Čekam da odu uspomene... I, odlaze li? Ne, vraćaju se
Prostorija, unutar prostora, odvojena zidom i vratima.
Nasred prostorije telefon. Zvoni...on uzima telefon u ruke, sjeda na pod i podiže slušalicu.
Čuje glas...
Šta radiš?
Sjedim na podu, čekam da odu uspomene.
Ugledam oči njene, iz ponora me izvuku, ona mi pruži ruku spasa.
Opije me melodija njenog glasa.
U meni mirno more jugo zatalasa.
Prekršim dato obećanje, da je neću voljeti, da je ona samo sjećanje.
Ko je ona?
Bila je srna ranjiva, leptir što leti, a krila slomljena.
Sad je drugačija...bol mijenja...duboka je rana njena.
Ona je uvod u razvod od pameti, vatra koja plamti, ona u život vrati.
Apostrof za moje nepotpune riječi, njen dodir liječi.
Ona je moj svemir, uspavani nemir, koji moje snove rasprši.
Sazviježđe na ovom plafonu. Čak i tvoj glas me podsjeća na nju, dok ga čujem u telefonu.
Gdje si je vidio prvi put?
Vidio sam je u kinu. Sjedila je u redu ispred mene.
Zračila je ljepotom, onom koja iz duše samo može takva biti, obično- neobična djevojka.
To veče je bilo mnogo ljudi, izgubio sam je iz vida....
Razmišljao sam, o njoj, želio je ponovo sresti.
Jesi je sreo?
Jesam...tu počinje priča.
Pričaj mi tu priču, slušam...
Bila je srijeda, dan kad kino bude gotovo prazno, odlučih se za film koji pronađoh u rubrici razno...
Nakon završetka filma krenuo sam prema izlazu i ugledao nju, ovaj put je sjedila nekoliko redova iza mene. Prišao sam joj i predstavio se. U tim očima vidio sam nešto, nešto što do tog trenutka nisam vidio ni u jednim očima djevojki koje sam sretao i volio.
Vidio sam snagu, koju ima, a nije je još spoznala. Strah je bio podstanar njenog bića.
Trebalo je vremena da se otvori prema meni, jer su je toliko puta ljudi povrijedili.
Voljela je šetnje do dugo u noć. Pokucala bi mi u rano jutro na prozor i otišli bi u prirodu pored rijeke, a onda mi je čitala ispisane retke koje je zapisivala u jednu teku sa kockicama.
Nisu je zanimale teke sa linijama, već one matematičke, kako ih je zvala.
Brojala je korake, ptice u letu, kokice u kinu. Simbole pronalazila u svemu oko nas.
Polako mi je ulazila pod kožu, toliko nježnosti ima ona u sebi.
Zavolio si je?
Ko je zavolio ne bi.
Onda sam ja kako to obično biva dotakao ranjiv dio njenog bića,
vidio njenu neustrašivost, zatvorila je sva vrata koja je otvorila.
Sve trenutke za nezaborav, pretvorila u zaborav. Nije plakala, isplakala je suze već odavno.
Kad bih vidio poneku suzu na tom licu, zaustavila bi njihov put, rukom ih sakrila.
Šta je onda bilo?
Onda je otišla...
Jesi se nekad pitao šta je osjećala prema tebi?
Jesam, odgovor se sam nametnuo. Da je jednako kao ja osjećala, onda bi ostala.
Ona je jednog jutra samo nestala.
Sad pričam tebi o njoj. Za mene si tek glas, ne vidim tvoje lice.
Znam da ti vidiš moje.
Ko si ti?
Reći ću ti...
Ispod tepiha se nalazi ključ od vrata sobe.
Kad ih otvoriš, iako je mračno, nemoj upaliti svijetlo, priđi stolu i sjedi na stolicu.
Na stolu ti stoje kocke sa slovima, sastavi njeno ime.
Ugledaćeš njen lik u sjenama onog vremena, dozvaće ti sve mozaike koje si složio o njoj.
Leptir će ti sletjeti na sto, uzmi čašu, ispij polako.
Samo ja mogu da odigram igru ovako.
Kako to misliš da odigraš igru ?
Biće ti sve jasno, slušaj dalje...
Sad spusti slušalicu i idi ka vratima.
