Sa tobom sam ovaj roman pisala

Samotnim otocima smo zaplovili.

Samoću pustinje pogledima smo u oazu ljubavi pretvorili.

Sa kreveta smo pali u drugu priču ušetali.

Sjetila sam se čarobnog ormara.

Jesmo li sad obukli odjeću iz nekog drugog vremena?

Sa ove starne zida smo čovjek i žena.

Tamo smo mladić i djevojka.

Ovdje...

Ti izrađuješ svojim rukama čuda od drveta.

Ja crtam drvenom olovkom po papiru. 

Ti pronalaziš smisao u mojim crtežima. 

Preslikaš ih na drvo i postaju suveniri.

Hoćemo li suvenire samoće pretvoriti u suvenire ljubavi?

Obećajmo, da ti suveniri neće stajati na čarobnom ormaru i da neće skupljati prašinu i samoću koja je pustinjom odisala.

Gdje god idemo ići će sa nama.

Neće ostati u stanu kao eksponati naših panorama.

I tebi se sviđa kako se naše misli sretnu na raskrsnici i idu preko ruba usana.

Sjećam se sa tobom sam ovaj roman pisala.

Ti i ja smo sa druge strane naše sobe. 

Pronašli smo tajni prolaz.

Naša ljubav je dobro.

Ne brini ima krov nad glavom. 

Kroz pukotine između prozora ne prolazi vjetar sjećanja.

Pustila samfilm koji volimo.

Stavila sam na sto fišek od papira sa kokicama.

I jednu deku.

Da se nađe pri ruci.

Noćas će biti najhladnija noć otkad se volimo.

Ti i ja tako vrijeme mjerimo.

Otkad smo se sreli.

Naša ljubav ne zna da smo sa druge strane zida.

Vratićemo se u naš stan.

Bićemo opet na krevetu, nastaće čuda u drvetu kad tvoje ruke moje crteže precrtaju i kad ih kao ljubav oblikuju.

Obećajmo da samoća neće kod nas stanovati... a i ne trebamo obećati dovoljno je voljeti i osjećati.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay