Postovi

Prikazuju se postovi od rujan, 2017

Vilani djevojka sa Semartin planine

Slika
Postoje svjetovi nama daleki i drugačiji, na ivici stvarnosti i fantazije.
Postoje priče koje liče, no ipak su različite.
Bijaše to, ne u ono nekad davno vrijeme, već jedne jeseni.
Kad je mladić krenuo u potragu za djevojkom koja mu se pojavila na prozoru negdje u zoru.
Listovi padaju sa drveća, sve na jesen podsjeća. Noć dođe prije i sve što je bilo, možda i bilo nije.
On je spavao dubokim snom, i sanjao je nestvarno biće. Melodija ga prenu iz sna.
Tada na svom prozoru ugleda oka dva.
Ogleda im se duša cijela, u misli mu se zaplela. Ta oka dva neobične boje.
Rođena iz kapi rose na cvijetu, imala je duge kose.
Imala je na sebi krila i okrilje, bila dio sna i zbilje. Obitavala je na oblaku, istkale joj vile haljine.
Rijetko se ona ljudskim okom mogla vidjeti, uvijek bi se vješto uspjela skriti.
No njegove misli odlučila je pohoditi. Imala je snagu vjetra, doputovala iz sunčevog spektra.
O jeseni je oblake slala da donesu kiše. Zagrlila ga je rekla  da se zove Vilani i tada je nestala.

Ona koja ožljak na licu nosi

Slika
Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike.
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
 I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ož…

Zemlja se vrti oko ose, velike cipele klovnovi nose

Slika
Ljudi u pokretu, zemlja u okretu oko svoje ose.
Maske i velike cipele klovnovi nose.
Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda.
Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje?
I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača.
U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike.
Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš.
I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu.
U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige.
Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove.
Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe.
Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike.
Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače.
Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja.
Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja.
No skupićeš snagu i nasmijati se i…

Kakao za dvoje

Slika
U tišini svira melodija. Vani teku dani pješčani, sad snjegovima zavejani.
Igra uspomena kroz maglu vremena ostavljena.
Vatra u kaminu osluškujem tminu. Zidovi i cigle sazidani snovi, teku dani stari, a novi.
Na stolu dvije šolje, topli kakao za dvoje.
Dok vatra gori, gledam kroz prozor kako snijeg pada.
A ti lutaš negdje ulicama grada.
Javljaju na radiju da hladna zima se tek sprema, ti ne dolaziš nikako te nema.
Miris kakaa u stanu bio je i tada kad si rekao ne volim te i odlazim, sve u jednom danu.
Ponio si šal i kapu što sam ih tebi isplela, ti reče da odlaziš, a da volim te reći sam ti htjela.
Te dvije šolje još uvijek postoje i dalje spremim topli kakao za dvoje.
Čeka svaku večer na tebe, ti si negdje, gdje hladno je i duša ti zebe.
Ponekad u stanu čini mi se da vidim tvoju sjenu i stope u snijegu.
Pa pratim te tragove koji ne postoje. I dalje vjerujem da si tu dok snjegovi padaju.
Čitamo knjige, gledamo filmove, zaplešemo zajedno u ritmu muzike.
I spremim ti kekse koje si volio…

Fenjeri svijetlost u tami

Slika
Noći bez svijetlosti, skup tajnih odaja.
Hladno, ruke promrzle, fenjer tražim da put mi pokaže.
Na ulici ljudi prose, prilazi mi djevojčica plave kose.
U ruci fenjer nosi. Pita me ko si?
Kažem običan čovjek sa neobičnim pogledom na svijet.
Onda mi ona reče: Ovo nije tek obično veče.
Pruža ka meni fenjer u sjeni. I kaže sad kreni.
Mrak, tišina i ljudska taština oko nas. Fenjer svijetlost u tami neki putuju sami.
Jesmo i mi od tih izgubljenih i zaboravljenih?
Nemam adresu ni kuću u kojoj stanujem samo koračam i putujem.
Ne zastajem, ako zastanem. . .
Rećiće da lutati prestanem. A ja uvijek odem, jer ne znam da ostanem.
I čujem sve što mi kažu, a onda to spakujem u jednu posebnu fioku, zapečatim sa suzom u oku.
Poneki list još ostao na drvetu, jedan ispresujem i stavim u kovertu.
Da sačuvam taj dio jeseni, ne pitaj nikoga o meni.
Jer svi što me traže u sjeni su sakriveni.
Ne gledaj u moje oči koje mijenjaju boje, ne traži u njima odraz duše tvoje.
Putujem ulicama bez raskrsnica i srećem …