Pazi pomješaću ti slova i slagaćeš ih iznova.
Sjedim preko puta tebe, hladno je vatra se gasi, sam si, a nisi.
Dotaknem ti ruku, dotaknem ti lice, pomjeram slova.
Šta misliš znamo li se, ili se samo igram s' umom tvojim?
Ja sam u mraku odraz onoga, kako ti moj lik izgleda.
Samo ti reflektujem, šta u tvom umu detektujem.
Ja sam osjećajna i svoja, nježna i brižna, buntovna i drugačija.
Ponekad zalutala između svjetova koji su naši, u tvojoj čaši izliveni i ostavljeni meni.
Ispij osjećanja, možda dozovu sjećanja do kraja i razliju se po tvojim venama.
Ispio je čašu vina do kraja i razlilo mu se po venama. Čekao je susret sa uspomenama.
Tražio je njene oči u drugim očima. Ali takvih više nije bilo. S' toliko tuge i istovremeno ljubavi.
Nije bio spreman da se s' njom zauvijek pozdravi.
Upalilo se svijetlo, iz mraka izroni silueta, i sve jasnija od obrisa, do lika djevojke koju je znao, sad je gledao pred sobom ženu sigurnu u sebe.
Mreža preko očiju, onih očiju gdje svi nemiri počinju. Na njoj crna haljina.
Sjedila je na stolici, baš onako kako sjede glumice u kabareu.
One bi pjevale, ona je govorila.
Ruke je stavila oko vrata i gledala ga prodornim pogledom.
Ledila mu misli ledom svog stava. Doputovala pred njega iz zaborava.
To si...to si stvarno ti?
Kako? Zašto? Nizala su se pitanja.
Ti si vidio u jednoj ženi ono čime ona plijeni, iza svih zidova, bez zadatih rokova, srušio si moje zidove, zidane od blokova koji su nastali od straha.
Onda sam pobjegla, jer bila sam na ivici i svojoj granici kad ljubav stane na mojoj stanici, ja odlazim.
Vratila sam se, jer si me zvao kroz snove. Zato sam odlučila biti dio igre ove.
I postala ona koja te svaki dan zove. Postavljala sam ti pitanja, uobičajena, ostajala sam pritajena.
Kad si počeo govoriti o meni, odlučila sam reći zbogom sjeni.
Ti si nešto što nisam dosad sreo, rekao sam ti, ne znajući da si ti bila pri telefonu.
Tu si u pravu, mene su rane naučile, da to što osjećam ne odlučuje.
Odlučuje nešto jače, to u meni još plače.
Izvana sretna, unutar mene se sve slama. Prekid veza između mene i svijeta.
Dok ti ovo govorim oko mene odluka da opet odem, šeta.
Nema od ljubavi ništa jače.
Ima...u meni je toliko zima, koliko je u ovoj sobi rasutih rima.
Imam zime kao i ti, otkad si otišla rasuli su se moji stihovi.
Sad kad si tu skupljam ih iznova i sastavljam kao slova tvoga imena.
Šta ćemo sad?
Sjedićemo na podu i čekati da uspomene odu.
Sjedili su njih dvoje, prolazili su sati. Čini se da bi se do vječnosti i nazad mogli gledati.
Sve dok je on nije odlučio pitati... I odlaze li uspomene?
Ne, vraćaju se...
I šta ćemo sad nas dvoje obično- neobična, svima nelogična, meni sasvim logična.
Praviti se da osjećaji ne postoje.
Znaš da će se vratiti i pratiti nas, gdje god da odemo.
Ti osjećaji su htjeli da se opet nađemo.
Lomila je u sebi led, čekala da dođe na red, baš kao onda u kinu.
Ovaj put, željela je gledati kako filmovi nisu samo na platnu.
Ustao je sa stolice, ustala je i ona. Gledali su jedno u drugo.
Igre nisu za nas. Za nas je to, da se volimo...
Jednom ljubav dođe na red, jednom, duša, dušu pronađe. Tad se ne ide, tad se ostaje...
U toj sobi gdje se čeka da uspomene odu, oni ih natrag vratiše, legende šapnuše da zajedno ostaše...
Kad te sjene plaše, kad te rane bole, samo dozvoli da sve pore nekog vole, jer obrisaće tugu i napisaće priču, priču ljubavi, uspomene čuvaj i ne zaboravi ko te voli...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Nasred prostorije telefon. Zvoni...on uzima telefon u ruke, sjeda na pod i podiže slušalicu.
Čuje glas...
Šta radiš?
Sjedim na podu, čekam da odu uspomene.
Ugledam oči njene, iz ponora me izvuku, ona mi pruži ruku spasa.
Opije me melodija njenog glasa.
U meni mirno more jugo zatalasa.
Prekršim dato obećanje, da je neću voljeti, da je ona samo sjećanje.
Ko je ona?
Bila je srna ranjiva, leptir što leti, a krila slomljena.
Sad je drugačija...bol mijenja...duboka je rana njena.
Ona je uvod u razvod od pameti, vatra koja plamti, ona u život vrati.
Apostrof za moje nepotpune riječi, njen dodir liječi.
Ona je moj svemir, uspavani nemir, koji moje snove rasprši.
Sazviježđe na ovom plafonu. Čak i tvoj glas me podsjeća na nju, dok ga čujem u telefonu.
Gdje si je vidio prvi put?
Vidio sam je u kinu. Sjedila je u redu ispred mene.
Zračila je ljepotom, onom koja iz duše samo može takva biti, obično- neobična djevojka.
To veče je bilo mnogo ljudi, izgubio sam je iz vida....
Razmišljao sam, o njoj, želio je ponovo sresti.
Jesi je sreo?
Jesam...tu počinje priča.
Pričaj mi tu priču, slušam...
Bila je srijeda, dan kad kino bude gotovo prazno, odlučih se za film koji pronađoh u rubrici razno...
Nakon završetka filma krenuo sam prema izlazu i ugledao nju, ovaj put je sjedila nekoliko redova iza mene. Prišao sam joj i predstavio se. U tim očima vidio sam nešto, nešto što do tog trenutka nisam vidio ni u jednim očima djevojki koje sam sretao i volio.
Vidio sam snagu, koju ima, a nije je još spoznala. Strah je bio podstanar njenog bića.
Trebalo je vremena da se otvori prema meni, jer su je toliko puta ljudi povrijedili.
Voljela je šetnje do dugo u noć. Pokucala bi mi u rano jutro na prozor i otišli bi u prirodu pored rijeke, a onda mi je čitala ispisane retke koje je zapisivala u jednu teku sa kockicama.
Nisu je zanimale teke sa linijama, već one matematičke, kako ih je zvala.
Brojala je korake, ptice u letu, kokice u kinu. Simbole pronalazila u svemu oko nas.
Polako mi je ulazila pod kožu, toliko nježnosti ima ona u sebi.
Zavolio si je?
Ko je zavolio ne bi.
Onda sam ja kako to obično biva dotakao ranjiv dio njenog bića,
vidio njenu neustrašivost, zatvorila je sva vrata koja je otvorila.
Sve trenutke za nezaborav, pretvorila u zaborav. Nije plakala, isplakala je suze već odavno.
Kad bih vidio poneku suzu na tom licu, zaustavila bi njihov put, rukom ih sakrila.
Šta je onda bilo?
Onda je otišla...
Jesi se nekad pitao šta je osjećala prema tebi?
Jesam, odgovor se sam nametnuo. Da je jednako kao ja osjećala, onda bi ostala.
Ona je jednog jutra samo nestala.
Sad pričam tebi o njoj. Za mene si tek glas, ne vidim tvoje lice.
Znam da ti vidiš moje.
Ko si ti?
Reći ću ti...
Ispod tepiha se nalazi ključ od vrata sobe.
Kad ih otvoriš, iako je mračno, nemoj upaliti svijetlo, priđi stolu i sjedi na stolicu.
Na stolu ti stoje kocke sa slovima, sastavi njeno ime.
Ugledaćeš njen lik u sjenama onog vremena, dozvaće ti sve mozaike koje si složio o njoj.
Leptir će ti sletjeti na sto, uzmi čašu, ispij polako.
Samo ja mogu da odigram igru ovako.
Kako to misliš da odigraš igru ?
Biće ti sve jasno, slušaj dalje...
Sad spusti slušalicu i idi ka vratima.
Pazi pomješaću ti slova i slagaćeš ih iznova.
