Pogledom skitam...koga da pitam...
Ovdje sam...ne brini, ne idem nigdje...umoran si...znam, neće san na oči.
Uskovitlali se osjećaji, kao olupine brodova na dnu mora, bez pogovora stali pred tebe.
Tražiš sebe...stoji li neko pored tebe...kad srce ozebe od riječi...a riječ treba da lječi.
Otkrij taj skriveni osmijeh, neka njega vide..
Biću pored tebe, i čuvati te. Naučila sam da čuvam ljude, to se ne uči, to nekako postaneš, kad sam ostaneš. Nema ko da te čuva...čuvaš se sam. Meni je tako otkad za sebe znam.
I ja ne spavam, noć gledam...čuju noći, a san na oči nikako doći.
Između tog budnog stanja i snova čuvala me ruža vjetrova.
Mi smo poput vjetrova, maestrali, bure i levantali. Sve to smo mi prijatelju neznani ovog trena...a kako vrijeme odmiče život nas ka prijateljstvu primiče, nekad, umjesto nas neke čestice odluče da privuku čovjeka, čovjeku da jedan drugom pruže ruku.
Nema tu slučajnosti, niti spleta okolnosti...to duše znaju kog žele da upoznaju.
Vidiš ovo je polarni dijagram, na njemu su strane svijeta, pokazuju kojom brzinom putuju vjetrovi.
Jedan vjetar, jedna latica, zajedno čine ružu vjetrova...
Tada, u to vrijeme, tih dana, imala sam cipele koje se ići ne boje.
Bile su, u skladu s' mojim bićem.
Čuvam ja... te cipele još uvijek, kad mi dođe da odustanem pogledam u kutiju gdje sad stanuju...
Jedan pogled na te stare cipele, s dušom onog vremena i s' ožiljcima na rukama iznova bih krenula.
One su još uvijek tu, čuvam kutiju...čuvam je da me podsjeti da i mene neko čuva.
Da ne trebam sve sama, da mogu svoja biti.
Kompasi nas vode, oni u nama, oni, u našim rukama...oni, u srcu najviše znaju...oni stranu svijeta biraju...
Tačno znam kako se osjećaš...a opet ne znam, nisam u toj dubini tvojih maestrala...tvojih bura i levantala...
Dok te gledam kao... da sebe gledam. Tu si...a nikako nisi...sve sami obrisi sjećanja i dana.
Kako nam je ponekad i naša koža strana, i mi sami sebi ponekad nepoznati izgledamo kad se pogledamo u ogledalo...
Pokidane veze... na gramofonu igla teče po vinil ploči i traži biće naše samo sa sobom da se suoči...a niko oko tebe da shvati i da uoči...da sve, ali baš sve oči govore...
Često se ljudi zatvore, unutar sebe i odškrinu prozor da vide da li neko ide.
Hoće li se pojaviti, u toj pustinji...neko dobro i mudro biće koje odgovore reći će.
A nema nikoga iz nekog razloga, ići ćeš sam, vjeruj mi, znam...
Osim tebe niko drugi tim putevima ne može ići...mi smo djeca ostavljena, u ovoj noći..a odrasli smo ljudi...
Pogledom skitam...koga da pitam...ko zna ritam kojim svira moja satira...ko da po tim sjećanjima prebira...bolje neka ih ne dira...
Neka ih ne dotiče, jer nikoga se ne tiče...
I onda kad poželiš da odustaneš, onaj tren kad zastaneš...kad se probudiš i ustaneš, pa sam kreneš...cijeli svijet izvrneš naopačke i kreneš s' te tačke gdje stojiš...u tom trenu kad shvatiš da se više ne bojiš...tada ćeš nekog sresti...tada će ti nekog život dovesti...pred te olupine brodova...i od tih olupina sastaviće brodove nove da mirnim morima opet plove...ružom vjetrova dozvaću tebi snove.
Obućeš cipele stare, a nove, i njima ćeš poći prijatelju, ići ćeš po ovom svijetu...s' ljubavlju, u srcu.
U ogledalo pogledaćeš i znaćeš...osjetićeš da si to ti, onaj odistinski ti.
Da nisu riječi te koje su tvoje lice oblikovale...
Gledaj...vidiš li...kako se latice vjetrova spajaju, u ružu vjetrova pretvaraju...
Tvoj kompas je, u tebi...on neka te vodi...ja sam ovdje...tek da ti kažem...da si duša od čovjeka...koja već dugo čeka da se vrate iz daleka sjećanja neka...
Koliko prepreka i odluka ispisala je tvoja ruka na hartijama vremena...toliko dobrote u tebi ima...
Reci toplu riječ ljudima...ja živim u čudima koja nastaju s' dobrotom ljudske duše...
Koji vjetar u ovom trenutku puše...da li nekom snove ruše...smirićemo vjetrove izgraditi snove...
Jer, u ovom svijetu snova da li su ljudi, da li smo ti i ja, da li smo svi mi ruža vjetrova?
Pogledom skitam... koga da pitam...a da, odgovor zna...odgovori su, u nama...
Prijatelju, noć je već odavno spustila zastore...nek' se vrata snova otvore.
Sluašj vjetrove kako morima plove...vidiš li tvoje brodove što s' dna mora izroniše i morima zaploviše.
Sve o tebi, samo u tebi piše...
Čuvam te, i čuvaću te...koliko god daleko bili...nas su vjetrovi sreli...nas, su snovi u stvarnosti vidjeli...
Ne...ovo nije samo tren u vremenu...ne to je mnogo više...samo slušaj šta ti srce po hartiji piše...ono što duša osjeti...ne zaboravi se...to se pamti...
Budi kompas koji vodi ljude, nek ljubav u tebi bude...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Uskovitlali se osjećaji, kao olupine brodova na dnu mora, bez pogovora stali pred tebe.
Tražiš sebe...stoji li neko pored tebe...kad srce ozebe od riječi...a riječ treba da lječi.
Otkrij taj skriveni osmijeh, neka njega vide..
Biću pored tebe, i čuvati te. Naučila sam da čuvam ljude, to se ne uči, to nekako postaneš, kad sam ostaneš. Nema ko da te čuva...čuvaš se sam. Meni je tako otkad za sebe znam.
I ja ne spavam, noć gledam...čuju noći, a san na oči nikako doći.
Između tog budnog stanja i snova čuvala me ruža vjetrova.
Mi smo poput vjetrova, maestrali, bure i levantali. Sve to smo mi prijatelju neznani ovog trena...a kako vrijeme odmiče život nas ka prijateljstvu primiče, nekad, umjesto nas neke čestice odluče da privuku čovjeka, čovjeku da jedan drugom pruže ruku.
Nema tu slučajnosti, niti spleta okolnosti...to duše znaju kog žele da upoznaju.
Vidiš ovo je polarni dijagram, na njemu su strane svijeta, pokazuju kojom brzinom putuju vjetrovi.
Jedan vjetar, jedna latica, zajedno čine ružu vjetrova...
Tada, u to vrijeme, tih dana, imala sam cipele koje se ići ne boje.
Bile su, u skladu s' mojim bićem.
Čuvam ja... te cipele još uvijek, kad mi dođe da odustanem pogledam u kutiju gdje sad stanuju...
Jedan pogled na te stare cipele, s dušom onog vremena i s' ožiljcima na rukama iznova bih krenula.
One su još uvijek tu, čuvam kutiju...čuvam je da me podsjeti da i mene neko čuva.
Da ne trebam sve sama, da mogu svoja biti.
Kompasi nas vode, oni u nama, oni, u našim rukama...oni, u srcu najviše znaju...oni stranu svijeta biraju...
Tačno znam kako se osjećaš...a opet ne znam, nisam u toj dubini tvojih maestrala...tvojih bura i levantala...
Dok te gledam kao... da sebe gledam. Tu si...a nikako nisi...sve sami obrisi sjećanja i dana.
Kako nam je ponekad i naša koža strana, i mi sami sebi ponekad nepoznati izgledamo kad se pogledamo u ogledalo...
Pokidane veze... na gramofonu igla teče po vinil ploči i traži biće naše samo sa sobom da se suoči...a niko oko tebe da shvati i da uoči...da sve, ali baš sve oči govore...
Često se ljudi zatvore, unutar sebe i odškrinu prozor da vide da li neko ide.
Hoće li se pojaviti, u toj pustinji...neko dobro i mudro biće koje odgovore reći će.
A nema nikoga iz nekog razloga, ići ćeš sam, vjeruj mi, znam...
Osim tebe niko drugi tim putevima ne može ići...mi smo djeca ostavljena, u ovoj noći..a odrasli smo ljudi...
Pogledom skitam...koga da pitam...ko zna ritam kojim svira moja satira...ko da po tim sjećanjima prebira...bolje neka ih ne dira...
Neka ih ne dotiče, jer nikoga se ne tiče...
I onda kad poželiš da odustaneš, onaj tren kad zastaneš...kad se probudiš i ustaneš, pa sam kreneš...cijeli svijet izvrneš naopačke i kreneš s' te tačke gdje stojiš...u tom trenu kad shvatiš da se više ne bojiš...tada ćeš nekog sresti...tada će ti nekog život dovesti...pred te olupine brodova...i od tih olupina sastaviće brodove nove da mirnim morima opet plove...ružom vjetrova dozvaću tebi snove.
Obućeš cipele stare, a nove, i njima ćeš poći prijatelju, ići ćeš po ovom svijetu...s' ljubavlju, u srcu.
U ogledalo pogledaćeš i znaćeš...osjetićeš da si to ti, onaj odistinski ti.
Da nisu riječi te koje su tvoje lice oblikovale...
Gledaj...vidiš li...kako se latice vjetrova spajaju, u ružu vjetrova pretvaraju...
Tvoj kompas je, u tebi...on neka te vodi...ja sam ovdje...tek da ti kažem...da si duša od čovjeka...koja već dugo čeka da se vrate iz daleka sjećanja neka...
Koliko prepreka i odluka ispisala je tvoja ruka na hartijama vremena...toliko dobrote u tebi ima...
Reci toplu riječ ljudima...ja živim u čudima koja nastaju s' dobrotom ljudske duše...
Koji vjetar u ovom trenutku puše...da li nekom snove ruše...smirićemo vjetrove izgraditi snove...
Jer, u ovom svijetu snova da li su ljudi, da li smo ti i ja, da li smo svi mi ruža vjetrova?
Pogledom skitam... koga da pitam...a da, odgovor zna...odgovori su, u nama...
Prijatelju, noć je već odavno spustila zastore...nek' se vrata snova otvore.
Sluašj vjetrove kako morima plove...vidiš li tvoje brodove što s' dna mora izroniše i morima zaploviše.
Sve o tebi, samo u tebi piše...
Čuvam te, i čuvaću te...koliko god daleko bili...nas su vjetrovi sreli...nas, su snovi u stvarnosti vidjeli...
Ne...ovo nije samo tren u vremenu...ne to je mnogo više...samo slušaj šta ti srce po hartiji piše...ono što duša osjeti...ne zaboravi se...to se pamti...
Budi kompas koji vodi ljude, nek ljubav u tebi bude...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar