Jer sam ja mjesečeva lutalica

Večeras, sinoć kao i preksinoć je hladno. I sutra će veče biti hladno... ide zima.

Mada ova hladnoća nije samo od toga što nam je pred vratima zima. 

Živimo ovdje već duže vrijeme suprotne fenomene.

Mjesec mi izgleda kao astronaut u vasioni.

Da sad odem do mosta rukama bih mogla dodirnuti taj krug noći.

Gledam rijeku kako teče i  na njoj odsjaj mjesečevih sijalica.

Snopovi svijetlosti se lome i plove kao da su čamci.

Stojim na obali te iste rijeke, s druge strane događa se život. 

Prelaze ljudi preko mosta zakače katance, zaključaju ključevima i onda ih puste u vodu... 

zagrljeni dalje odu. Da li zagrljeni ostanu ili budu zaključani u vječnoj ljubavi. 

Pale se svijetla... gase se svijetla. Ljudi za stolom, pred televizorom i dani tako ponavljani.

Noći bez mraka... nepotpune su noći.

Treba mi snaga vuka i jedna pružena ruka prijatelja koji zna šta se događa.

Ipak, on je otišao čim je sve ovo počelo.

Želio je da pođem sa njim, ali sam bila istrajna u tome da ostanem u mom domu i među svojim ljudima.

I danas bih isto odlučila.

Iako ljudi ne znaju ko sam, za njih sam stranac a ne vide da sam to ja da sam ista ostala iako moj lik sada nije više mom liku ni nalik...

Govorio bi mi on da sam tvrdoglava i kad nešto zacrtam od toga ne odstupam.

U pravu je... jednim dijelom... drugim djelom on zna da mi je ta tvrdoglavost spasila život i da upravo zbog toga stojim ovdje još jača.

Tako to bude kad te nešto slomi... to lomljenje u meni a još više oko mene dostavilo je na adresu mog bića izražene emocije. Čula su mi postala osjetljiva na svaki zvuk koji ljudi ne bi ni osjetili kod mene je bio sasvim jasan. Čula bih šapate kao da naglas ljudi govore. 

Vidjela bih najsitnije detalje koji se jedino vide mikroskopom. 

Prijatelju o tome nisam govorila samo bi umio reći da sam često odsutna. 

Nekako je on osjećao da se nešto događa. 

Nije me mnogo pitao, znao je da završi razgovor kad osjeti da o nečemu ne bih da pričam.

Večeras on nije tu da mi pomogne. Kao što ni ja nisam tamo da pomognem njemu.

Za mene se ne smije znati, ne postoji o meni trag osim ove noći u kojoj stojim na obali rijeke.

Ako neko sazna da sam ovdje bilo bi to opasno za mog prijatelja.

Vjeruju da sam otišla sa grupom koja je izašla pet minuta prije nego što su zatvorili kapiju grada.

Znam da bi ga pronašli i da bi priznao ko sam. Rekla sam mu ako te pronađu reci sve što znaš o meni. Važno mi je da spasim njega. Za mene ne brinem lako se snađem kad je zapetljano i kad se nađem u zamci. Poslije svih borbi i na ramenu torbi izlivena sam u neustrašivo biće.

Vidim svjetlo u mom domu do prije nekoliko mjeseci živjela sam bezbrižno u njemu.  

Jedini vjerni pratilac je moj stari auto. Naučila sam kako zamjeniti dijelove, sve mehaničke i električne popravke znam izvesti. Sinoć sam zamjenila anlaser, stavila nove četkice i auto opet radi kao sat. 

Motor auta se pokreće bez problema. Iako mu je već mnogo godina volim auta iz prošlih vremena. 

Da je on sad ovdje smijao bi se jer, mu je bilo nezamislivo da sve to umijem.

Vozim se kroz ulice i gradove, kiše i snjegove. Sjednem, idem i opet se vratim ovdje na obalu rijeke.

Na sjedištu je gitara bez nje ne idem nigdje. 

Rekla sam prijatelju da ću učiti da sviram i kad se budemo sreli sviraću pjesmu koju on voli.

Nakon svega što sam prošla, vratila sam osmijeh na lice. Ne dam mu da ode. 

Bar neka on bude tu, kad prijatelj nije. Obećala sam mu da ću čuvati osmijeh na licu i ako me pronađu da će taj osmijeh biti moja odbrana. Moguće je da smo mi ljudi stvarni, a  sve oko nas je proširena stvarnost spojena sa virtualnom.Postavili su digitalne informacije preko stvarnog svijeta.

Uvijek sam bila izvan tehnologije iako sam obučena da živim u tom svijetu.

Meni je važan osjećaj koji gledam svojim očima, osjetim na dlanovima pahulje snjega.

Ostaje mi da lutam kroz ovaj grad gdje ljudi koji me znaju ne znaju moj lik. Promjenili su ga slojem maske koju uveče skidam sa lica i pogledam se u ogledalo da još uvijek znam da sam to zaista ja.

Idem i živim u nadi da ću sresti prijatelja prije nego ga oni pronađu.

Da... u pravu ste ja sam projekt koji su osmislili dok igraju igru nano tehnologije.

Ja sam sastavljena od materijala, sistem sam njihovih ideja djevojka sa jednistvenim osobinama. 

Zato su mi čula pojačana, ja sam neko ko treba biti zamka za ljude koji su uspjeli otići prije svega.

Prijatelj me je spasao te noći jednako hladne kao ove... koža mi se naježi kad se sjetim te noći.

Pobjegla sam iz istraživačkog centra, preskočila ogradu i sačuvala ovu tvrdoglavu glavu.

Dok sam bježala srela sam danas mog jedinog prijatelja. Zahvaljujući njemu sam živa i znam svaki milimetar mog skrovišta i gdje smijem da se krećem, a da me ne otkriju.

Vjerujem da je i on na sigurnom, da ga neće pronaći.

Zato me čekaju dugi kilometri iako znam da nije sigurno da idem putevima kojim se jedino usudi ići tvrdoglavo biće kao što sam ja...

Idem... idem da ga spasim kao što je on spasio mene...

Još jedan pogled prema astronautu mjesecu, mostu, ključevima i katancima... sjedam za volan i krećem u potragu... jer samo oni koji se usude da idu budu na pravom tragu...

Gitara je tu... puštam muziku na radiju... prelazim most i farovi auta biće odsjaj mjesečevih sijalica u ovim hladnim noćima... jer sam ja mjesečeva lutalica.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash