Leptiri od papira

Ostaviću otvorena vrata, možda sreća dođe iz inata.?
Da mogu nevidljiva biti, mogla bih se u džepu tvog kaputa skriti?!
Ili biti list na vjetru, pa zaplesti se u tvojoj kosi?
Ali daleko si...
A vjetar list tako daleko ne nosi!
Da dotaknem dugme odžačara, kažu ono sreću nosi pa da te pronađem.?
Opet, daleko si...
Jesi li vidio kako lete leptiri od papira, prošao ulicom gdje cvijeta visterija?
Dok pale se svijetla uličnih fenjera, jesi čuo gitaru kako svira po akordima duše!?
Ljudi vole nespretno da sruše sve ono lijepo. Uvijek je kriv drugi neko.
Prašina na prstima, riječi na papiru, duša u ništavilu.
Dobro poznata mi je ta slika. Opet ti u ulozi buntovnika.
Da li se neko od nas dvoje sjeća, šta je to ljubav i kako se ona osjeća?
Vjetar u kosi, po pijesku dok hodamo bosi.
U sutonu dok gledamo u daljine čitam sa tvojih usana najljepše rime.
Zaboravih ime tih lijepih trenutaka zarobljena u zidovima sa par kutaka.
Navike su čudna stvar.
Prazan ormar kad pogledam zastanem i shvatim vrijeme teče, ne mogu da ga vratim.
Ili da kroz taj ormar postoji prolaz u tvoj neobični svijet?
Daleko si opet...
Zaključala sam vrata tog nekadašnjeg svijeta ključ je tamo gdje nezaboravak cvijeta.
Jesi li čuo kako šapuće trava dok svijet spava?
Jesi li i ti kao ja budan bio? Pa si se skrio u nekom uglu ulice dok mjesec ti obasjava lice.
Na tvojim mapama da li postoji put do tvog neobičnog svijeta?
Pita te djevojka iz ulice gdje visterija cvijeta.
Primijetim nekad tako u noći, kako tvoji koraci znaju ispod mog prozora proći.
U zoru na prozoru pronađem od papira leptire.
One iste što su nekad tvoje ruke za mene pravile.
Puštam leptire od papira da lete do tebe mislima, dok vjetar ti nosi prašinu na prstima.
Ti neznani, a dobro znani buntovniče iz jedne priče.
Sa osmijehom koji nadu vrati, ti si buntovnik koji svoje snove prati.
Jesi li čuo talase kako ti zovu ime, vidio daleko more i brodove kako plove?
Otvorim po navici ormarić u njemu stoji pismo, odavno već jedno drugom pisali nismo.
Dok sunce u rano jutro obasjava prozore i ljudi ulicom prolaze, pomislim na tebe.
Pišem sve na listu papira, čujem gitaru kako svira.
Leptiri lete tek da me podsjete, da sve je bio san i došao je novi dan.
Onda ulicom visterija prošetam, a u sebi znam ne nije to san.
Ti si stvaran.
Da mogu kap rose na tvom dlanu biti pa da ti pročitam misli?
Ili biti ptica na tvom prozoru, da te vidim kad otvoriš prozore u zoru?
Te oči pune dobrote, drage ruke što zagrle.
Tražim put do tebe.
Ali rekao si da, daleko si..
Lete leptiri od papira kao stvarni, pitam se jesu li ovi snovi nestvarni?
Buntovniče iz jedne priče kad opet ulicom prođeš, možda iz inata dođeš do otvorenih vrata?
Tom ulicom ako prođeš vidjećeš leptire i čuti gitaru kako svira.
Čeka te jedna djevojka iz ulice gdje cvijeta visterija.
Upaliće se sijalice uličnih fenjera i vidjeću tada buntovnika sa par kofera.
Vidjeću putnika koji ponekad odluta u neobični svijet i vrati se opet.
Sa tvojih usana čitam rime, pamtim ti ime buntovniče iz jedne priče.
Iako si daleko zagrliću te dok gitara svira i lete leptiri od papira, u jednoj ulici tamo negdje gdje cvijeta visterija.
Do sljedeće priče : Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika koja slijedi je kreativni rad i upravo zahvaljujući toj slici nastala je priča.


























Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Kad se ljubav igra žmirke