Škrinja, švelja i špajz

Stazom Paprati ide kočija sa dva jednoroga.
U kočiji djevojka koja oči skriva ispod oboda šešira.
Mjesec obasjava put do zelenih vrtova i najljepših cvijetova.
U trenutku kočijaš vidje sjenu i lakej se iz polusna prenu.
Na putu u šeširu i kaputu jedan čovjek stoji i za pomoć moli.
Iz kočije izlazi djevojka u haljini boje smaragda.
Šešir ima, njegovim obodom oči skriva.
Zašto smo stali? Vrijeme je da se putuje. Trebamo stići do zelenih vrtova i najljepših cvijetova.
-Izvinite, mlada damo njemu pomoć treba.
- Ostavite mu vode i hljeba.
- Izvinite, ali on loše izgleda, ima rane na rukama i leđima.
Stavite ga u kočije dajte jednu deku da ga pokrijem.
Nikome ne govorite da s' nama putuje jer ne znamo ni ko je?
Jednorozi su išli putem, a u kočiji djevojka i mladić sa šeširom i kaputem.
Gledala je u njegove oči sanjive i umorne. Na usne mu stavi kapi vode.
Kad su stigli do vrtova otvorila se kapija i pred njima bila je napuštena kuća.
Kočijaš i lakej skupiše nešto pruća da vatru nalože. …

Svi su tek zrna pijeska u pustinji, svi oni koji ne žive u ljubavi.
 U ljubavi sa ljudima i jedni prema drugima.
Gledam ovih dana na svakom uglu koji pronađoh kako ljubavi ima tek u tragovima.
Pa onda mi to uvjerenje poput stakla razbiju i prelome sunčeve zrake.
Rijetko se pojave ali vjerovali ili ne postoje!?
Prije nekoliko dana idoh kroz grad. Ispred mene je išao jedan mladić, znam ga iz viđenja.
Uvijek pozdravi, uzvratim pozdrav. Jedino što ga izdvaja od drugih ljudi je to što je drugačiji na njemu svojstven način. U trenutku kad ga htjedoh pozdraviti pored njega prođe auto i jedan od putnika otvori prozor i reče mu par riječi. Par riječi koje se upiju u dušu i ostanu tamo zauvijek.
On se skrio iza ugla jedne kuće i čekao da auto ode. Kad su otišli on se vratio i nastavio dalje.
Vidjela sam u njegovim očima da mu je bilo teško.
Ne mogu da vjerujem, a znam da je to danas tako. Uvijek je bilo i biće. Primjer da ljubavi nema.
Onda jednog dana vidjeh kako dva čovjeka (inače komšije, ku…

Ostaviću otvorena vrata, možda sreća dođe iz inata.?
Da mogu nevidljiva biti, mogla bih se u džepu tvog kaputa skriti?!
Ili biti list na vjetru, pa zaplesti se u tvojoj kosi?
Ali daleko si...
A vjetar list tako daleko ne nosi!
Da dotaknem dugme odžačara, kažu ono sreću nosi pa da te pronađem.?
Opet, daleko si...
Jesi li vidio kako lete leptiri od papira, prošao ulicom gdje cvijeta visterija?
Dok pale se svijetla uličnih fenjera, jesi čuo gitaru kako svira po akordima duše!?
Ljudi vole nespretno da sruše sve ono lijepo. Uvijek je kriv drugi neko.
Prašina na prstima, riječi na papiru, duša u ništavilu.
Dobro poznata mi je ta slika. Opet ti u ulozi buntovnika.
Da li se neko od nas dvoje sjeća, šta je to ljubav i kako se ona osjeća?
Vjetar u kosi, po pijesku dok hodamo bosi.
U sutonu dok gledamo u daljine čitam sa tvojih usana najljepše rime.
Zaboravih ime tih lijepih trenutaka zarobljena u zidovima sa par kutaka.
Navike su čudna stvar.
Prazan ormar kad pogledam zastanem i shvatim vrijeme…

Kažem ti, vitezu iz sjene ne traži mene!
Ne budi drug mojim suzama, ni razlog mog osmijeha.
Odavno već sam odlučila da ostanem skrivena.
Unutar zidova, nema izlaza ni prolaza.
Ne putuj za mojim tragovima. Zalutaćeš u odisejama. Tamo negdje živim ja.
Zapravo rijetko me možeš sresti među ljudima.
Ne traži oslonac na mom ramenu. Ne zapleti prste u kosi. U igri mistike ne traži karakteristike.
Znaš da sam ih dobro skrila. Ja sam majstor prerušavanja kad ne treba.
Ne brini za mene ti, čovjek se nauči živjeti u osami.
Nisam iz mašte, tamo ponekad navratim da kompas ne izgubim.
Kažeš da sam uplašeno dijete koje ne želi da odraste.
Ne smiješ vidjeti da sve puca po šavovima.
Ako zaplačem znam nećeš otići, ako se nasmijem dušu ću da ti ugrijem?
Ostajem lice bez emocije. Dok sjedimo tu na raskršću želja i puteva.
Jednom stranom tvoja, drugom moja duša krenula.
Rekle bi usne riječi, ruke bi zagrlile. Ali su usne prećutale, ruke u džepovima ostale.
U sobi ogledala, lik se tvoj ogleda. Ne možeš niš…