Toliko toga, u nama, tek ponešto na usnama...

Na stolu koverta...otvori, pročitaj šta piše...na praznom papiru...a prazan nije.
To samo neko riječi krije.
Sjeti se stripova...vajanih kipova, iz ruku umjetnika.
Letjeće sova u mraku...biti u skladu tvom koraku.
Ne vjeruj pauku dok mrežu plete...dok niti spaja od početka, do kraja...
Želiš li ovo čitati...želiš li ovdje biti?
Ne...ili da...nema sredine, u prostoru male zapremine.
U kadru si...ko se skriva iza kamere jesu ti poznate namjere, ko su glasovi što iza zastora govore tekstove.
Da bar još jednom ponove one riječi koje ne zapamtiš...a ne želiš na početak da se vratiš...
Zato pamtiš u, uglu prostorije jedan kofer...na stolu džoker zalutao iz špila...
Ta šolja na stolu, prije nekoliko minuta, nije bila...
Uočavaš dijelove koji se ne uklapaju...negdje slagalicu sklapaju, od tebe očekuju da pronađeš razlike na jednoj slici, u kojoj ti dvije postaviše.
Poznat prostor, nepoznat raspored i zoveš sjećanje da se sjeti pomješano je sa srećom u epruveti. Očekuješ hemijsku reakciju, tražiš akciju, u nekim zakonima fizike, a ovdje glavnu ulogu igraju emocije.
To su, u stvari, one male stvari na koje često zaboravimo, pa ih ostavimo i zapostavimo, a sa njima i od njih živimo. Zatrpamo ih zaboravom, a one puste korijenje i onda iz nas cvijet krene...nekad i kiše sklupčane, u nekim uglovima zapetljane geometrijski, u trouglovima.
Nadovezane, ničim povezane, tako se osjećaš u trenu kad emocije iz tebe krenu.
Želiš da se prilagodiš, ne možeš, jer, se srcem vodiš.
Želiš da se oslobodiš svih emocija nakupljenih, na rasprodaji kupljenih, u to tvoje biće skupljenih.
Ostavljene...u tebi, u meni, u svima znaš li koliko takvih emocija ima.
A nikako da im dozvolimo da lete, da se iz one epruvete sjećanja i sreće sjete.
Napravimo čudan hemijski spoj ni sami ne znamo kako na dlanu sreću imamo.
Misli...one u svom letu prate avione...nekad su brod koji tone...nekad rone, u morskim dubinama.
Toliko toga u nama, tek ponešto na usnama.
Gledam tebe kako bi nekako želio izaći, iz ove sobe...a ta ista soba te ne pušta.
Znaš zašto...
Upravo zbog toga što se sreća ne kupuje, ona se ne očekuje, ni kao dragi gost dočekuje...
Sreća se živi...
Zato je ova soba  tvoja svakodnevna proba...a ti...ti samo pustiš i prepustiš se tome da lebdiš u vihoru svojih misli...i svejedno ti postane hoće li nešto nakon svega da ostane...zabilježeno, u tebi...
Znaš da ti nije svejedno...samo želiš zavarati sebe...i ljude oko tebe...
U tvom odabranom načinu...sve igre počinju.
Smjestiš u taj ugao tik do srca jednu od udica i čekaš da se sreća upeca...
Ne dolazi ona po narudžbi, na to zaboravi...
Kad vidiš u sebi sve ono što drugi vide u tebi...kad žele da ti pomognu riječima, savjetima...i sve su to negdje slično prošli...
Pitaj ih...pitaj slobodno, jesu sreću našli?
Reći ću ti odgovor...još je traže...a ne traži se ona...znaš već...ona se živi.
Trebaš dobro u ogledalu sebe pogledati, stranice prelistati i tada ćeš je vidjeti...
Evo, emocije su nam zakrpljene...razašivali su ih kako su umjeli i znali, a mi bi šili svaki dio gdje su ljudi rastavili...i dalje bi nastavili...
E...ti šavovi su ti kao antilope i lavovi...jedni plijenu teže...drugi bježe...
Danas... ako suzu pustiš...reći će vidi opet plače...
Ako se nasmiješ reći će vidi...opet se smije...
Koju god emociju da pokažeš ljudima ne možeš da dokažeš...i kad kažeš... zašto plačeš, zašto se smiješ...
Ne možeš gnijezdo sviti...i svim ljudima jednako drag biti...
Sad... dok čitaš redove negdje se podsjetiš ili osjetiš u ispisanim riječima proživljene trenutke...
Ili se osmijeh u, uglu usana skrio...ili si suzu pustio.
E da...paralela...
Pomisli tako čovjek da svi osjećaju kao on i da je to tako uvijek...a za nauk naučiš da ćeš baš ti da odlučiš...kako ćeš da živiš...
Jeste da... kao što nam je  dobro poznato svi imaju savjete...kako živjeti treba...a piju li sa tobom vodu i dijele li komad hljeba?
Da li su prošli sa tobom svaki korak otkad kročiš ovom zemljom...
Nisu prijatelju...niti mogu, jednako kao što ni ti ne možeš na njihovom putu biti.
Možete se sresti...u nekim realnostima...kao boce sa porukom...
Uzmite poruke koje vam ljudi ostave kad se sretnete...veoma su bitne...
Ne slušaj samo riječi koje će ti reći... nego ih u oči pogledaj...prati pokrete njihovih ruku...
Memoriši ili zapiši...nekad su ti odrazi od riječi jači...a djeluju tiši...
I jesi li ih prozvao ili dozvao...mislim na emocije?
Jesi, zar ne?
Čudno je...
Izađi iz sobe...i vidjećeš...da su zidovi ti koji zatvore put emociji...
Mi ljudi smo sobe...ne one rukom građene...već one što su srcem sagrađene...da nas ograde...od onih koji koji povrijede...
Ti koji su te povrijedili u sobi na stolici sjede i gledaju program koji su tebi programirali, u glavi...
Vrijeme je da se ta soba ostavi...idi vani... izvan zidova...
Pogledaj...
Vidiš li da si čovjek poput svih...da dišeš...smiješ se...pogriješiš...pustiš suzu...voliš...odlaziš...dolaziš...
A opet svako od nas ima svoje dijelove spojene osjećajima i emocijama.
Različiti smo jednako koliko smo i slični.
U tome da sakrijemo emocije odlični...nekad pokažemo da sebi i drugima dokažemo kako ne osjećamo na svojoj koži sve riječi koje će nam ljudi reći...nekad kao da nas briga nije...
E... ali u svojoj sobi među četiri zida...sjetićeš se svih riječi koje su ti rekli...i razdvajati ih na dijelove ne bi li shvatio zašto su ih baš tebi rekli.
Nekad emocije  prećutimo...tada nastaju sobe koje sazidamo...zašto...to samo mi znamo...
Zadrži taj osjećaj i sebi obećaj...njima nećeš, ali sebi ćeš da nedostaješ...ako, zatvoren u sobi emocija ostaješ...
Zato što ti srce kaže..ti sa usana izgovori...ne čuvaj emocije u sobama zatvorenim...već idi među ljude, budi biće dobro... zbog kog će drugi ljudi sretni biti...ostani svoj...u svijetu gdje se emotivni ljudi danas rijetko sretnu...to su oni ljudi koji vam oplemene dušu...čak i kad ih povrijede oni i dalje postojano stoje sasvim svoji...i crno bijeli svijet i dalje vide u boji...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče pa nadalje...ono što je u vama, neka bude, i na usnama.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash