Let zvjezdi
Sjetićeš se ti onih staza o kojim ti govorim u ovoj priči.
Znam da ćeš ih se sjetiti.
Zajedno smo prešli te dužine dok smo gledali zvjezde i zamišljali da zvjezde gledaju nas.
Znamo da smo eksperiment koji se oteo kontroli i pobjegao iz zlatnog kaveza.
Jer smo ptice koje su naučile na slobodu.
Imali smo katanac i ključ.
Svojim krilima smo otvorili vrata.
Letjeli smo letove za koje ni zvjezde nisu znale.
Moj Vjetrokaze, udahnuli smo ljubav i dišemo je.
Na dlanovima čuvam Mjesec za tebe.
Željo odaslana daljinama, putniče što lutaš zvjezdanim stazama.
Rekli su da su to dječije igre dvoje sanjara.
Ja i danas pratim korake Vjetrokaza sat vremena nakon izlaska Sunca i sve do sumraka.
Odlutaš u daljine odmetnuta ptico.
Željonosac si koji se pretvori u zvjezde.
Odlutali vitez koji budan sanja.
Ti si toplina doma.
Ti si moj let.
Ti si moj sunčani sat.
Sjetićeš se znam kad vidiš maslačke kako lete nitima.
Sletjeće na tvoje dlanove moje želje.
Otvoriće se prolazi i vidjećeš jednu djevojku kako prema tebi dolazi.
Sjetićeš se da su u priči iz mitologije bile zarobljene dvije ptice,
što su se odmetnule svojim krilima i letjele nebom sa maslačcima.
Kad te ptico vatena pogledam očima, kad dani zaplešu sa noćima i kad zvjezde otvore staze dvije ptice će letjeti letove za koje rijetki znaju tamo gdje se voljeni u tišini noći sastanu i u zagrljaju ostaju.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar