Škrinja, švelja i špajz

Rekli su mi da ne mogu kopirati filmove i staviti na ulice.  Da vile ne mogu poslati da čine čuda. Da ne mogu iz knjiga pozvati likove da dođu u ovaj stvarni svijet. Otkrila bi se mašta i nestalo bi čarolije. Reći ću vam jednu tajnu.  Sve što su rekli da ne mogu, ja sam to uradila. Kopirala sam filmove, montirala filmske trake i izašli su likovi. Vile su stigle i baš sad u ovom trenutku lete iznad vaših krovova. Zvjezdanu prašinu prosipaju.  Sletiće vam na dlanove te zlatne niti. Smijte se. Probudite se. Sanjajte. Rekli su mi da izvan ovih ograda nema slobode.  Preskočila sam ih. Pronašla tajni prolaz. Skrivena ispod vilinog plašta sa kapuljačom. Duga kosa koja je seala do polovine leđa. Preko ramena luk i strijela.  Moj vjerni prijatelj jelen pratio me kroz zavojite šuske puteve. Spavali bi pod vedrim nebom, zvjezde bi nam bile sijalice. U grad bi išli samou biblioteku. Moj vjerni prijatelj bi me čekao na ulazu u šumu. Sa mnom u džepu plašta skrila bi se vjeverica. Traovima zvjezdane

Platno noći, iza platna sjena. Žena... Tragom dodira u noći boje purpura, njene ruke zovu te na ples. Budi te iz sna, čuje se muzika. Iza platna noći vidiš njene oči, zavodi te plesom iz sjene. Vidiš usne njene, velom tajne obavijene. Boja purpura rasuta po paravanu noći lirično i mistično. I ne znaš da li je to sve samo snoviđenje. Rasplićeš kose njene i želiš da je tu. Od snova izvajano djelo. Ti si taj sa kojim plešem bolero. Kad se utiša muzika pokretima ispunimo tišinu. I kad se razliju po platnu noći osjećanja. Ostani do svitanja, iskradi se novom jutru ti. U skerletu od ljubavi. Opojno i tanano, plešimo bolero. Božanstveno i strastveno, zavedi me u noći boja purpura. A već sam te ja zavela. Ja sam tajna, koja se ne otkriva, ako nisam voljena. Ova soba nije utopija, jer je sva od dodira. Ovo nisu iz mašte metafore, kad ti usne moje ljubav govore. Gledam te očima u odsjaju boje purpura. Iza platna od bezbroj zvjezdanih staza misterija u liku žene izlazi iz sjene. Spoj naših dodira

Spajam nitima zvjezdanog konca slike. Ostaju tragovi. A ne želim da znaš gdje sam. Ni po slikama, ni po stopama koje pratiš. Ostavljam ti dane na dlanove. Naše dane koji su bili više tvoji. Ostavila sam radio da svira. Ako prespavaš ujutro da te probudi. Ne mogu a da te ne volim. Srce se okomito tebi vraća. Ide prema tebi privlači ga magnet tvog pogleda. Iskrada se iz moji grudi i kao beskućnik ide da traži dom. Sjetim ga na tvoje riječi i onda se kao malo dijete vrati i ćuti. Nasmijem ga, izmislim fore i fazone koje ga na trenutak odvuku od tebe. Opet će ići prema tebi. Naviklo je biti u tvom naručju. Ti si majstor vještina kako ga iluzijom odvesti u luna park. Šećernom vunom zasladiti, zavrtiti na ringišpilu da leti od sreće. A kad se svjetla luna parka pogase, sakriješ se. Tada srce vidi da je sve šarena laža od kolaža. Da su to sve bajke koje si smišljao noćima i pričao danima. Vrati se srce po snjegovima i zamoli mećave da sakriju stope. Razumije što mu je za tebe šašava glava gov

