Fenjeri svijetlost u tami
Noći bez svijetlosti, skup tajnih odaja.
Hladno, ruke promrzle, fenjer tražim da put mi pokaže.
Na ulici ljudi prose, prilazi mi djevojčica plave kose.
U ruci fenjer nosi. Pita me ko si?
Kažem običan čovjek sa neobičnim pogledom na svijet.
Onda mi ona reče: Ovo nije tek obično veče.
Pruža ka meni fenjer u sjeni. I kaže sad kreni.
Mrak, tišina i ljudska taština oko nas. Fenjer svijetlost u tami neki putuju sami.
Jesmo i mi od tih izgubljenih i zaboravljenih?
Nemam adresu ni kuću u kojoj stanujem samo koračam i putujem.
Ne zastajem, ako zastanem. . .
Rećiće da lutati prestanem. A ja uvijek odem, jer ne znam da ostanem.
I čujem sve što mi kažu, a onda to spakujem u jednu posebnu fioku, zapečatim sa suzom u oku.
Poneki list još ostao na drvetu, jedan ispresujem i stavim u kovertu.
Da sačuvam taj dio jeseni, ne pitaj nikoga o meni.
Jer svi što me traže u sjeni su sakriveni.
Ne gledaj u moje oči koje mijenjaju boje, ne traži u njima odraz duše tvoje.
Putujem ulicama bez raskrsnica i srećem nepoznata lica.
Koje god da rukom dotaknem, uvijek se spotaknem. Ni jedno nije tvoje.
I nisam pronašla nigdje ni jedne knjige o tebi.
Jer u toj knjizi ti je zapisano ime moje.
Knjiga svijetom putuje, pronađi je. Srešćemo se tad, ne sad.
Na stanici kreću vozovi, znam u rukama ti fenjer i koferi.
Odlaziš daleko u očima ti tuga skrivena, osmijehom prikrivena. Ne brini, drug ti je moja sjena.
Snjegovi u planinama veju, jedino nam naši fenjeri dušu griju.
Žongler sam, slobodan umjetnik. Po licu crtam linije, još me niko prepoznao nije.
Na jednoj strani lica listovi kao pozdrav jeseni. U meni su snjegovi već odavno i dugotrajno.
I tamo negdje još topline ima malo. Znam da je ostalo u kutiji zapisano na hartiji.
Tamo gdje sam ja već odavno je tama. Ne traži me po svjetlosti dana.
I zovem njegovo ime, moj glas odjekuje, ali znam da me ne čuje.
Mjeseče ti mu kaži da me potraži. Od kog materijala sam skrojena i sašivena?
Po konstrukciji i rekonstrukciji skica sastavljena i postavljena na scenu kao lutalica.
Još kad smo bili djeca izašli smo iz pozorišta sjena.
Ako te neko za mene pita ti kaži.
Da živim između hiperboličnih i eliptičnih, a običnih orbita.
Rekli su mi da sam osoba blaga, a od toga više nema ni traga.
Sad sam zidove ozidala, sakrila sve što sam zaista.
Samo ako napraviš pregrade putevi ih ka nama ne vode.
Tražim u tami, svijetlost u osami. U prodornim očima, mudar pogled u dušu gleda.
Ispod ovog snijega ima mnogo leda. Na dlan mi padaju kristali.
U tim prazninama ispunjenim zrakom vodena para pahulje stvara.
Razgranati kristali, tog trena oboje smo zastali.
Osjetili tu ljepotu i shvatili koliko znače sitnice u životu.
Čitam stanja i osjećanja u ljudskim dušama. Dok prolaze gradom i traže ljubav kradom.
Fenjeri u njihove tame svijetlost donesu i poruku o ljubavi im prenesu.
Molim te sačuvaj sve lijepo u tebi da oni pronašli ne bi.
Mi smo dva kraja jednog konca.
Zato smo uvijek vođeni svojim idealima i prozvani sanjarima.
Ti se pitaš kako se duše dvije osjete kroz daljine?
Jedna pahulja, jedna misao u njima pročitam šta si mi pisao.
Učini li se i tebi da bi stao i dalje išao ne bi?
Našao bi svoje mjesto pod suncem, jedan mali djelić ispunjen prirodnim tišinama.
Misliš li o tome dok voz juri šinama? Dok naše stope tonu u snijegu, primijetimo sjenu kako polako ide za nama. Fenjeru moj ti mi svijetlost budi tamo gdje je tama.
Idem sama, nejakim snagama, jakim željama. Idem koliko god da snjegovi veju, idem jer tvoje ruke dušu griju. Jedan zagrljaj i ponovo se vraćam na stazu, idem dok mećava zatrpava svaki trag.
Tražim tvoj lik drag. Lik nestvaran, a stvaran. Taman kad htjedoh oči odmoriti djevojčica sa plavom kosom se pojavi. Pokazuje mi rukom nevidljivu stazu i tvoj lik u odrazu zaleđenog jezera.
Uzima fenjer po kom je snijeg zapadao. Led na mojim rukama, otapa svijetlost fenjera.
Djevojčica fenjer nosi i uzima me za ruku da put mi pokaže.
Kaže mi: Idi tom snagom koju imaš, a skrivaš. Zidove sruši oni su teret duši.
Ustajem i krećem snaga se traži u meni, put nije u cilju, put je u promjeni.
Doćiće i tebi dječak smeđe kose sa fenjerom u ruci donjeće ti kaput ti ga obuci.
Poslušaj sve što ti kaže. Jer tebe i mene sjene noćas traže.
Idi svojom željom za promjenom i stopama ostavi u snijegu tragove za nas oboje.
Putuj gdje duša ti poželi.
Ako se nekada budemo sreli, biće to kad bude zima sa velikim snjegovima.
Prepoznaćemo se po fenjerima.
Tada će naši fenjeri obasjati ovaj svijet i feniks će iznova letjeti svoj let.
A djevojčica i dječak iz ove priče na nas liče. Oni su djeca u nama, naša svijetlost gdje vlada tama.
Mi već odrasli smo lutalice na sceni života skrojeni i sašiveni jednom razdvojeni da bi opet bili pronađeni. Znam da ćemo se opet naći tamo gdje vozovi stanuju sve je moguće ako ljudi u ljubav vjeruju!?
Do sljedeće priče. Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.
Hladno, ruke promrzle, fenjer tražim da put mi pokaže.
Na ulici ljudi prose, prilazi mi djevojčica plave kose.
U ruci fenjer nosi. Pita me ko si?
Kažem običan čovjek sa neobičnim pogledom na svijet.
Onda mi ona reče: Ovo nije tek obično veče.
Pruža ka meni fenjer u sjeni. I kaže sad kreni.
Mrak, tišina i ljudska taština oko nas. Fenjer svijetlost u tami neki putuju sami.
Jesmo i mi od tih izgubljenih i zaboravljenih?
Nemam adresu ni kuću u kojoj stanujem samo koračam i putujem.
Ne zastajem, ako zastanem. . .
Rećiće da lutati prestanem. A ja uvijek odem, jer ne znam da ostanem.
I čujem sve što mi kažu, a onda to spakujem u jednu posebnu fioku, zapečatim sa suzom u oku.
Poneki list još ostao na drvetu, jedan ispresujem i stavim u kovertu.
Da sačuvam taj dio jeseni, ne pitaj nikoga o meni.
Jer svi što me traže u sjeni su sakriveni.
Ne gledaj u moje oči koje mijenjaju boje, ne traži u njima odraz duše tvoje.
Putujem ulicama bez raskrsnica i srećem nepoznata lica.
Koje god da rukom dotaknem, uvijek se spotaknem. Ni jedno nije tvoje.
I nisam pronašla nigdje ni jedne knjige o tebi.
Jer u toj knjizi ti je zapisano ime moje.
Knjiga svijetom putuje, pronađi je. Srešćemo se tad, ne sad.
Na stanici kreću vozovi, znam u rukama ti fenjer i koferi.
Odlaziš daleko u očima ti tuga skrivena, osmijehom prikrivena. Ne brini, drug ti je moja sjena.
Snjegovi u planinama veju, jedino nam naši fenjeri dušu griju.
Žongler sam, slobodan umjetnik. Po licu crtam linije, još me niko prepoznao nije.
Na jednoj strani lica listovi kao pozdrav jeseni. U meni su snjegovi već odavno i dugotrajno.
I tamo negdje još topline ima malo. Znam da je ostalo u kutiji zapisano na hartiji.
Tamo gdje sam ja već odavno je tama. Ne traži me po svjetlosti dana.
I zovem njegovo ime, moj glas odjekuje, ali znam da me ne čuje.
Mjeseče ti mu kaži da me potraži. Od kog materijala sam skrojena i sašivena?
Po konstrukciji i rekonstrukciji skica sastavljena i postavljena na scenu kao lutalica.
Još kad smo bili djeca izašli smo iz pozorišta sjena.
Ako te neko za mene pita ti kaži.
Da živim između hiperboličnih i eliptičnih, a običnih orbita.
Rekli su mi da sam osoba blaga, a od toga više nema ni traga.
Sad sam zidove ozidala, sakrila sve što sam zaista.
Samo ako napraviš pregrade putevi ih ka nama ne vode.
Tražim u tami, svijetlost u osami. U prodornim očima, mudar pogled u dušu gleda.
Ispod ovog snijega ima mnogo leda. Na dlan mi padaju kristali.
U tim prazninama ispunjenim zrakom vodena para pahulje stvara.
Razgranati kristali, tog trena oboje smo zastali.
Osjetili tu ljepotu i shvatili koliko znače sitnice u životu.
Čitam stanja i osjećanja u ljudskim dušama. Dok prolaze gradom i traže ljubav kradom.
Fenjeri u njihove tame svijetlost donesu i poruku o ljubavi im prenesu.
Molim te sačuvaj sve lijepo u tebi da oni pronašli ne bi.
Mi smo dva kraja jednog konca.
Zato smo uvijek vođeni svojim idealima i prozvani sanjarima.
Ti se pitaš kako se duše dvije osjete kroz daljine?
Jedna pahulja, jedna misao u njima pročitam šta si mi pisao.
Učini li se i tebi da bi stao i dalje išao ne bi?
Našao bi svoje mjesto pod suncem, jedan mali djelić ispunjen prirodnim tišinama.
Misliš li o tome dok voz juri šinama? Dok naše stope tonu u snijegu, primijetimo sjenu kako polako ide za nama. Fenjeru moj ti mi svijetlost budi tamo gdje je tama.
Idem sama, nejakim snagama, jakim željama. Idem koliko god da snjegovi veju, idem jer tvoje ruke dušu griju. Jedan zagrljaj i ponovo se vraćam na stazu, idem dok mećava zatrpava svaki trag.
Tražim tvoj lik drag. Lik nestvaran, a stvaran. Taman kad htjedoh oči odmoriti djevojčica sa plavom kosom se pojavi. Pokazuje mi rukom nevidljivu stazu i tvoj lik u odrazu zaleđenog jezera.
Uzima fenjer po kom je snijeg zapadao. Led na mojim rukama, otapa svijetlost fenjera.
Djevojčica fenjer nosi i uzima me za ruku da put mi pokaže.
Kaže mi: Idi tom snagom koju imaš, a skrivaš. Zidove sruši oni su teret duši.
Ustajem i krećem snaga se traži u meni, put nije u cilju, put je u promjeni.
Doćiće i tebi dječak smeđe kose sa fenjerom u ruci donjeće ti kaput ti ga obuci.
Poslušaj sve što ti kaže. Jer tebe i mene sjene noćas traže.
Idi svojom željom za promjenom i stopama ostavi u snijegu tragove za nas oboje.
Putuj gdje duša ti poželi.
Ako se nekada budemo sreli, biće to kad bude zima sa velikim snjegovima.
Prepoznaćemo se po fenjerima.
Tada će naši fenjeri obasjati ovaj svijet i feniks će iznova letjeti svoj let.
A djevojčica i dječak iz ove priče na nas liče. Oni su djeca u nama, naša svijetlost gdje vlada tama.
Mi već odrasli smo lutalice na sceni života skrojeni i sašiveni jednom razdvojeni da bi opet bili pronađeni. Znam da ćemo se opet naći tamo gdje vozovi stanuju sve je moguće ako ljudi u ljubav vjeruju!?
Do sljedeće priče. Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.
Primjedbe
Objavi komentar