A šta na račun srca ide?

Hodamo po mjesecu u cipelama sa zapetljanim pertlama. 

Idemo ulicama po prašini i čini mi se da neko zna zvuk naših koraka.

Da neko zna da postoje ljudi kao mi koji...

čujemo odjek vremena izgleda kao muzika, kao pjesma koja je pisana samo za nas.

Ostaju stope u snjegu, mi smo smo u bjegu od svega... u zemlji gdje kiša postaje led.

Gdje sve ima  svoj red.

U nama kad se zavrte sve vrteške i pobjede postanu viteške... 

znaćemo da smo mi ljudi otisak dlanova na zamagljenim prozorima vremena. 

Muzičari što note uberu na zvjezdama. 

Mađioničari bez trikova u rukavu i pjesnici ljubavi. Slikari koji znaju da slikaju prstima. 

Da ruke osjete pokrete na platnu... te pokrete koji se pretvore u likove i predjele prirode.

Hodamo po okeanima, dio smo plavetnila u beskraju vode i neba.

Nekad zgrade dotaknu nebo dok putujemo liftovima do naših kocki i kao da smo u zamci.

Dišemo unutar zidova zatvoreni zrak. 

Treba nam dah vremena što čeka da dođemo do njega. 

Treba nam razlog više da duša osjeti i diše slobodno.

Da napravimo predah i da sebi kažemo toliko toga možemo.

Jedan dio planete spava prekrili je noć i mrak... drugi dio budan otkriva dan i sunčeve zrake. 

Mi ljudi pravimo nesigurne korake sigurnim stazama.

U zemlji nadolazećeg snjega čuvamo u nama škrinju s uspomenama. 

Trguje se emocijama, igraju se igre razuma i srca.

Koga da slušamo dok idemo kroz noć... nekad smo tako sami u tami što svjetlost otkriva.

Imamo fototografsko pamćenje za ono što oči vide... a šta na račun srca ide.

Šta se na taj papir piše i da li neko zna da pročita pismo srca.

Da li neko zna slova u zemlji srušenih snova.

Izgubljeni smo u ovom gradu. Nismo prinčevi ni princeze iz bajki koje su nam čitali. 

Koliko nas puta nisu pitali jesmo li sretni, već bi drugi uvijek bolje od nas znali kako smo se osjećali. 

Šta se to u nama skriva iza suza, iza osmijeha, iza riječi i ćutanja. 

Da li neko zna gdje se spaja i razdvaja  jedna tačka u nama koja dovodi do ključanja osjećanja. 

Sve to u sebi kupimo a kad pustimo riječi sa usana ljudi se pitaju šta se događa.

Pogledaj me u oči, vidjećeš sve što nije niko prije, osjetićeš sve što osjećam... onda ćeš znati kakvi su moji dani, i koliko noći spavala nisam akoliko sam na dlanu snova imala. 

Nosim hlače na tregere... na njima piše pomješane emocije.

Pustim kosu i krenem kroz grad... na ruci imam nacrtane znakove...kad suze kanu na njih latice cvjeta se otvore. Na ruci imam sat ne da bih gledala koliko je sati već da bi kazaljke pustila da lete kao ptice.

Ljuljam se na ljuljaški koja se nalazi u mom stanu danas imam nešto u planu.

Danas me muzika pokreće.

Dok galaksije pišu gdje su nove zvjezde nastale... obujem cipele zapetljam pertle. 

Ostaviću u poštarske pregrade sreću i osmijehe da ljudi jedni druge zagrle.

Poslaću ljudima čuda kad se probude da im na jastuku bude najljepši san.

Spojiću noć i dan da se zavole... zavrtiću planetu.

Dok gledam zgrade kako se u visinu vinu zamoliću tišinu da govori.... pitaću ljude jesu li sretni i kako se osjećaju dok koračaju. Otkriću emocije iz pogleda u ulicama ovog izgubljenog grada.

Plesaću i pozvaću ljude da se probude da hodaju negdje na stanici mjeseca.

Da obuju cipele i da čujemo korake kad se srca udruže... 

Slušaću ljude kad govore, pružiti ruke za sve koji su ostavljeni i sami.

Za sve one koje niko ne razumije, što pate u samoći noći, koji bi samo da nekog vole.

Koji trebaju dom, a dom nemaju... koji traže razumjevanje a niko ih ne čuje.

Biću tu za ljude koji trebaju nekog da zna kako im se duša osjeća.

Mi smo hroničari jedne slike vremena. Ono što vidimo u trenutku to pišemo.

Ima tu anegdota i običnih priča iz ljudskih života. Ima onih o ljubavi... o lutanjima i ćutanjima.

Ima priča koje dušu dotaknu i koje čovejka čovjeku primaknu.

Zaista je dobro pitanje a šta na račun srca ide kad oči gladnog čovjeka vide... kad vide dijete na ulici.

Kad vide ljude koji pate, koji traže da ih neko čuje.

taržimo li niz ulice sretno lice... i kad gledamo da li srce svoje pitamo?

Postoje li vitezi što hodaju po mjesecu i na zemlju dođu da drugima dobrotu ostave... da nešto ljepo za drugog čovjeka urade pitam te izgubljeni grade. 

Treba nam trik u rukavu i note sa zvjezdaa, trebaju nam pjesnici koji pišu o ljubavi i slikari koji umiju da prstima naslikaju sreću u ljudima i da platno to postane stvarno.

Na račun srca ide sve što dobro učiniš čovječe.

Nosim u sebi ljubav koju dajem ljudima i ovo srce u grudima... jednu dušu umiljatu... svojeglavu glavu i cipele sa zapetljanim pertlama... kažem ti sasvim sam jednsotavna.

U pramenovima duge kose sakrijem poneku čaroliju što su zvjezde poklonile... u ljubav vjerujem. Po mjesecu hodam na zemlji stanujem.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash

Do slejdeće priče: veliki pozdrav dragi prijatelji i pitajmo jedni druge jesmo li sretni umjesto kako si?