Vozovi, snjegovi, peroni i putnici. Pakujem kofere putujem do tebe. Draga, već studi, da si tu da nasloniš glavu na moje grudi. Mrazevi donose snjegove. Vučem kofere ruke mi promrzle. Suze što idu niz obraze i one će da se zalede. Dolazim do tebe kroz snježne mećave. Hladno je, putuju li od srca karte kroz gradove. Sve miriše na ruže i snjegove. Eh, da mogu ove ruke sad da te zagrle.  Da se malo ugrijem. Prolaze vozovi i moj dolazi, zastaje. Ulazim, iz džepa kartu vadim.  Moja karta je tvoja slika, ja sam jedan od onih sljepih putnika. Da li si u toplome film pustila. Snjegovi Kilamanđžara ili šašava Kazablanka. Sanjam te dok teku pruge. Dugi su sati, čuje se muzika iz zvučnika. Treba mi tvoja ruka. Zameli me snjegovi, ostavili me i drugovi. U meni još tinja plamen ljubavi. Idem prema tebi draga mirno spavaj i sigurna budi. Ove noći kad zastudi tvoj voljeni će da te ljubi. Zastaje voz i čekaju me kilometri, snježni su nanosi, duša malo topline prosi. Pahulje u mojoj kosi. Vjetar odnosi

Otvori vrata. Kad uđeš u hodnik, sa desne strane je prekidač. Upali svjetlo.  Opet ne radi sijalica.  Produži dalje tačno 35 koraka ima još jedan prekidač.  Sijalica reaguje.  Ovih dana je vjetar i često nestaje struje. Sjedi na stolicu, na stolu imaš današnje novine.  Prelistaj sve i pročitaj na strani poezije pjesmu prvu po redu. Autor teksta: Milena Vujinović

A kad me on pogleda, vratim se iz Svemira. Otkažem ponoćne letove. Zagrlim u njemu sve. Čitaš li Dž. R.Č. novine sa pričama Mome Kapora? Slušaš li radio? Puštaju li Larkin Poe? Ili noćas slušaš nešto od Rundeka i Urbana? Pišeš priču o nama. O terminalu tvog srca i kako se u njemu ugnjezdila lastavica. Čitaš li knjigu "Djevojka od papira", pišeš li me slovima ili snovima? Sjediš li pored kamina, stiže polako zima. Piješ li prvu kafu i gledaš li kroz prozor. Ili su ti misli tako daleke i opet si pored rijeke. Dž R.Č. vidim prve mrazove. Ti znaš da volim inje i toplinu zime. Eh, da snjegovi ostave tragove da idem stopama tvojim, kao što ideš ti kad zastudi. Tvoji dlanovi oslikani žuljevima vremena, trebaju dodir mojih dlanova. Čujem te kad Volim te, izgovoriš. Onako tiho za sebe i ćutiš. Negdje unutar tebe je utočište za mene. Pišeš ti o djevojci koja pleše ulicama po kiši. Lišće leti sa vjetrovima. Ti i ja pod kišobranom emocija. Padaju po nama, a u nama, sve govori da me voliš

Zagledan u daljine, sjediš.  Otkopčavaš jedno dugme na košulji.  Osjećaš da je zrak postao težak i da će iznjedriti tajne koje si zaključao unutar sebe. One znaju kako pronaći izlaz. Tvoja slika koju sam vidjela i ona koja je skrivena su dijametralno suprotne. Vidjela sam obe slike samo što ti to nisi mogao znati. Volio bi sad pobjeći u te iste daljine koje gledaš. Samo što tajne izviru iz tvog bića, pa ih čuvaš da se ne kažu. Govore se one i da ćutiš. Ja sam ti trik koji ne možeš riješiti. Sjediš na fotelji i obod šešira sakriva tvoje oči. Ruke su naslonjene o koljena. Naziru se tetovaže.  Svaka za jednu ranu da ih sakriješ. Preko puta tebe sjedim ja. Gledam u te skrivene oči i znam o čemu razmišljaš. Bježiš i ovaj put, a sjediš na mjestu. Lovim ti misli, koje se skrivaju u dubokim šumama. Sretnu se vukovi sa vilama. Želiš znati misteriju o meni. Odgonetnuti pogled koji krišom gledaš ispod šešira. Odgonetnula sam odavno tvoj pogled. Majstor si, priznajem.  Zanat nevdljivog čovjeka je

Sjećam se tvojih cipela koje je prekrila prašina. Sjećam se tvog džempera od kašmira. Praznog ateljea na platnu naslikanih želja.  Tvojih poteza kista po obrisima mog lica.  Koraka koji odzvanjaju po parketu.  Sjećam se liste namirnica napisanih  i ostavljenih u hodniku. Tik pored kišobrana kojeg si često zaboravljao i iznova pronalazio. Večeras, ti kuhaš za nas. Uz tvoj potpis jedno nacrtano srce.  Sjećam se razgovora do duboko u noć, često i do svanuća. Tih pogleda što su se upili što u zidove, što u sjećanje.  Bojila sam zidove i kroz boju prodire tvoj pogled i sjeća na dodire bez dodira. Tako si gledao tim očima u džemperu od kašmira. Pod kožu je utkana tvoja nježna strana. Ona strana sa listom prećutanih rana, bila je apokalipsa za grad naše ljubavi. Sjećam se novina koje čitaš zamišljen i vidim kako se iza tih štampanih papira pojavi jedno pa drugo oko i gleda s ljubavlju onako duboko.  Miriše tvoja večera i gori fenjer, mirisne svjeće omotač topline nisu bile tvoj način. Ti si v

Sve postaju sporedne uloge glavnog junaka.  Čujem bat tvojih koraka. Izlaziš kao ponoćno Sunce iz mraka. Sad kisnem na suncu bez kiše.  Gdje si kad te trebam najviše. Bio si tu kad ti dobro bilo nije, gdje si sad kad ti je ljepo. Vidi ko bi rek'o. Trebao si me da ti budem blizu, sad ti treba da budem daleko. Vidi ko bi rek'o. Trebao si da te zagrlim uvijek, sad ti treba da te zaboravim zauvijek. Vidi ko bi rek'o. Nekad si me ček'o. Sad nemaš vremena za mene. Rasipaš pocjepane uspomene. Vidi ko bi rek'o. Za 24 sekvence srušio si sve. Og glavnog junaka do sporedne uloge. Vidi ko bi rek'o. Od romantike do apokalipse. Kako da izgradim novi svijet. Karavane zvjezda si zatvorio u krletke. Ovoj lasti si zabranio letove. Nekad si govorio da tako nisi volio. Vidi ko bi rek'o. Da ćeš me ti povrjediti. Nekad si govorio da bi zauvijek ostao. Vidi ko bi rek'o. Da si jedne noći gledajući me u oči otišao. Nekad si sve u meni ljubio. Vidi ko rek'o da si želio da me

Ljubav, dio našeg svijeta, jedna posebna planeta na planeti Zemlji. Ljubav, u knjigama, poeziji i romanima. Ljubav, nadahnuće, srca i duše. Miladin Šobić čovjek i umjetnik čije pjesme- djela me inspirišu. U pjesmi"Cipele nove" "Jer ljubav je, ljubav je, ljubav je, ljubav je živjeće dovijek o vjerujem kako će samo sa njom čovjek biti čovjek." Govori suštinu čovjekovog bića.  A to je ljubav. I baš ti stihovi su me podstakli da pišem o ljubavi.  Nije sve rečeno o ljubavi jer se svaki dan nešto novo izgovori. Svaki dan se rađaju nove ljubavi. Vjerujte koliko god izgledale slično, sve imaju svoju priču. Čujem misao: "Rijetki se sretnu", vjerujte da je bezuslovna ljubav rijetkost. U vremenu, koje teče brže nego što ljudi trče za njim zaista je sve rjeđe da ljubav traje i opstaje. Reče mudra koleginica po peru i umjetnička duša Marina ljepu misao, citiram... "Ljubav je poezija, koja se čita zagrljajem" Ta njena misao mnogo govori o ljubavi. Ko umije zag

Zamisli da svijet mjenja boje.  I da te iste boje na tvom i mom licu stoje. Kao svjedoci vremena. Ti si moj čuvar na desnoj strani ramena. Zamisli da dan pozove noć na sastanak. I da se jutro ljubavi rodi. Zamisli da nam niz dlanove idu kapi vode i postanu Nijagarini vodopadi. Zamisli da trčimo kroz lišće jeseni. A u fišeku od starih novina mirišu pečeni kesteni. Kao trag u vremenu. Ti si moja snaga i ljubav na ljevom ramenu. Osjeti pitomu nježnost neukrotivog srca i sačuvaj osmijeh sa mog lica. Kao dar ljubavi. Zanosno osjećajno zagrli i osjeti koliko te volim. Zamisli i zapiši. Pusti da leti daljinama sa vjetrovima i da se nacrta za tebe i mene mapa naših trenutaka. Napiši na mapu Zzzzz znaću da je to poruka za Laku noć. Jer samo ti tako poželiš ljepe snove. Pričaj mi o pticama kako lete pored tvoje rijeke. Reci mi šetaš li još jutrom, gledaš li noću zvjezde kako se ugnjezde i zajedno sijaju. Puštaš li pjesme koje su bile pantomima.  Govorio si ljubav pjesmama, ćutao ih riječima na t

Jesmo li zaboravili kako se pleše?  Slušamo li muziku, čujemo li pjesme? Pokreće li nas ritam koji osjetimo? Osjećamo li? Zaustavljam pitanja. Stojim na stanici odgovora i plešem. Dušom osjetim svaki takt melodije, riječi pjesme postaju slike. Na stanici odgovora ne vidim putnike. Vidim ljude koji stoje i gledaju ponekad ljevo, ponekad desno.  Počnu da plešu i stanu. Na sceni gitara, bubnjevi, pjesme rock vremena.  Sedamdeste se prelivaju u osamdesete.  To je bilo vrijeme muzike i umjetnosti. Danas, reći ću rijetko čujem pjesmu i muziku da prostruji kroz damare. Jesu li ljudi toliko puta slušali pjesme da u njima ne pronalaze ljepotu. Dašak nade da muzika još nije sve rekla. Da negdje u nekoj prostoriji (izolovanoj da ne prodire zvuk vani) sviraju mladi ljudi. Da iz ljubavi prema voljenoj sjednu i napišu stihove. Da u toj ljepoti ljubavi perom kao sidrom daju brodu vjetar da plovi. Zaboravili su ljudi kako se pleše. Zaboravili su pustiti radio i zaplesati, pjevati u svojim domovima. St

Nasloni glavu na moje rame. Dok ti na jesen miriše moja kosa, sjeti se leta albatrosa. Šapnuću ti priču kako smo ti i ja ljubav u periferiji srca. Dok vani pada kiša u otkucaju sata jesenja sonata otvara vrata. Zatvori oči i slušaj melodiju mog glasa dok kiša rominja po prozorima. Sjediš u fotelji sve bliži želji da sa usana tih progovoriš o našoj priči. Žmuri i stvori slike iz riječi. Sve ću ti reći. Princ si talasa, letiš krilima albatrosa. Širiš krila i kliziš sa vjetrovima. Pojavio si se iz magle rijetko ko te vidjeti može. Pjesniče, albatrosi na tebe i mene liče. Na ivici smo da ovim pjesmama kažemo šta osjećamo. Najudaljenijim središtem naših srca, kad se kao ptice vinemo sa talasima slobodni krilima albatrosa. Zlatnim bojama lišća što putuje daljinama, lastama što na jug lete da nas sjete da ljubav dišemo, živimo i pišemo. Da sačuvamo u sebi dijete dok naša krila lete i donose sreću mornarima.  Čuvam te u duši, čuvam te u okeanima. Pjesniče dodirni krila leptira i osjeti dlanovi

Vrijeme u kom se pletu džemperi sjećanja i poneka nit se izvuče ja stojim na rubovima svojih želja i tražim opstanak. Izvlačim i provlačim te niri što sam plela zamišljajući neke nove filmove u kojim igram uloge napisane u nekoliko sati. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzetasa sajta: Pixabay

Tu si zar ne? Snovima mi putuješ.  Kad zaspim ti dođeš. Nasloniš glavu na jastuk i bude povjetarac što mi pmiluje obraz.  Iskradeš se tiho da me ne budiš. A u sebi se nadaš da ću te vidjeti. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Zapisujem, kretanja ljudi. To je moj zadatak već nekoliko godina.  Tačno u 22 h spakujem svoje stvari i zaključam vrata.  Ključ ostavim na mjestu gdje ga svi mogu pronaći.  I da otvore vrata ne bi pronašli ništa. Stavljam slušalice i puštam muziku. Opet čujem da je neko tu.  Prati me već noćima.  Kad stignem do ulice koja vodi prema mojoj kući koraci se utišaju i odšetaju u drugom smjeru. Prijatelji mi kažu da gledam previše filmova.  Znam da osjetim korake kao što znam da su nekom potrebni podaci kojim raspolažem.  Ako neko zna ljude u ovom gradu, to sam ja. Kroz slušalice putuje pjesma, Soldier Fortune od grupe Pink Floyd. Obukla sam duskericu i jaknu. Noći su postale hladnije. I još kad imaš osjećaj da te neko prati hladnoća se upija u odjeću i dodiruje kožu. Lukavo se uvuče i pod kožu. Noćima želim da se okrenem i kažem izađi iz mraka i reci ko si. Gledam previše filmova, složiću se sa prijateljima. Ali isto tako slušam i svoju intuiciju.  Ona kad složi detektivski djelove slagalic

Olovni vojniče sjećaš li se muzičke kutije? I na kutiji filgranskih ukrasa. Tvoja ruka ih je pravila. A na tvojim dlanovima plesala je balerina. Uliva se voda boje indiga u čašu naše priče, olovni vojniče. Da li sreću donose olovni vojnici ili to čine balerine? Plešem piruete kroz tajnu šume i srećem vukove.  Razliva se boja indiga nebom zvjezdanim. Lete vilini konjici da li su iz bajke olovni vojnici. Postoje li dvorci od papira u kojim pleše balerina. Da li nosiš šal olovni vojniče da te čuva od zime. Sad kad nisi u zagrljaju balerine. Sakrijem se u muzičkoj kutiji, tamo me samo ti možeš pronaći. Gledam kroz prozore ljudi prolaze. Pitam se kako si olovni, griju li te naši dani. Zašto su tako često olovni vojnici sami u kutiji gdje je mrak. Treba ti svjetlost moja jedna nit i zrno da nađeš put. Imaš li još onaj kaput da te ugrije. Moj olovni vojniče. Znaš ti da sam te zavoljela i da su dvorci od papira hladni.  A da je tvoja muzička kutija ljubav i toplina. Čujem vukove, moj olovni vo

Ti i ja smo vatrene ptice. Pokidane žice što se sastave dodirom naših dlanova. Tad nema tremola, gitara ljubav svira. Dva smo feniksa, danju se skrivamo, noću svjetlost donosimo. Ti i ja smo žeđ nježnosti u pustinji. Ulični svirači što plešu. Ogledala smo sreće i pisci po ulicama što crtaju kredama u boji. Obale smo daleke morem vezane. Čitaj mi sa usana, vidi u mojim očima, ljepotu sutona. Ptico vatrena. Skriven si u vremenu vitezova. Sinoć sam putovala, jutros sam bila tamo gdje pjevaju ptice na prozorima. Odškrinula sam tvoje prozore i ostavila ti školjku da čuješ more. I nije to bio povjetarac na licu tvome.  To sam ti ja lice milovala. To sam ti ja ruke dodirnula. To sam te ja zagrlila i toplinu tvog zagrljaja sačuvala. Otvorila sam teke i pisala retke o tome kako su vatrene ptice rjetke. Onda sam od slova i snova pravila krila tebi i meni voljeni. Ostavila sam ti krila u ormar, pusti ih da lete. Letjeće do mene. U nebeskoj sferi noćnog neba, zvjezde trepere i otvaraju kofere iz k

Sjetićeš se ti onih staza o kojim ti govorim u ovoj priči. Znam da ćeš ih se sjetiti.  Zajedno smo prešli te dužine dok smo gledali zvjezde i zamišljali da zvjezde gledaju nas. Znamo da smo eksperiment koji se oteo kontroli i pobjegao iz zlatnog kaveza.  Jer smo ptice koje su naučile na slobodu.  Imali smo katanac i ključ.  Svojim krilima smo  otvorili vrata.  Letjeli smo letove za koje ni zvjezde nisu znale. Moj Vjetrokaze, udahnuli smo ljubav i dišemo je. Na dlanovima čuvam Mjesec za tebe. Željo odaslana daljinama, putniče što lutaš zvjezdanim stazama. Rekli su da su to dječije igre dvoje sanjara. Ja i danas pratim korake Vjetrokaza sat vremena nakon izlaska Sunca i sve do sumraka. Odlutaš u daljine odmetnuta ptico. Željonosac si koji se pretvori u zvjezde. Odlutali vitez koji budan sanja. Ti si toplina doma. Ti si moj let. Ti si moj sunčani sat. Sjetićeš se znam kad vidiš maslačke kako lete nitima.  Sletjeće na tvoje dlanove moje želje. Otvoriće se prolazi i vidjećeš jednu djevojku

Sanjam. Grad Prag i lavirint ogledala. Iskrivljene slike i realni otisci. Ti i ja smo stranci u ovom gradu. Budna. Opet sam bježala vremeplovom matriksa. Lutala hodnicima sa druge strane pogleda. Koja je moja strana priče ako ruka lavirint ogledala dodiruje. Ovdje sam.... da li me neko čuje? Polusan ... polubudna vila izlazi iz kruga i pleše sama. U sobi lavirinta sa ogledalima. Slobodna. Ostavljam ti poruke na staklu ogledala i prolazim kroz naučnu fantastiku tvog pogleda. U zatvorenim prostorima, ogledala su vrata. Otvaram vrata i tražim kartu koja vodi iz lavirnita. Ostavljene zagonetke rješavam dok hodam. Jedan grad izgrađen od stakla u kom smo stranci koji se znaju odavno. Prolazi li toplina dodira kroz ogledala? Jer sa ove strane osjećam da u tvom svijetu postoje skrivene odaje. Čuvaš ih kao blago tvoje duše. Ne govoriš o njima ni platnima od stakla. Gledamo u noćno nebo koje je umjetničko djelo. U matriksu smo kao dva glumca što čitaju tekst dok hodaju kroz odaje ogledala. S tvo

U ulici srušenih snova budi mi bulevar stihova. Čekaj me u skveru da šetamo preko pješačkog mosta. Oslobodimo zaključane katance. Ključevima šapnimo šifre i otključajmo ljubav. Izradi fotografije i stavi ih u svitke. Noćas, napravi čajanku na oblaku.  Iako ne pijemo čaj ni ti a ni ja. Budimo Alisa i Šeširdžija. Ti si enciklopedija predstava. Sa druge strane ogledala ljubav se u zagrljaju ogleda. Kaledioskop tvog pogleda bajkoviti je pejzaž. Tvoje lice je platno. Zvjezdano nebo je od stakla. Zvjezde i Mjesec su od tkanina. Sa oblaka se vidi Vilina planina. Moje ime je Zvjezdana. Pitomo i magično te gledam.  Sipam ti čaj u šolju i stavljam na sto od oblaka. U zemlji čuda žongliraš sa šoljama.  Čajnik pleše po stolu. Sada si princ što je postao ranjena zvjer, a ja sam Bela. Oblaci otkrivaju redove knjiga i ružu zarobljenu u staklu. Oslobodimo je i pošaljimo svemirskim brodom da putuje nebeskim svodom do ružinih vrtova. Odmotajmo kasete i pustimo stihove i muziku da sviraju. Plešimo kroz z

Voljeni,  Pišem ti, svjeća gori plamenom ljubavi. Kad budeš čitao pismo gorjeće od čežnje fenjeri. Galaksije zvjezdi su otisak u mojim slovima, a ogledaju se u tvojim očima. Pišem ti perom koje si pronašao dok smo šetali pored rijeke. Stvaram filmske sekvence.  Pišem ti scenario ljubavi. Nedostaješ, pišem i zamišljam tvoje oči kako pod svjetlošću fenjera čitaju ove redove. Grlim te riječma koje duša pretače tintom. Štampam ručno čežnju koju osjećam.  Vezem ti ljubav na hartiji. Vjetar mi miluje obraze a ja zamišljam da ti ostavljaš svoje poljupce. Uroni u moja osjećanja i izroni u mrežu zapletene morske zvjezde. Vidjećeš more kroz riječi koje ti pišem. Školjkama, pričaj o nama. Naniži korale i stavi ih oko mog vrata. Isplešću ti mreže u koje će se sakriti snovi ove ljubavi koju osjećam. Kad izroniš morske zvjezde stavi na dlanove snove  i zagrli ih voljeni. Šetaš li pored rijeke i gledaš li Mjesec u ono naše vrijeme? Zapisuješ li taktove dana i da li ti je moje ime na usnama? Čujem kro

Sazvježđe si ljetnog neba. Trokut Labuda, Lire i Orla. Pješčana želja Avgusta. Štit od zagrljaja u igri beskraja. Nestašni dječak u sferi vjetrova. Tajna koju čuvaju školjke i šapuću talasima. Sakrivena si plaža na pustom ostrvu. Moj bijeg od zgužvanih ulica. Odmetnuti pjesnik koji živi u dvorcima od pijeska. Snop si zvučnih talasa i zanos čežnje. Kormilar osjećanja koja plove morima. Magnet si romantike iz drevnih vremena. Listam albume naših fotografija i svaka slika postaje kinematografija. Zvjezda si koja ima sjaj u mojim očima. Kapetan si ovog srca. Noćno nebo piše tvoju pjesmu i otvara puteve svemira. Sa tobom bih vjetar slušala i putovala koz sazvježđa tvog pogleda. Stvorila bih melodiju na klaviru. Svirala na pješčanoj plaži notama koje si ti napisao iz ljubavi. Osluškivali bi more i čekali zore u kojim bi probudili morske zvjezde da sa suncem putuju u beskraju. Odlutam sa tobom, pustim korake da plešu i da osjete noge bose valove kako prkose vjetrovima. Ušunjala bi se u tvoje

Grad br: 35, jedna stanica i drugačiji svijet. Ljudi umiju da se smiju i govore kad vole. Ne bježe od ravnoteže i osjećanja. Gledaju se u oči kad govore. Gledam vozove kako prolaze. U odjelu astronauta uobičajena ruta puta. Pitaju me da li bi reći htjela šta je ispod odjela. Ispod slojeva i krojeva od kojih sam spojena. Ja sam žena. Iz vatre iskovana, ranjena i voljena. Sazvježđe imam u očima. Stanujem u radio stanici Svemirskih frekvencija. Meni je ljubav esencija. U sebi čuvam metafore čarolije. Kreacija sam nježnosti. Iz harmonije nutrine izviru oči mile. Još juče tu su suze bile. Izlila sam ih u slova. Ja sam potka od snova. Ja sam dijete vjetrova. Neznana i rođena iz dana. Nesvakidšanje čudnovata... mjerim vrijeme bez sata. Ja sam tango i romantika. Strast i čežnja. Kreativna zagonetka. Virtuozno poetična i maštovito osjećajna. Slobodna i jednostavna. Da li sam stvarna... pitaju. A ženu u odjelu astronauta gledaju. Ja putujem kroz vrjeme, ostavljam ti šeme zagrljaja. Ljubav krojim

Zatvori oči slušaj srcem koreografiju žica gitare i pjesmu...  Rođen da dotaknem tvoja osećanja. Riječi pjesme te znaju me. Nacrtaj me iz stihova. Otvori oči i vidjećeš, stojim pred tobom. Vidjećeš u mojim očima laste. Pogledaj dva ogledala duše moje. Samo me zagrli i laste će letjeti. Samo me zagrli, dok oko nas šumi more i sviću zore. Pustimo da nam duše budu melodije sutona i svitanja. Raširimo naše ruke da ih vjetar miluje. Plešimo, dok spava grad i dok je Mjesec mlad za naše korake. Zagrli me... sreli smo se. Lutao si putevima od nemira.  Bio si lovac oblaka. Skriven i od mraka.  Bio si svjetionik noći kojeg su gledale moje oči. Kiše su padale na tvoje dlanove. Sunce sam, Mjesečev putniče. Suza sam na rubu tvojih trepavica. Siluete smo sutona u magičnoj snazi poljupca. Dišem ljubav tvoju.  Iz nje rastu molovi koje su drugi rušili. Ti i ja smo ih dodirom naših ruku gradili.  Mora smo naša povezali. Zvjezdama noći sam te zvala i tvoj lik napisala u knjigama. Te noći kad smo rođeni v

Treba mi dah, tvog daha. Treba mi dan, bez straha. Treba mi da se tvoja hrabrost upije u  moje pore i smiri nemirno more u meni. Treba mi da izađem iz svijeta pantomime i izgovorim tvoje ime. Treba mi da vratiš nas kroz vremenske mašine. Da ljubav priča riječima u svijetu tišine. Da ubacim dvije-tri kovanice, okrenem broj i pozovem te iz telefonske govornice. Dok u daljini svira tango za nas. Mogu li ples ljubavi plesati tvoj i moj glas? Reci mi, šetaš li još onim prostranstvima sa cvjećem koje raste u divljni. Putuješ u dan kad smo se sreli. Hoćeš li se sjetiti kad se voz zaustavi pored polja Toscane? Da su nam ruke još uvijek dodirima povezane. Tu sam s druge strane slušalice na uglu ulice. Pričaj mi, jesu već procvjetali suncokreti. Avgust je...  Sad su sva polja zelena i žuta boja. Noću pišeš pisma pored tvog prozora. Smiješ se s druge strane slušalice iz neke daleke ulice. Crtaš moj lik. I dalje si odmetnuti umjetnik. Noćima ne spavaš linije crtaš i tako se sjećaš. Tako me pored s

Šetaš li stazama, gdje smo nekad znali ti i ja proći. Slušaš li noći? I šta ti kažu? Pričaju sa tobom o meni.  Izvlače pismo iz stare kutije.  Čitaš ga. Ti ne čitaš, ti ga napamet znaš.  Gdje su zarezi i tačke.  Gdje sam ti ljubav utisnula slovima. Znaš u kom djelu pisma sam te zagrlila. Tvoja kosa što nestašno stoji i ti pogledi tvoji. Ta dva oka duboka kao Tihi okean. Tih si baš poput okeana, otporan srcem burama. Oblače ti što sunce donosiš, da li još kao bedževe ljubav zakačiš na tregere. Da li čežnje imaju svoje postere? Mjesečino vječnosti besane su tvoje noći. Pjesmo, što melodija postaješ, nedostaješ. Vjetre što kroz Sunčev spektar šalješ pisma, da li znaš da ih čitam. Balado ispjevana sa mojih usana, pjevaju  tvoju pjesmu zaljubljeni. U srcu si, u srcu si meni. Oblaku sneni, vjetru voljeni. Još nosim tvoje džempere i idem kroz vinograde Toscane. Još čitam knjige koje sam uz tebe zavoljela. Ponoć se u tvome laku noć ogleda. Zažmirim i čujem ti glas kako putuje kroz vjetrove. Id

Idemo nekim putevima koji su odavno postali zaboravljeni. Njegova rana je prilično zarasla i infekciju smo uspjeli zaustaviti. Lakše mi je što je uz mene i zna da je supstanca dio mene i da sam karika koja nedostaje da bi mogli vladati pustopoljinom. Borila sam se sama, djelila sam svoju tajnu samo sa ovom pustinjom oko čovjeka. Napustili smo laboratoriju sa opremom koja je potrebna da bi deaktivirali supstancu. Znamo da nas traže i da smo u opasnosti. Oktiveno je ko sam. Taj teret koji sam nosila na leđima polako ide prema svom rješenju. Kroz nekoliko dana biću slobodna i ja i prijatelji koji su prošli isto. Saznala sam da postoji čovjek koji je bio jedan od važnih saradnika i zna moje roditelje.  Ako neko zna kako da nam pomogne onda je to on. Prošli smo veći dio puta i nadomak smo cilja. Kucamo na vrata i otvaraju se. prilika  starijeg čovjeka nas gleda sa osmijehom.  Zna ko sam i zašto sam tu. Stigla si. Uđite. Nemamo mnogo vremena prije nego nas pronađu, a potrebno nam je nekoliko