz pročitanih knjiga u stvarnost dolaze snovi.

Ona će to je sasvim sigurno kad novine još više budu pisale uzeti knjige jednu po jednu iz kule koju je sagradila i vratiće ih tamo gdje pripadaju u bibioteku i čitati djeci.

Svoja, sa vokemnom i slušalicama, sa naočarima i dvije kike koje nosi na glavi... biće djevojčica iz priča koje ste u novinama čitali... sresli ste je samo to tada niste znali.

Ali u tom susretu ste jedan čudesan svijet knjiga upoznali i osjetili ljepotu ljetnjeg povjetarca, ljepotu talasa koji šume i gradili ste svoje kule od knjiga koje pišu u vama.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixaaby