Škrinja, švelja i špajz

Vozim već noćima i vrte se pjesme na radio stanici.  Samo jedna ima prijem u ovim daljinama. Svira rock... dobri stari rock. Gitara je na sjedištu jedini drug za razgovor.  Kad prsti dotaknu žice to je dijalog akorda i moje duše.  Tri tona i šest žica i nekoliko suza s' mog lica. Negdje u sebi osmijeh čuvam ja mjesečeva lutalica. Ko zna koliko je noći prošlo i koji sati su upisani na račun moje nesanice.  U mojim mislima je prijatelj, sve drugo sam stavila sa strane.  Čula su sve više povećana, držim ih pod kontrolom naučena da živim sa bolom.  Naučena da budem izdržljiva za sve prepreke. List jeseni na šajbi kao poštanske marke i pišem na zamagljenom staklu jedno pismo. Pismo koje će zalediti mraz ove noći i ostaće slova i poneki od snova što ih nisam još sanjala jer nisam noćima spavala.  Mjesec prati svoju lutalicu i pronađe onaj mol i akord na gitari samo da me sjeti da u meni nešto ne zaboravi koliko trebam ovom svijetu. Previše od mene očekuje jer mjesec ne vidi i ne čuje kad

Večeras, sinoć kao i preksinoć je hladno. I sutra će veče biti hladno... ide zima. Mada ova hladnoća nije samo od toga što nam je pred vratima zima.  Živimo ovdje već duže vrijeme suprotne fenomene. Mjesec mi izgleda kao astronaut u vasioni. Da sad odem do mosta rukama bih mogla dodirnuti taj krug noći. Gledam rijeku kako teče i  na njoj odsjaj mjesečevih sijalica. Snopovi svijetlosti se lome i plove kao da su čamci. Stojim na obali te iste rijeke, s druge strane događa se život.  Prelaze ljudi preko mosta zakače katance, zaključaju ključevima i onda ih puste u vodu...  zagrljeni dalje odu. Da li zagrljeni ostanu ili budu zaključani u vječnoj ljubavi.  Pale se svijetla... gase se svijetla. Ljudi za stolom, pred televizorom i dani tako ponavljani. Noći bez mraka... nepotpune su noći. Treba mi snaga vuka i jedna pružena ruka prijatelja koji zna šta se događa. Ipak, on je otišao čim je sve ovo počelo. Želio je da pođem sa njim, ali sam bila istrajna u tome da ostanem u mom domu i među svo

Hodamo po mjesecu u cipelama sa zapetljanim pertlama.  Idemo ulicama po prašini i čini mi se da neko zna zvuk naših koraka. Da neko zna da postoje ljudi kao mi koji... čujemo odjek vremena izgleda kao muzika, kao pjesma koja je pisana samo za nas. Ostaju stope u snjegu, mi smo smo u bjegu od svega... u zemlji gdje kiša postaje led. Gdje sve ima  svoj red. U nama kad se zavrte sve vrteške i pobjede postanu viteške...  znaćemo da smo mi ljudi otisak dlanova na zamagljenim prozorima vremena.  Muzičari što note uberu na zvjezdama.  Mađioničari bez trikova u rukavu i pjesnici ljubavi. Slikari koji znaju da slikaju prstima.  Da ruke osjete pokrete na platnu... te pokrete koji se pretvore u likove i predjele prirode. Hodamo po okeanima, dio smo plavetnila u beskraju vode i neba. Nekad zgrade dotaknu nebo dok putujemo liftovima do naših kocki i kao da smo u zamci. Dišemo unutar zidova zatvoreni zrak.  Treba nam dah vremena što čeka da dođemo do njega.  Treba nam razlog više da duša osjeti i di

Gledam u te oči, znam kako izgledaju zalasci sunca u tim očima. On ima duge trepavice koje su prozor u svijet koji volim. Guste obrve odaju njegovu ozbiljnost, kao da je na tren dug nekoliko godina zaboravio radost djeteta koju ima u sebi. Pitala sam se zašto i ove noći negdje oko 23 h uzima istu knjigu u ruke i čita jednu stranicu.  Kad pročita nekoliko redova pogleda kroz prozor, svijetlost fenjera odaje suze u očima...  te dvije kapi što se opiru da krenu... on sakrije od sebe i svoju sjenu. Zatvori oči pomislim da spava, a onda ih otvori i nastavi čitati onaj preostali dio te jedne te iste stranice. Odloži knjigu u stranu, ispije nekoliko gutljaja čaja pokrije se dekom i zaspi u fotelji... on je sve ono u jednoj davno zamišljenoj želji. I tako dok spava sjedim i gledam to drago mi lice... a iz kamina se čuju varnice... vatra pucketa. Pitam se gdje li sad kroz snove šeta... Jutrom gleda kroz prozor.  Na stolu spremljen doručak, pažljivo je odabrao neku sitnicu i stavio je sa moje st