Sjedim preko puta tebe, hladno je vatra se gasi, sam si, a nisi.
Dotaknem ti ruku, dotaknem ti lice, pomjeram slova.
Šta misliš znamo li se, ili se samo igram s' umom tvojim?
Ja sam u mraku odraz onoga, kako ti moj lik izgleda.
Samo ti reflektujem, šta u tvom umu detektujem.
Ja sam osjećajna i svoja, nježna i brižna, buntovna i drugačija.
Ponekad zalutala između svjetova koji su naši, u tvojoj čaši izliveni i ostavljeni meni.
Ispij osjećanja, možda dozovu sjećanja do kraja i razliju se po tvojim venama.
Ispio je čašu vina do kraja i razlilo mu se po venama. Čekao je susret sa uspomenama.
Tražio je njene oči u drugim očima. Ali takvih više nije bilo. S' toliko tuge i istovremeno ljubavi.
Nije bio spreman da se s' njom zauvijek pozdravi.
Upalilo se svijetlo, iz mraka izroni silueta, i sve jasnija od obrisa, do lika djevojke koju je znao, sad je gledao pred sobom ženu sigurnu u sebe.
Mreža preko očiju, onih očiju gdje svi nemiri počinju. Na njoj crna haljina.
Sjedila je na stolici, baš onako kako sjede glumice u kabareu.
One bi pjevale, ona je govorila.
Ruke je stavila oko vrata i gledala ga prodornim pogledom.
Ledila mu misli ledom svog stava. Doputovala pred njega iz zaborava.
To si...to si stvarno ti?
Kako? Zašto? Nizala su se pitanja.
Ti si vidio u jednoj ženi ono čime ona plijeni, iza svih zidova, bez zadatih rokova, srušio si moje zidove, zidane od blokova koji su nastali od straha.
Onda sam pobjegla, jer bila sam na ivici i svojoj granici kad ljubav stane na mojoj stanici, ja odlazim.
Vratila sam se, jer si me zvao kroz snove. Zato sam odlučila biti dio igre ove.
I postala ona koja te svaki dan zove. Postavljala sam ti pitanja, uobičajena, ostajala sam pritajena.
Kad si počeo govoriti o meni, odlučila sam reći zbogom sjeni.
Ti si nešto što nisam dosad sreo, rekao sam ti, ne znajući da si ti bila pri telefonu.
Tu si u pravu, mene su rane naučile, da to što osjećam ne odlučuje.
Odlučuje nešto jače, to u meni još plače.
Izvana sretna, unutar mene se sve slama. Prekid veza između mene i svijeta.
Dok ti ovo govorim oko mene odluka da opet odem, šeta.
Nema od ljubavi ništa jače.
Ima...u meni je toliko zima, koliko je u ovoj sobi rasutih rima.
Imam zime kao i ti, otkad si otišla rasuli su se moji stihovi.
Sad kad si tu skupljam ih iznova i sastavljam kao slova tvoga imena.
Šta ćemo sad?
Sjedićemo na podu i čekati da uspomene odu.
Sjedili su njih dvoje, prolazili su sati. Čini se da bi se do vječnosti i nazad mogli gledati.
Sve dok je on nije odlučio pitati... I odlaze li uspomene?
Ne, vraćaju se...
I šta ćemo sad nas dvoje obično- neobična, svima nelogična, meni sasvim logična.
Praviti se da osjećaji ne postoje.
Znaš da će se vratiti i pratiti nas, gdje god da odemo.
Ti osjećaji su htjeli da se opet nađemo.
Lomila je u sebi led, čekala da dođe na red, baš kao onda u kinu.
Ovaj put, željela je gledati kako filmovi nisu samo na platnu.
Ustao je sa stolice, ustala je i ona. Gledali su jedno u drugo.
Igre nisu za nas. Za nas je to, da se volimo...
Jednom ljubav dođe na red, jednom, duša, dušu pronađe. Tad se ne ide, tad se ostaje...
U toj sobi gdje se čeka da uspomene odu, oni ih natrag vratiše, legende šapnuše da zajedno ostaše...
Kad te sjene plaše, kad te rane bole, samo dozvoli da sve pore nekog vole, jer obrisaće tugu i napisaće priču, priču ljubavi, uspomene čuvaj i ne zaboravi ko te voli...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar