Ko smo mi? Mi smo sanjari
Pomjeraju se lica kao u sobi sa ogledalima, a ovo nije muzej iluzija.
Ovo je još jedna u nizu aluzija.
Čitamo odlomke mi smo dio programa, mi smo mašine.
Svakodnevne trase koje prelazimo, iz kuća izlazimo, u kuće ulazimo.
Jedna traka poznaje putanju naših koraka.
Napamet učimo lekcije po zakonu inercije.
Tijelo se protivi emociji.
Po satu živimo, tom jednom krugu pripišemo zaslugu okretanja kazaljki.
Zone dana i noći kojim ćemo samo proći.
Sat zvoni, otvaramo oči, buđenje i još jedno ponavljanje.
Živi dane tebi odaslane, neka ti na dlanove stave kamenje, ne oblikuj ga, pusti ga da bude ono što je i bilo u tvom dlanu pronašlo utočište, u tvojoj se ruci skrilo...
Naš um je olovka. On diktira, mi pišemo.
Ali da li ste znali da ste srcem sve tekstove otkucali i dobro ih sakrili, pa ih pronašli i čitali kad vas ništa sati na satu nisu pitali. Pitam te...da tebe pitam...
Vidiš li kako cvijet, cvijeta? Živiš li ljeta?
Vidiš li kako mraz zimu dočara i kako inje staklo išara?
Sve se manje družimo. Za istim stolom sjedimo, u oči se ne gledamo.
Vremena nemamo, u jednu mašinu sve podatke spremamo.
U ljude se razočaraš, kažem ti da bolje pogledaš, jer možeš da se iznenadiš.
Kad u čovjeku skrivene okeane vidiš.
Kad se svi slojevi odvoje pred tobom potpuno drugi ljudi stoje.
Reci mi, koje tipke na klaviru biraš? Koju sonetu želiš da sviraš?
Vanjska i unutrašnja forma, ispunjena norma.
Formirano ljudsko biće, očekuješ -ostvaruješ, pretpostavljaš -zaključuješ.
Ti, i samo ti odlučuješ...
Trčiš na traci,a mi kao đaci prvaci učimo slova.
Procesori, postali profesori.
Podupire nas sjećanje. Povuku nas sjećanja za ruku, očekuju odluku, izvuci pouku.
U glavi ti vrište sva saznanja proteklog dana.
Imaš li kontrolu za svaku emociju tvoju, da daš otpust bolu, sreću prizoveš, da kažeš to što godinama u sebi slažeš kao knjige u biblioteci.
Znaš li broj svoje kartice, vidiš li u ogledalu svoje lice?
Okreni još jednom okrenute stranice. Propustio si nešto.
Obično se to nalazi tamo gdje um samo kroz pročitane rečenice prolazi, a sebe u njima ne pronalazi.
To si ti. Misliš da nisi?
Gledaj ovako, sklad prave, one sitnice male.
Da su se prije znale, ne bi se od tebe iskrale i odlutale među listove knjige na nekoj stranici koju ćeš pronaći samo ako osjetiš odistinski onako, (bez da se pitaš kako) snaći ćeš se već nekako.
Budi čovjek pruži ruke, neka nekog tvoj smisao za humor nasmije.
Bilo je to nekad davno, nekad prije...
A sad kao nije?
Sad nije druže, jedan brod čuva uže u luci kad se uže odveže sa morem ga poveže.
Da li je more mirno, ili nije, to svaki čovjek u sebi krije.
Ljudi nisu more. Nisu, ali slični su.
Kao prvo, sa ove naše zemaljske tačke gledano oni su skup izbora, emocija, želja, otpora i odluka.
Kao drugo, nautički gledano svi su oni kao more i luka. Imaju svoj mir i nemir, imaju svoje domove u kojim se usidre prije nego njihovi koraci budu kao brodovi morima zaplovili.
Kao treće, ako naučnofantastično gledamo, mi kao da smo iz svemira ostavljeni baš na ovoj planeti da bi sva čuda svijeta mogli vidjeti. I, da tamo neki skriveni ljudi žele znati hoćemo li stalno istom trakom hodati. Ili ćemo izaći iz te trake i napraviti sami svoje korake, bez da nas prate i da stalno gledamo na sate koji samo idu svojim smjerom.
Zašto sjedimo za stolom sami, zašto smo sve pustili, sebi dopustili, da vrijeme ide?
Umjesto da se za večerom sretne porodice i ljudi vide. Da smijeh nasmije i hladne zidove, da gledamo čuda prirode kad svi na biciklima odemo gdje se sve zeleni, gdje su dahom prirode trenuci obojeni. Da osjetimo snijeg pod nogama i kako je hladno pod prstima, ali da je neko tu da ruke ugrije.
Da vidimo slike i sve oblike koje inje išara na staklu, a mi zagrljeni kroz prozor gledamo.
Zašto mislite da sve to u sebi nemamo?
Imamo, samo čekamo da se pojavi neko ko bi nas s' one trake vinuo pod oblake, držao nas pa nam pustio ruke dok letimo da donesemo odluke. Da se pustimo i budemo svoji.
Ne postoje razlozi koji su samo tvoji, oni su naši, jer ovaj svijet je kao skup kapi vode u čaši.
Sve je vezano kao i pahulje što su s' neba padale pa se zajedno u snijeg pretvorile.
Mi smo u tom snijegu ostavili tragove.
Svako od nas ima svoje uloge koje nisu napisali scenaristi, um je diktirao, mi pisali.
Ali smo se poput djece igrali, jer smo tekstove srcem i dušom mijenjali.
Ko smo mi?
Mi pišemo, mi čitamo, mi osjećamo, mi volimo.
Mi smo sanjari...
Lijepo je sanjar biti, u svakom kutku možeš neku čaroliju skriti.
A onda poslati među ljude da svima ljubav u srcu bude.
Na dlanovima nam je zvijezdama prašina, u noći kad se može čuti tišina, vodič je nama sanjarima.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Ovo je još jedna u nizu aluzija.
Čitamo odlomke mi smo dio programa, mi smo mašine.
Svakodnevne trase koje prelazimo, iz kuća izlazimo, u kuće ulazimo.
Jedna traka poznaje putanju naših koraka.
Napamet učimo lekcije po zakonu inercije.
Tijelo se protivi emociji.
Po satu živimo, tom jednom krugu pripišemo zaslugu okretanja kazaljki.
Zone dana i noći kojim ćemo samo proći.
Sat zvoni, otvaramo oči, buđenje i još jedno ponavljanje.
Živi dane tebi odaslane, neka ti na dlanove stave kamenje, ne oblikuj ga, pusti ga da bude ono što je i bilo u tvom dlanu pronašlo utočište, u tvojoj se ruci skrilo...
Naš um je olovka. On diktira, mi pišemo.
Ali da li ste znali da ste srcem sve tekstove otkucali i dobro ih sakrili, pa ih pronašli i čitali kad vas ništa sati na satu nisu pitali. Pitam te...da tebe pitam...
Vidiš li kako cvijet, cvijeta? Živiš li ljeta?
Vidiš li kako mraz zimu dočara i kako inje staklo išara?
Sve se manje družimo. Za istim stolom sjedimo, u oči se ne gledamo.
Vremena nemamo, u jednu mašinu sve podatke spremamo.
U ljude se razočaraš, kažem ti da bolje pogledaš, jer možeš da se iznenadiš.
Kad u čovjeku skrivene okeane vidiš.
Kad se svi slojevi odvoje pred tobom potpuno drugi ljudi stoje.
Reci mi, koje tipke na klaviru biraš? Koju sonetu želiš da sviraš?
Vanjska i unutrašnja forma, ispunjena norma.
Formirano ljudsko biće, očekuješ -ostvaruješ, pretpostavljaš -zaključuješ.
Ti, i samo ti odlučuješ...
Trčiš na traci,a mi kao đaci prvaci učimo slova.
Procesori, postali profesori.
Podupire nas sjećanje. Povuku nas sjećanja za ruku, očekuju odluku, izvuci pouku.
U glavi ti vrište sva saznanja proteklog dana.
Imaš li kontrolu za svaku emociju tvoju, da daš otpust bolu, sreću prizoveš, da kažeš to što godinama u sebi slažeš kao knjige u biblioteci.
Znaš li broj svoje kartice, vidiš li u ogledalu svoje lice?
Okreni još jednom okrenute stranice. Propustio si nešto.
Obično se to nalazi tamo gdje um samo kroz pročitane rečenice prolazi, a sebe u njima ne pronalazi.
To si ti. Misliš da nisi?
Gledaj ovako, sklad prave, one sitnice male.
Da su se prije znale, ne bi se od tebe iskrale i odlutale među listove knjige na nekoj stranici koju ćeš pronaći samo ako osjetiš odistinski onako, (bez da se pitaš kako) snaći ćeš se već nekako.
Budi čovjek pruži ruke, neka nekog tvoj smisao za humor nasmije.
Bilo je to nekad davno, nekad prije...
A sad kao nije?
Sad nije druže, jedan brod čuva uže u luci kad se uže odveže sa morem ga poveže.
Da li je more mirno, ili nije, to svaki čovjek u sebi krije.
Ljudi nisu more. Nisu, ali slični su.
Kao prvo, sa ove naše zemaljske tačke gledano oni su skup izbora, emocija, želja, otpora i odluka.
Kao drugo, nautički gledano svi su oni kao more i luka. Imaju svoj mir i nemir, imaju svoje domove u kojim se usidre prije nego njihovi koraci budu kao brodovi morima zaplovili.
Kao treće, ako naučnofantastično gledamo, mi kao da smo iz svemira ostavljeni baš na ovoj planeti da bi sva čuda svijeta mogli vidjeti. I, da tamo neki skriveni ljudi žele znati hoćemo li stalno istom trakom hodati. Ili ćemo izaći iz te trake i napraviti sami svoje korake, bez da nas prate i da stalno gledamo na sate koji samo idu svojim smjerom.
Zašto sjedimo za stolom sami, zašto smo sve pustili, sebi dopustili, da vrijeme ide?
Umjesto da se za večerom sretne porodice i ljudi vide. Da smijeh nasmije i hladne zidove, da gledamo čuda prirode kad svi na biciklima odemo gdje se sve zeleni, gdje su dahom prirode trenuci obojeni. Da osjetimo snijeg pod nogama i kako je hladno pod prstima, ali da je neko tu da ruke ugrije.
Da vidimo slike i sve oblike koje inje išara na staklu, a mi zagrljeni kroz prozor gledamo.
Zašto mislite da sve to u sebi nemamo?
Imamo, samo čekamo da se pojavi neko ko bi nas s' one trake vinuo pod oblake, držao nas pa nam pustio ruke dok letimo da donesemo odluke. Da se pustimo i budemo svoji.
Ne postoje razlozi koji su samo tvoji, oni su naši, jer ovaj svijet je kao skup kapi vode u čaši.
Sve je vezano kao i pahulje što su s' neba padale pa se zajedno u snijeg pretvorile.
Mi smo u tom snijegu ostavili tragove.
Svako od nas ima svoje uloge koje nisu napisali scenaristi, um je diktirao, mi pisali.
Ali smo se poput djece igrali, jer smo tekstove srcem i dušom mijenjali.
Ko smo mi?
Mi pišemo, mi čitamo, mi osjećamo, mi volimo.
Mi smo sanjari...
Lijepo je sanjar biti, u svakom kutku možeš neku čaroliju skriti.
A onda poslati među ljude da svima ljubav u srcu bude.
Na dlanovima nam je zvijezdama prašina, u noći kad se može čuti tišina, vodič je nama sanjarima.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar