Škrinja, švelja i špajz

Pomjeraju se lica kao u sobi sa ogledalima, a ovo nije muzej iluzija. Ovo je još jedna u nizu aluzija. Čitamo odlomke mi smo dio programa, mi smo mašine. Svakodnevne trase koje prelazimo, iz kuća izlazimo, u kuće ulazimo. Jedna traka poznaje putanju naših koraka. Napamet učimo lekcije po zakonu inercije. Tijelo se protivi emociji. Po satu živimo, tom jednom krugu pripišemo zaslugu okretanja kazaljki. Zone dana i noći kojim ćemo samo proći. Sat zvoni, otvaramo oči, buđenje i još jedno ponavljanje. Živi dane tebi odaslane, neka ti na dlanove stave kamenje, ne oblikuj ga, pusti ga da bude ono što je i bilo u tvom dlanu pronašlo utočište, u tvojoj se ruci skrilo... Naš um je olovka. On diktira, mi pišemo. Ali da li ste znali da ste srcem sve tekstove otkucali i dobro ih sakrili, pa ih pronašli i čitali kad vas ništa sati na satu nisu pitali. Pitam te...da tebe pitam... Vidiš li kako cvijet, cvijeta? Živiš li ljeta? Vidiš li kako mraz zimu dočara i kako inje staklo išara? Sv

Prostorija, unutar prostora, odvojena zidom i vratima. Nasred prostorije telefon. Zvoni...on uzima telefon u ruke, sjeda na pod i podiže slušalicu. Čuje glas... Šta radiš? Sjedim na podu, čekam da odu uspomene. Ugledam oči njene, iz ponora me izvuku, ona mi pruži ruku spasa. Opije me melodija njenog glasa. U meni mirno more jugo zatalasa. Prekršim dato obećanje, da je neću voljeti, da je ona samo sjećanje. Ko je ona? Bila je srna ranjiva, leptir što leti, a krila slomljena. Sad je drugačija...bol mijenja...duboka je rana njena. Ona je uvod u razvod od pameti, vatra koja plamti, ona u život vrati. Apostrof za moje nepotpune riječi, njen dodir liječi. Ona je moj svemir, uspavani nemir, koji moje snove rasprši. Sazviježđe na ovom plafonu. Čak i tvoj glas me podsjeća na nju, dok ga čujem u telefonu. Gdje si je vidio prvi put? Vidio sam je u kinu. Sjedila je u redu ispred mene. Zračila je ljepotom, onom koja iz duše samo može takva biti, obično- neobična djevojka. To več

Nema ljubavi u srcu grada, ima je u duši na periferiji sreće... Godinama pišem ovu rečenicu dok izgubljeni ljudi lutaju. Ko zna? Možda poput tebe zastanu, pročitaju i sebe zapitaju... U nama ljudima srušene su arhitekture srca. Ostale su ruševine, ruševina, i vjerujemo da tamo još nečeg plemenitog ima... Nema tog teksta na papiru, ni trika u šeširu koji zna sve o nama. Vidiš, kad te drugi ljudi upoznaju, oni o tebi, više od tebe znaju. Ako se jedan dio tvoje slagalice ne uklapa, ne uklapaš se ni ti. Parametri, konstante koje nas prate. Ti bi nekad radije odabrao tišinu, oni biraju razgovor. Ti bi da te ništa ne pitaju, oni ne odustaju, čak umjesto tebe odgovaraju. Dođu ti dani kad bi suze pustio da idu, kao kapi vode iz česme, ali da niko ne zna, jer znati ne smije. Onda postaviš osmijeh na lice, pa ga popraviš da stoji pod pravim uglom. Ideš, po nacrtanim stopama, kako se uklope i preklope, kao da je drugima važno tvoje biće etažno. Oni vide one dijelove koje su sami skl

Večeras, dok noć ulicama šeta, mnogo riječi plesom ćemo reći. Ko nas je doveo u snove, tebe u moje, mene u tvoje? Gdje smo se sreli mi? U vremenu gdje se snovi nižu kao perle, koje staviš oko mog vrata. Ista ulica, ista lica, mi u plesnim cipelama, plesnim koracima svaku noć plešemo, ti nešto čudno osjećaš. Pitaš se da li me znaš. Jer svaku noć iznova me upoznaš. Muzika klasika, okretna igra čista romantika. Ples bez riječi, koji je sve ono između koraka... tango. I ovu noć s' tobom ću plesati, onda ću nestati, kad otkucaju ponoćne minute. Koliko te volim reći ću ti plesom ovim. Hod u zagrljaju, osjećaji oslikani u pogledu. U toj igri strasti i predanosti jedno drugom posvećeni, rukama povezani i probuđeni... Crvena haljina, usne od pamuka, duša poput baršuna. Divlji vjetar u kosi cvijetaju prkosi. Nosiš odijelo za tango. Crni smoking i košulja, na košulji manžete. Skriven pogled obodom šešira, u tvojim očima se ogleda moć pogleda. Igraš ulogu džentlmena u ovim vre