U tvojim očima, čitam romane

Tišina, eho riječi u davnim danima, filmovi u prozorima dolaze. 

Otvaram vrata i tražim smisao svijetu o kom si mi pričao. 

Oblikovao si tvoj i moj svijet da svoje razlike našim očima uoče. 

I da te razlike pretvorimo u sličnosti. 

Gdje si? 

Dok se ova noć samotno vuče po praznim listovima koje ispisujem. 

Gdje si? 

Je li još uvijek hladno kao što u ovo doba godine biva?

A ti baš i ne voliš zimu.

Koji te kutak svijeta skriva?

Tvoj glas čujem u raspršenim iluzijama koje ostavljaju svoje bedževe na mojim kaputima koje sam oblačila kad sam se od tebe sakrivala. 

Igra žmurke u kojoj bi pronašao moje sklonište i bio mi utočište. 

Zatvorenih si očiju mogao vidjeti moj osmijeh.

Kad bi otvorio oči taj osmijeh je bio još veći.

Zbog tebe, zbog toga što si me vidio kao da si u mojoj duši.

Ti si taj koji bi uvijek osjetio kad sam daleka i kad se povučem u svoju tišinu.

Kad god bih pomislila na tebe ti bi se pojavio.

Na vratima mojih prećutanih želja o kojim ti onda ništa pričala nisam.

Stajao bi dok su se kapi kiše slivale niz tvoja ramena.

Prišao bi mi i uvijek si znao koje riječi treba reći.

Samo ne plači rekao bi.

Smij se mala, probudi taj svijet što u tebi spava.

Znala sam tada da ćeš jednog dana otići i da će ostati ova tišina koja nije ljepa kad nije u dvoje.

Kad je ne ćutim sa tobom. 

Već samo osjetim da sve tvoje riječi koje grle obavijaju moje biće.

Govorio bi mi da sam dijete i žena.

Voljela sam te slušati kad pričaš, otkrivao bi mi svjetove za koje nisam znala ni da postoje.

Pisao bi mi priče i pjesme, čitam ih kao da ću u njima pronaći odgovor na pitanje... gdje si.

Samo da dobro si.

Ti si iz nekih dalekih vjekova, iz godina koje su ostavile svoje tragove u tebi.

Ti se ne vraćaš u prošlost jer si u ovo vrijeme stigao kako bi moj svijet promjenio.

Rotirao si i oblikovao ga.

Pronašao si me iza riječi, u dalekim odajama u koje nikad niko nije koracima hodio.

Kažem da si me oslobodio. 

Imao si u rukama ključeve za sve moje zidove. 

A ti zidovi su imali vrata.

Sjećam se kad si stajao kraj sata, poljubio bi me u čelo, zagrlio i tiho nestao.

Znala bih da ćeš opet doći kad pomislim na tebe.

Čuo si uvijek iz daljine kad te moj glas doziva.

Sad sve naše razgovore i šetnje oblačim u ovo ne baš toplo vrijeme.

Hladno je znaš i čujem kako me pitaš.

Šta ima novo ljepa?

I tako si me znao zvati.

Sad su oni sati kad sjećanje navrati i pokuca u predjelima mog srca.

Vjerujem srcem svim, da si dobro i da živiš svoje želje da si ih svojim dlanovima izlio iz misli i da su postale hodajuće figure koje gledaš tim toplim očima.

Probudila sam svijet što je u meni spavao, što je skriven od svih bio. 

Ti si ga otkrio i zagrlio.

Ojačao si me. 

To si učinio i onog trenutka kad si otišao.

U nekoliko izgovorenih riječi sve si mi rekao. 

Čitam u tebi romane koje pišu tvoji pogledi kao pero a duša ti je papir.

Zavoljela sam sve u tebi. 

Sve tvoje boli o kojim nisi govorio ali sam ih osjećala kad sam te gledala.

Otkrivala sam ih u tvom glasu. 

A ti si opet znao da nekad osjetim ono što i od sebe samog skrivaš.

Kako da pročitam tišinu, kako da joj dam glas u onih par godina za nas.

U svakom djeliću sekunde u stotinkama naših razgovora i šetnji. 

Odgledanih filmova, pročitanih knjiga i utisaka o pročitanim knjigama.

O muzici, pjesmama koje si puštao a kojim si mi sve govorio.

Voljela sam slušati kad pričaš o knjigama,  tvoje mudrosti uz smijeh.

I kako me pogledaš kad kažem da si pisac. 

Taj tvoj pogled mi je uvijek u mislima kao da stojiš sad preda mnom i gledaš me tim očima.

Čitam tvoju priču i pjesmu koju si meni napisao. 

Tu si ostavio otiske ljubavi što se slovima spajaju u zagrljaj. 

Tvoj zagrljaj.

Ti sve znaš i osjećaš i da čitaš i ne čitaš. 

Da si tu u mom zagrljaju i da si daleko. 

Sve ti znaš i uvijek me osjećaš.

Zamišljam te, vidim te kako šetaš pored rijeke i kako su ti misli daleke. 

Vidim kako se smiješ, slušaš muziku i sretan si.

To je ono što je važno meni da si dobro, samo da si dobro i da si sretan. 

Da živiš, ono što voliš.

A u srcu mom čuvam jedno mjesto koje je tvoj dom.

Možeš biti daleko, dalje od svih naših pogleda uvijek nam ostaje roman koji smo zajedno pisali.

On je tu kad god nam sjećanja dođu.

Čitamo ga na dvije strane... a sve u naše poglede kroz daljine stane.

Ljubav nam uvijek u srcu ostane.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče dragi čitaoci: Veliki pozdrav.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay