Ima teksta na papiru, ima trika u šeširu, ima ljubavi...

Nema ljubavi u srcu grada, ima je u duši na periferiji sreće...
Godinama pišem ovu rečenicu dok izgubljeni ljudi lutaju.
Ko zna? Možda poput tebe zastanu, pročitaju i sebe zapitaju...
U nama ljudima srušene su arhitekture srca.
Ostale su ruševine, ruševina, i vjerujemo da tamo još nečeg plemenitog ima...
Nema tog teksta na papiru, ni trika u šeširu koji zna sve o nama.
Vidiš, kad te drugi ljudi upoznaju, oni o tebi, više od tebe znaju.
Ako se jedan dio tvoje slagalice ne uklapa, ne uklapaš se ni ti.
Parametri, konstante koje nas prate.
Ti bi nekad radije odabrao tišinu, oni biraju razgovor.
Ti bi da te ništa ne pitaju, oni ne odustaju, čak umjesto tebe odgovaraju.
Dođu ti dani kad bi suze pustio da idu, kao kapi vode iz česme, ali da niko ne zna, jer znati ne smije.
Onda postaviš osmijeh na lice, pa ga popraviš da stoji pod pravim uglom.
Ideš, po nacrtanim stopama, kako se uklope i preklope, kao da je drugima važno tvoje biće etažno. Oni vide one dijelove koje su sami sklopili. Tu gdje si ti, bila sam.Tu gdje te boli, boljelo je i mene. To nismo više mi, to su uspomene. Odreaguju na promjenu vremena.Osobina svakog ožiljka.
Da odreaguje kad kišu najave.
Sutra će sunce da izađe, sreća će da te nađe. Gdje god stopama hodiš, srcem se tvojim vodiš.
Vjeruješ u čuda, ovo svijetlo u mojim rukama me vodilo do tebe.
U tebi je toliko ljubavi, samo su je srušili. Iz ruševina i tvojih tišina, sazdan biće novi grad.
Ne brini, ovdje sam u ovom trenutku, sad.
Prošlost je, formirana sadašnjost koja uključuje budućnost.
Uvijek pronađi nemoguću mogućnost.
Sve što sam osjećala to sam odabrala sad je zaboravljeno, izbrisano,
 a tako prisutno u svakoj pori mog bića. Ne brojim dane, jer opire im se sjećanje.
Oni jednostavno idu po liniji mog unutrašnjeg otpora, između dana i mene nema razgovora.
Kad bi razgovor započeli, otvorili bi se svi otvori gdje su zatrpani prostori mojih osjećanja.
Izašli bi na površinu i stali pred mene. Izvukli bi iz stare škrinje uspomene i tražili povjerenje.
Ne, ne mogu im potpisati to odobrenje.
Nemaju pravo da otkriju gdje se moja osjećanja kriju.
Zapečatila sam taj prolaz, zabranila im izlaz, na mome licu emocije lome atome.
Dovoljno hrabra da ih izostavim i ostavim, da u mojim rukama nadu nosim.
Vrijeme je da ti kažem ko sam? Nosioc sam vatre.
U rukama nosim Hessdalensku vatru, neobjašnjeno svijetlo koje se pojavi.
Donesu je oblaci prašine nastali iz tla ove naše doline, drugi kažu da su to zalutali kristali, treći pak da stijene čuvaju zrna koje elektricete stvore. Sve te teorije na čovjeka liče.
Mi smo prašina, svijetlo, kristal i stijena. Sazdani kao dio vremena.
Pogledaj, samo pogledaj oko sebe i vidjećeš ono što smo zaboravili i ostavili jer su drugi drugačije napisali.
Jednim imenom nazvali  pa uspavali, mi čekali da nas neko probudi.
Bicikl...dva točka se okreću sretne porodice danas se rijetko sreću.
Mlada žena ide ulicom, dvoje djece sa njom. Jedno u ruci drži drvenu igračku, drugo balon.
Ka njima ide mladi čovjek, djeca i žena mu idu u zagrljaj. Jednog dana živjećeš sličnu ljubav.
S' druge strane ulice maramicom jedan mladić djevojci briše lice.
Ostavljena i zaboravljena, duga je priča njena. On joj je pružio ruku prijateljstva, razumio i osmijeh na njeno lice vratio. Vidim čovjeka što svaku noć na stanici autobus čeka.
U njegove ruke sve dobrote ovog svijeta stanu.
Nema dom koji krov ima, on je ovdje kako kaže da bi pomogao ljudima.
Putuje autobusom s' jedne strane grada na drugu i kad god sretne nekoga zna kad mu pomoć treba. Kaže sve se na licima ljudskim samo očita, bez da ih neko nešto pita. Okrenem svijetlo ka svima, nade ima. Da je ovakvih slika više, pomislim.
Tako su rijetke, autentične i nimalo jedna drugoj slične, a sve su ljubavlju povezane.
U plamenu sačuvane, biće odaslane tamo gdje pristup nemamo, a ljubavlju stižemo.
Jedan svijet u sjeni, u njemu ljudi u nekoj zabludi proslijede dio tebe, bez da te znaju, tvoju knjigu napišu, sliku fotografišu. Potpuno nova biografija, i plesna koreografija po kojoj bi trebao živjeti i plesati. Ostani svoj, nemoj nestati u igri po njihovim pravilima. Ti si na ovom polju figura drugačija.
U ruci su im zapisane adrese na papiru, bez ulica i brojeva, tek naznake koje negdje vode.
Svi oni u sebi žele da vole i oni bi pokidane konce da spoje. Ali se boje, strah to je.
Koliko god se činilo da izlaza nema, vjerujem da smo mi ljudi izlaz.
Nisam superheroj, iza ovih naočala ne skriva se neki lik mistični.
Nemam supermoći, znam da te boli, znam da će proći, sve će na svoje doći.
Jer sve prolazi, tako su ti rekli. U tom prolaženju i mimoilaženju je poenta priče.
Šta se bilo koga tvoj život tiče. Tebi govore, a njima ono važno izmiče.
Zagrli život, čuvaj tu vatru u sebi, jer toliko je tog divnog u tebi.
Plači, smij se, voli, ustani, kreni, samo ne budi skriven od svijeta u sjeni.
Živjela sam tako, plakala polako, da ne čuju i ne vide. Slomila sam se u sebi, zato sam ovdje, jer vidim mene u tebi. Sklapala sam dijelove, pretvarala osjećaje u željezne, izlila ih u oklope.
Svijetom tako kročila, sve dok se sa sobom nisam suočila.
One noći kad sam u dolini Hessdalensku vatru uočila.
To svijetlo je došlo u moje ruke, srušila sam stare odluke, skinula oklope, stavila naočale.
Priču preokrenula, istresla slova iz knjige koju su oni napisali.Ostali su bijeli listovi.
Prva rečenica koju sam napisala, je ona koju sam na zidu zapisala.
Pišem svoju knjigu, sretna jer sam ovdje, gdje jesam, pomažem ljudima, i okružena sam čudima.
Ti si jedno od njih, u pjesmi ovog svijeta si stih. Baš kao i svaki čovjek na ovoj planeti.
Uvijek se tog sjeti. Budi svoj, leti svoj let. Od čuda sazdan je svijet.
Toliko je čuda oko nas i u nama, zapiši ih u svojim pričama.
U pričama koje živiš, jer tako osjećaš i želiš. Rođen/a si da postojiš i voliš.
Kažu rijetko se Hessdelanske vatre pojave, tek nekoliko puta u godini, u ovoj dolini.
Ne traju dugo, dok traju, slike ljubavi skupljaju...
Opet će negdje da se pojave, možda dok čitaš ove riječi, vidiš svijetlost Hessdelanske vatre.
Neka te sreća ljubav i dobro uvijek prate...
Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi čitaoci, što čitate priče, koje nekad na nadrealne liče, nekad su stvarne na papiru utkane.
Ovo je 200 post (priča) koju napisah. Hvala vam svima na podršci, čitanju i komentarima.
Voz sa pričama nastavlja da putuje, vjeruje u čuda, jer postoje.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.
Priča inspirisana Hessdelanskom vatrom ili svijetlom.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash






















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli