Škrinja, švelja i špajz

Jednostavno ostavi...ostavi sto, neka se sam postavi neka doručkuju nevidljivi ljudi, u ovoj postavljenoj iluziji, u ovoj zabludi...te novine što čitaš odloži sa strane... Vrijeme je...da onaj uspavani čovjek u tebi sa stolice ustane. Šta, gdje i kako... Tri pitanja...mnogo kombinacija...i jedna zapetljana situacija. Komično... kad se iz ugla gledaoca gleda. Kad to živiš... sasvim drugačije izgleda. Dah grabi strah...uzdah se pretvara, u prah...krah.... Ti nisi olovo...a rekli su ti to ponovo...kažeš ništa novo....sve po starom, stojiš pred ormanom, sako izvlačiš i oblačiš...ofinger vraćaš na mjesto... Znam, u srcu je tijesno...a, sako sasvim dobro stoji...osjećaje neko drugi kroji po materijalu srca...a ono drugačije osjeća. Kad se sve sastavi...kažu ti nastavi...na sto postavi doručak...donesi zaključak... Prepiši kao u školi dok traje kontrolni...a ti pišeš što znaš...iako negdje, u rukavu zapisan na papiru, odgovor imaš... Ostavljaš taj papir ne želiš da prepisuješ jer

Na stolu koverta...otvori, pročitaj šta piše...na praznom papiru...a prazan nije. To samo neko riječi krije. Sjeti se stripova...vajanih kipova, iz ruku umjetnika. Letjeće sova u mraku...biti u skladu tvom koraku. Ne vjeruj pauku dok mrežu plete...dok niti spaja od početka, do kraja... Želiš li ovo čitati...želiš li ovdje biti? Ne...ili da...nema sredine, u prostoru male zapremine. U kadru si...ko se skriva iza kamere jesu ti poznate namjere, ko su glasovi što iza zastora govore tekstove. Da bar još jednom ponove one riječi koje ne zapamtiš...a ne želiš na početak da se vratiš... Zato pamtiš u, uglu prostorije jedan kofer...na stolu džoker zalutao iz špila... Ta šolja na stolu, prije nekoliko minuta, nije bila... Uočavaš dijelove koji se ne uklapaju...negdje slagalicu sklapaju, od tebe očekuju da pronađeš razlike na jednoj slici, u kojoj ti dvije postaviše. Poznat prostor, nepoznat raspored i zoveš sjećanje da se sjeti pomješano je sa srećom u epruveti. Očekuješ hemijsku r

Za nekoliko minuta zazvoniće telefon...ti se javi... Kad nakon uvoda kažu...odaberi...to ti govore, u najboljoj namjeri... Za to vrijeme ja ću se odmaknuti par koraka iz ovog mraka, otvoriti prozor i osjetiti svježinu zraka... Ne mogu da vjerujem... čuješ li...dođi. Čekaj...zvoni telefon... Neka zvoni...dođi jedan tren i slušaj... Šta? Pjesma...ta pjesma, otkad je nisam čula...a slušala sam je, onog jula kad eto... bijaše ljeto i tebe sretoh. Zvučim arhaično...meni nimalo slično. Ali trebam se javiti...znaš koliko je bitno da obavimo zadatak. Znam, kako ne bih znala... Zvaće opet... Ako prođe četvrt sata, a mi se ne javimo...oni će se pojaviti pred vratima... Voljela bih to vidjeti...javljam se već godinu dana svaki dan i mogu dozvoliti jedan izostanak...to neće uticati na naš opstanak. Otvaram kutije od drveta...koje čuvam ispod kreveta...prelazim polja za jutra bolja... I... gdje smo, kaži mi...gdje...na istom mjestu, i nemoj molim te to da radiš. Ne radim ništa...

Ovdje sam...ne brini, ne idem nigdje...umoran si...znam, neće san na oči. Uskovitlali se osjećaji, kao olupine brodova na dnu mora, bez pogovora stali pred tebe. Tražiš sebe...stoji li neko pored tebe...kad srce ozebe od riječi...a riječ treba da lječi. Otkrij taj skriveni osmijeh, neka njega vide.. Biću pored tebe, i čuvati te. Naučila sam da čuvam ljude, to se ne uči, to nekako postaneš, kad sam ostaneš. Nema ko da te čuva...čuvaš se sam. Meni je tako otkad za sebe znam. I ja ne spavam, noć gledam...čuju noći, a san na oči nikako doći. Između tog budnog stanja i snova čuvala me ruža vjetrova. Mi smo poput vjetrova, maestrali, bure i levantali. Sve to smo mi prijatelju neznani ovog trena...a kako vrijeme odmiče život nas ka prijateljstvu  primiče, nekad, umjesto nas neke čestice odluče da privuku čovjeka, čovjeku da jedan drugom pruže ruku. Nema tu slučajnosti, niti spleta okolnosti...to duše znaju kog žele da upoznaju. Vidiš ovo je polarni dijagram, na njemu su strane svije

Idemo...ne pitaj gdje... u ovom vremenu ne možeš znati, gdje trebaš putovati. Ne pitaj moje korake znaju li gdje idu, pitaj srce moje da li zna, staze kojim putujem ja. Ne pitaj me ta pitanja, jer iza svakog upitnika ti znaš da, odgovor postoji. Nisam ja, ona koja se boji, ja sam ona što od sjete, sreću spoji. Ona što će nježnosti neko drugo ime dati...ona sam što sjenu mjeseca svjetlošću dana prati. Ona koja će stajati prva na linijama otpora jer, neko treba otopiti vodu od leda... Iz tih kapi duša da se napije jer, žedna i gladna je sjećanja... Naučila sam, da je tama spoj noći i dana, da rotiranjem te tame jednom jutro svane... Nemoj noćas da svijetle sijalice, pusti da skriveno bude tvoje i moje lice. Jutrom će otkrivena lica biti...tada ćemo put nastaviti. Neću ostaviti stope u pijesku, neću nositi ključ na privjesku da znaš ulicu i broj gdje stanujem...ne živim nigdje, ja samo putujem. Nema krova za kofer mojih snova, ni topline kao što je dom ima. Ima zima...netaknut