Dok vani padaju snjegovi...

Gledam u te oči, znam kako izgledaju zalasci sunca u tim očima.

On ima duge trepavice koje su prozor u svijet koji volim.

Guste obrve odaju njegovu ozbiljnost, kao da je na tren dug nekoliko godina zaboravio radost djeteta koju ima u sebi.

Pitala sam se zašto i ove noći negdje oko 23 h uzima istu knjigu u ruke i čita jednu stranicu. 

Kad pročita nekoliko redova pogleda kroz prozor, svijetlost fenjera odaje suze u očima... 

te dvije kapi što se opiru da krenu... on sakrije od sebe i svoju sjenu.

Zatvori oči pomislim da spava, a onda ih otvori i nastavi čitati onaj preostali dio te jedne te iste stranice.

Odloži knjigu u stranu, ispije nekoliko gutljaja čaja pokrije se dekom i zaspi u fotelji... on je sve ono u jednoj davno zamišljenoj želji.

I tako dok spava sjedim i gledam to drago mi lice... a iz kamina se čuju varnice... vatra pucketa.

Pitam se gdje li sad kroz snove šeta...

Jutrom gleda kroz prozor. 

Na stolu spremljen doručak, pažljivo je odabrao neku sitnicu i stavio je sa moje strane stola. 

Opet je ozbiljan dok doručujemo. 

Postavlja uobičajena pitanja... jesi ljepo spavala... je li ti bilo hladno... 

uhvatio me san pa nisam naložio vatru probudio sam se tek pred zoru.

Pazi on na mene kao što niko nikad nije. 

Odgovorim da jesam s' osmijehom na licu i nadom u srcu koja tinja i vjeruje da će ovo jutro nešto više reći... ipak ne... ćutaće. Da li on zna koliko je tu... a kako mi nedostaje.

A ja i dalje volim i grlim sve u njemu. 

Čovjek kao što je on rijetko se sretne.

Bio je i ostao uz mene, samo da bi meni bilo bolje.

Zaboravio je na sve budan ostajao kroz cijelu noć. 

Ne... nije to zahvalnost koju osjećam prema njemu, to je ljubav koja ne postavlja granice, ljubav koja se nadopunjuje... bezuslovna.

Sad u ovo vrijeme kasne jeseni donese bundevu. 

Tada uhvatim zraku izlazećeg sunca u uglovima njegovih usana.

Pogledam ga i on zna šta osjećam.

Ipak... ah to ipak... on će se povući u svoju radnu sobu i provešće tamo sate prije ručka.

Spremam ručak i negdje u sebi mislim pojaviće se da me zagrli i šapne na uho riječi koje mi izmame osmijeh na lice. 

Osjetim tek dah vjetra na mom vratu koji doputuje kroz otvoreni prozor i donese poneki list zalutao na svom putu. Onaj dio vremenskog prostora između kuhanja i ručka izlazim vani. 

Javili su mi da je stigla knjiga koju čekam mjesecima. Dar za njega... 

Krišom oka vidjela sam kako sastavlja spisak knjiga koje želi pročitati. 

Ova knjiga je bila prva zapisana... znači mu da je pročita. 

Dok idem po knjigu zamišljam kako ću ga iznenaditi... spakovaću je u stari novinski papir i zavezati špagom od jute. Voli retro stvari on kao da nije iz ovog vremena... i zaista nije.

Ulazim u kuću... on se sprema da izađe. 

Pita me hoću li poći sa njim. 

Mogla bih sutra, sad trebam završiti maketu za posao... idi ti...  

Gledam ga kako stavlja šal oko vrata... zna on kako grle moje ruke... sve on zna samo... ćuti. 

Osjetim njegov pogled na meni... ipak ne... neće se vratiti da me zagrli i poljubi, otvara vrata i odlazi niz ulicu.

Otvaram ormar, uzimam dugi džemper i oblačim ga. Nisam ga dugo vremena obukla.

Dar od njega za mene.

Uvijek bi se nasmijao kad bi me vidio u tom pletenom džemperu.

Rekao bi mi da sam u svim zimama njegova toplina.

Natočio bi dvije čaše vina... samo da nazdravimo.

A stavio bi na sto sok od jabuke koji je sam pripremio. Zna da ne pijem... 

On bi lagano ispijao vino i gledao me tim svojim očima bi se kad dok pijem moj omiljeni sok.

Sretan, jer sam tu...

Vraćam se u sadašnji trenutak... uzimam stari gramofon, stavljam vinil ploču i čekam da čujem zvuk vrata koja u hladnim danima trebaju nekoliko kapi ulja...

Ipak, ona su mi znak da je on blizu mene za nekoliko koraka. 

Prigušim svjetlo i pustim pjesmu koju oboje volimo.

Knjiga za njega je na stoliću pored fotelje. Večera je postavljena... 

Gleda me, gledam ga... 

Obukla si džemper... volim te vidjeti u njemu.

Je li ovo neko posebno veče jer taj džemper ti obučeš onda kad će nešto ljepo da se dogodi.

Blagi osmijeh na mom licu... a nada više nije u srcu ona je u rukama... ona izvire na usnama i ne želi više da čeka... ona ne zna za čekanje... ona zna da volim tog čovjeka.

Nakon toliko vremena on govori kao prije...

Jeste posebno je ovo veče... nešto ima u zraku... nešto ima u toj šetnji kroz ovu jesenju noć.

Sjedamo za sto i dalje se gledamo, nas dvoje svako ćuti svoje.

Pričamo o danu koji prolazi u kom se sretnemo tek za stolom... sve između toga nema trenutka jednoga kad smo blizu... blizu toliko da nam se usne dotaknu... da nam se misli sretnu pa da se spoje.

Nismo toliko blizu da ruke potraže ruke i da zaplešemo dok tamo negdje vani pada prvi snijeg.

Da se izgubimo u tom zagrljaju i da sati traju... dok srebreni snjegovi padaju i da pahulje sa mojih dlanova putuju tragovima njegove košulje.

Večeramo... on i dalje gleda prema meni... ja gledam prema njemu i čini mi se da bi naša srca jedna prema drugom da krenu. Ipak sve isto ostaje... da li on zna koliko je blizu mene a tako dalek mi ostaje.

Pitam se šta je u njegovim mislima tim odajama mojih čežnji za njim.

ustaje od stola ništa ne govorim znam da ide prema fotelji a znam da biti blizu mene želi.

Ugledao je dar zapakovan s ljubavlju u stari novinski papir.

Šta li si sad smislila... 

Odmotava ga polako... njegove oči imaju sjaj kao pahulja kad dotakne tragove svjetlosti ulične svjetiljke i otkrije svoje kristale...

Kako si samo znala... da li je moguće da si uspjela pronaći ovu knjigu.

Tražio sam je mjesecima unatrag ali nigdje je nije bilo.

Jedan pogled otkrio mi je tvoju želju a to je samo ljubav prema tebi bila na dijelu.

Hvala ti draga...

Molim dragi...

Kasno je idem polako na spavanje... ti uživaj u čitanju.

Već... tek je 23h...

Da... to je vrijeme kad idem u svijet snova... znaš ti...

Znam ali ne govorim... ćutim... zar ne.

Stani na tren... zar misliš da ću te samo tako pustiti da odeš kao što činim svaku noć.

I da ću slušati iza zatvorenih vrata kako dišeš, kako sanjaš i krišom te gledati dok spavaš... da ću kroz prozor pitati mjesec šta je to u meni pa sam postao tako dalek prema tebi... kao prema ženi.

Ne noćas te ne puštam... nešto je bilo u zraku nešto u meni i tebi... neki fluidi... ne znam ni sam ali znam da ću ti reći ostani i ne idi. 

Ne idi te prostorije dvije daleko od mene jer trebalo je vremena da iz mene krene sve ono što se ćutalo u meni.

Koliko je samo u tebi razumjevanja... a ništa nisi pitala. 

Ni zašto čitam istu knjigu tu jednu stranicu, ni zašto se ne vratim da te zagrlim... zašto ti ne priđem i ne šapnem nešto slatko na uho da te nasmijem. 

Kako sam zapetljao sve i pustio da u meni nemiri vladaju... a, imam tebe pored sebe.

Nisi zapetljao... nekad nam trebaju tišine... jednako kao što neko razumije te tišine.

Pitala sam se u sebi šta je to u tebi... i tako nježno sam ti prilazila da samo osjetiš i znaš da sam tu.

Evo prvi srebreni snjegovi padaju... naši poljupci i zagrljaji naše noći nedostaju.

Nekad sam ti htio prići i pokidati sve niti koje me drže daleko od tebe a onda bih se povukao.

Znam i meni je bilo tako.

Trebale su nam te tišine da bi sad razumjeli ono što govorimo.

Mi ovog trena još jače volimo.

Slušaj mala... obuci preko tog džempera jaknu, stavi kapu i idemo...

Gdje idemo u ovo doba... 

Tamo gdje je vrijeme da se zagrljaj u prvom snijegu ove godine proba... i znam da na to sve ljubav ima još mnogo toga da doda.

Držimo se za ruke... zalutali a tako pronađeni u zagrljaju... u osjećaju koji imamo kad se pogledamo.

Ulazimo u topli dom vatra gori u kaminu... knjiga stoji na stoliću... a nas dvoje kroz dvije prostorije zajedno dok ruke njegove putuju po džemperu i dok moji dlanovi pahulje postaju po njegovoj košulji i kosi... gledam ga dok me u naručju nosi... a usne na usne ostavljaju otiske ljubavi... 

Dok vani padaju srebreni snjegovi... dodiri moji i njegovi... putuju putevima ljubavi...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash

Video sa YouTube.

https://www.youtube.com/watch?v=gx4KjXvmI1c