Onaj tren kad sreću osjećaš, a osmijeh na licu imaš

Jednostavno ostavi...ostavi sto, neka se sam postavi neka doručkuju nevidljivi ljudi, u ovoj postavljenoj iluziji, u ovoj zabludi...te novine što čitaš odloži sa strane...
Vrijeme je...da onaj uspavani čovjek u tebi sa stolice ustane.
Šta, gdje i kako...
Tri pitanja...mnogo kombinacija...i jedna zapetljana situacija.
Komično... kad se iz ugla gledaoca gleda.
Kad to živiš... sasvim drugačije izgleda.
Dah grabi strah...uzdah se pretvara, u prah...krah....
Ti nisi olovo...a rekli su ti to ponovo...kažeš ništa novo....sve po starom, stojiš pred ormanom, sako izvlačiš i oblačiš...ofinger vraćaš na mjesto...
Znam, u srcu je tijesno...a, sako sasvim dobro stoji...osjećaje neko drugi kroji po materijalu srca...a ono drugačije osjeća.
Kad se sve sastavi...kažu ti nastavi...na sto postavi doručak...donesi zaključak...
Prepiši kao u školi dok traje kontrolni...a ti pišeš što znaš...iako negdje, u rukavu zapisan na papiru, odgovor imaš...
Ostavljaš taj papir ne želiš da prepisuješ jer sebi vjeruješ.
Sve od sebe daš da sjete uspavaš, da voliš i ljubiš, da budeš čovjek običan, drugima sličan, a različit, u ljubavi naočit, rječit i iskren, sve to staviš u jedan tren.
A šta je tren...djelić sekunde obučen, kao naručen tebi isporučen.
Da budeš voljen, da voliš...to želiš, da stojiš na vrhu grada i gledaš kako noć pada.
Gledaš kako zvijezde ponešto, o nama znaju pa budne ostaju i čekaju da se priče odigraju.
Čekaju da vide da li ovom ulicom neki zalutali putnik, ide i da li neko žara, u duši ima.
Onog žara što led u vatru pretvara.
Želiš da se oslobodiš tih tegova što na tvojim dlanovima stoje, želiš da vratiš osjećaje tvoje.
Prestani da želiš i da dijeliš na dvije strane ono što, u tebi ostane kad se monotonije u tebi nastane.
Reci jednom sebi  što si spakovao u kutiju na tavanu...izvuci poneku uspomenu, reci ovom trenu da probudi tvoju sjenu da ti se približi pa ako treba ti je sa sobom poveži...ne daj joj da bježi.
Spoji razdvojeno...poveži i gledaj...ne daj, da te uvjere kako ne vrijede ti tragovi koji blijede što ih godine ostaviše kad pred tebe ovaj sto postaviše.
Kad ti novine dostaviše...čitaš šta u njima piše...a gumica olovku briše...i ostaše tragovi zapisanih riječi...još uvijek razaznaješ šta piše...ne vidiš na dlanovima tegove više.
Čuješ ljude kako govore...sve same izgovore...srce zatvore, a riječi, u predmete pretvore.
Pitaš se: da li neko više osjeća ili sve prekrije odjeća...šminka na licu ona iz pozorišta učini da nema tragova koji će otkriti gdje su iskrenu riječ uspjeli sakriti.
Znam, ne želiš ti ovdje biti...
Ostavi sve neka tako stoji, taj sto i te novine idemo što dalje iz ove trgovine...gdje se osjećajima trguje...a ljudima rijetko vjeruje.
Poznat mi je taj osjećaj, kako se on samo nekako ušunja tamo gdje ima trnja, a ruže nismo vidjeli već duže...
Taj osjećaj, znaš, često umije da se sklupča poput djeteta i sakrije ispod kreveta...gledamo iz mraka, čujemo u hodniku zvuk koraka, kao da smo film gledali pa nam likovi iz ekrana došetali pred vrata sobe...i pokucaće, a mi... u onom filmskom trenutku skriveni, u kutku poželimo da se probudimo...
Otvaramo oči još jednom danu na rasporedu časova upisanom...
Danu na repertoaru teatra...otvorila sam ja ta vrata i krenula, nisam se okrenula, jer sam znala, i osjećala, a sebi obećala.
Na ringišpilu sopstvenih želja i tog skrojenog odjela po taktovima muzike pružila sam životu, i ljubavi ruke.
Znaš šta su mi rekli tamo gdje smo maloprije bili...
San odsanjan ne može biti stvaran, a ovaj svijet od tapeta realan.
A, upravo je to...realno, opipljivo ali ne i osjećajno kao srce njeno...
Kad sam te riječi čula njihove cipele sam izula, a svoje obula i otišla...
Vrtlozi, u, ulozi koju birala nisam, već sam pronašla te stranice onog jutra kad se čeka sutra.
Na stazi kad ih pronađeš onda ih čitaš i ne pitaš jer, sve znaš.
To sam vidjela u trgovini to tamo imaš...izvan nje sve je drugačije.
Osjetiš slobodu...osjetiš lakoću u hodu...na dlanovima vodu...osjetiš da si nakon dugo vremena živ i da te ne gledaju kroz objektiv.
Jer, objektiv ne vidi, ono, u meni...vidi samo vanjštinu...
Zato te razumijem...
Ne znam kako ti je...znam kako ti nije...a trebalo bi biti...
I sve čitaju ti misli, znaju šta se, u tebi zbiva...
Ne znaju oni...kako bi, i mogli znati...
Žive se danas iluzije...svi postali mađioničari...u ptice pretvore stvari i znaju svaki trik...a život je nastavnik on najbolje zna jer, ono što živimo to nije uloga...to smo mi...
Ne možemo biti napisani, jer, mi pišemo...
Ne možemo biti pročitani...mi čitamo...
Možemo biti ono što ćemo osjetiti kad zavolimo, ljubimo, plačemo i smijemo...kad se od samih sebe krijemo, a uvijek se, u odrazu drugih ljudi otkrijemo...
Gledamo kako noć pada...nemaju svijetla trgovine, ne znaju o tebi ništa one novine ni onaj doručak što je ostao na stolu...ni zamišljeni ljudi što žive u iluziji i zabludi...ne znaju od onog trena kad se u tebi ljubav probudi...
Rijetko se ko danas usudi biti ono što ne mogu kroz objektiv vidjeti...
Ti si se usudio...ostavio si iza sebe projektovanu sliku, o tvom liku...
I da...biti osjećajan...danas u svijetu od tapeta...autentično je prijatelju...
Jer, ne možeš uvijek biti jak i, ići sa snagom u korak...nekad te prati mrak...nekad svijetlo izađe da te pronađe...
Snagu naučiš vratiti, u korak je pratiti, mrak uspiješ jutrom prekriti...sto postaviti, novine ostaviti i krenuti...krenuti putevima pa sve neka ti suze na licu vide...osmijeh ka tvom licu ide...osmijeh stane na lice poput kriške lubenice.
Ti pišeš, ti čitaš, i dobro znaš onog trena kad sebi obećaš da ljubav živiš i osjećaš...na dlanu svijet imaš...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash.