Škrinja, švelja i špajz

Samotnim otocima smo zaplovili. Samoću pustinje pogledima smo u oazu ljubavi pretvorili. Sa kreveta smo pali u drugu priču ušetali. Sjetila sam se čarobnog ormara. Jesmo li sad obukli odjeću iz nekog drugog vremena? Sa ove starne zida smo čovjek i žena. Tamo smo mladić i djevojka. Ovdje... Ti izrađuješ svojim rukama čuda od drveta. Ja crtam drvenom olovkom po papiru.  Ti pronalaziš smisao u mojim crtežima.  Preslikaš ih na drvo i postaju suveniri. Hoćemo li suvenire samoće pretvoriti u suvenire ljubavi? Obećajmo, da ti suveniri neće stajati na čarobnom ormaru i da neće skupljati prašinu i samoću koja je pustinjom odisala. Gdje god idemo ići će sa nama. Neće ostati u stanu kao eksponati naših panorama. I tebi se sviđa kako se naše misli sretnu na raskrsnici i idu preko ruba usana. Sjećam se sa tobom sam ovaj roman pisala. Ti i ja smo sa druge strane naše sobe.  Pronašli smo tajni prolaz. Naša ljubav je dobro. Ne brini ima krov nad glavom.  Kroz pukotine između prozora ne prolazi vjetar

U sobi čežnje, pjesme su nježne. Gledam te u oči a nisi tu, noć rasprši iluziju i ostavi ogledala sa dva pogleda. Znam sa druge si strane pišeš nedostajanje. Dlanom dotaknem staklo i osjetim toplinu koja dolazi. Postoje li na ogledalu prozori koji mogu da se otvore da čežnja dodir postane. Pišeš mi sinonime. Želja, težnju poziva za sto ti i ja, jedno za drugim čeznemo. Pišeš mi kako žal, voli maestral. Crtaš mi po podu plesne korake za tango. Tražim ključ u zaključanoj pregradi srca otključavam vrata sjećanju. Ti si tu. U tvom pogledu izvajana osjećanja na moj pogled reflektovana. Ljubav je čežnjom, detektovana. Čujem kako tvoja olovka ostavlja otiske na zidu i kako riječi idu.  Prate sijalicu i izlaze iz mraka. Blizu smo a daleko za nekoliko koraka. U sobi čežnje predmeti čuvaju tajnu naše ljubavi. Knjige sa polica na zidu prave sjenu srca. Iz knjiga izlaze vile i vitezovi. Kino platna su prozori. Ti i ja slušamo kako nam duše dišu dok ruke sa dvije strane zida pišu. Slušaj kako čežnj

Zaboraviću zaborav.  Otvoriću vrata sjećanjima i reći ću da sjednu za sto da gledamo Tv kino. Ti neznana daljino, što te zovem blizinom. Šetaću kroz neprohodne puteve.  Tražiću jedno zrno svih nadanja. Kad mi osmijeh požele nacrtati, ja ću reći nemoguće, ja se jedino srcem znam smijati. Poželjeće da me promjene, da me oblikuju svojim stranicama knjige... reći ću im da to kod mene tako ne ide. Odmetnuću se iz knjige.  Napraviću jedan kolut naprijed i preskočiću sve stranice.  Iz knjige ću izaći i lutati kroz ulice. Tražiće me u biblioteci misliće da sam se sakrila u nekoj od knjiga. Da tražim neke izmaštane priče i da likovi iz priča  meni liče. Znaju oni da sam ja koracima djeteta odlutala iz svijeta koji su napisali. Letjeću u balonima i roniti morskim dubinama.  Igraću tango sa valovima Pričaću sa žalovima. Voziću brodove duše svoje kroz okeane. Heklaću priču, pronaći ću petlju i kroz nju ću proći. Zapisaću pjesme po pješčanim plažama i pričaću sa ražama. Biće to hodajuće knjige u ko

Kad gitara svira sjetim se vještih ruku lutijera. Sjetim se tebe, tri tona, na gitari splet žica i još na stolu stoji trzalica. Sjetim se kako gitaru sviraju tvoje ruke. Kad gitara svira sjetim se lampiona kako sa našim željama lete negdje među zvjezdama. Sjetim se one zime i kako pahuljama šapnem tvoje ime. Kad gitara svira akordi se sa rječima pjesme zavole. Sviraju tvoje ruke zovu na ples oblake i sunčeve zrake. Kad gitaru sviraš tvoje oči me vole. Ljubav sviraju ruke tvoje. Slušam kako gitara svira u tišini.  Akordima budiš, grad i ljude. To trenutak u vremenu bude. Ti i ja smo terca.  Stih iz osmerca... mi smo slogovi.... zarobljeni golubovi. Oda smo ljubavi. Mi bi iz krletke letjeli gdje su ptice slobodne. Reci mi zašto nam ne ide? Jesu li nam krila slomljena? Ili su zarasla od ljubavi.  Jesmo sada golubovi koji slobodni mogu letjeti? Mi smo dva intervala između dva tona udaljena za dvije riječi. Blizu za bježanje satkano od sna... to smo ti i ja. Zagonetna smo balada i strastven