Škrinja, švelja i špajz

Voli ona gledati kroz prozor kako pada snjeg.  I to je tako još otkad je dijete bila . Prozor je tada za nju bio visoko pa bi uzela skemliju i popela se jedva bi joj se oči vidjele. U očima se vidio sjaj zvjezda koje svjetlucaju u noći i ogledaju se u njenim očima. Njeni su govorili: ovo naše dijete kao da je iz nekih daljina... vječito u daljine gleda. Šta li ima toliko u tim pahuljima i pogledu kroz ovaj prozor.  Od toliko prozora u kući njoj baš ovaj drag. Sad već godinama ispred ona stoji pored prozora, a skemlija otišla na zasluženi odmor. Ispija prvu jutarnju kafu. Nekoliko pahulja na staklima prozora stoje kao poruka kao da ih je pisala  nečija ruka. Prstima dotakne svoju stranu stakla, a pahulje kao magneti idu za njenim dlanovima. Obuče svoj kaput, oko vrata stavi dugi šal, a on dotakne snježni pokrivač... zima je za nju bila i ostala topli ogrtač. Da bi čovjek mogao razumjeti njene daljine treba zimu kroz prozor gledati mada rijetko ko osjeti  nježnost pahulja kako ih ona osj

Reci mi, samo mi reci kako možeš da voliš mene kad sam ja... Otuđen od ljubavi, trijezan od života, gospodar izgubljenih snova i muzičar bez nota. Samotnjak u pocjepanoj odjeći sreće... mene niko voljeti ne može i neće. Ti vidiš u meni ono što nosiš u sebi... a ipak znaš da nisam dobrotom ni blizu tebi. Odlazim, ostavljam i ne okrećem se iza sebe... a sad sam sreo tebe. Odem jer nisam dobar da bih sa nekim dom gradio, zamrzli u meni sve što sam bio i volio. Kao da sam ranjena zvjer i poptuno sam, a nisam jer sam među vukovima mojom porodicom i jedninim drugovima.  Biće da sam još davno zapisan da budem otpisan od ljubavi da su za mene samo dani studeni i osjećaji ledeni. Koliko god da bježim od istine koja me prati nisam za tebe shvati...  mene ne treba čuvati od mene treba bježati. Zašto si u meni pronašla ta zrna dobrote na poljima kafe i lagano usnama dotakneš moje obraze a kroz mene davno zaboravljeni osjećaji prolaze. Ne bih da se igram s' dobrim srcem tvojim, nisu me učili da

Sastavljam noći u ovu noć dok prolazim prostorijama i očima gledam sjaj mjeseca. Noćas je zalutali mladić koji nosi fenjer u rukama i svijetli za hodnike kroz koje prolazim.   Gdje sam i ko sam nakon svega što sam prošla u ovim igrama. Mjesečeva lutalica izvan granica sna ostavljena da bih svijet spasila. Kako je on... da li je stigla pomoć... samo da bude dobro. Biće on dobro, jak je.  Svih sedam čula budno je u meni, okrećem tok igre dok ljudi spavaju. Zamišljam grad prelaze ljudi onaj most sa ključevima i katancima.  Usporeni segmenti sjećanja pred očima.  Trgnem se iz tih varki prošlog vremena i slažem slova u riječi. Osjetim da je neko u prostoriji. Ostalo je još nekoliko minuta da se formiraju rečenice. Upisujem brzinom svjetlosti brojeve... pišem olovkom slova na listu papira. Osjetim ruke na mojim ramenima prije nego su ih dotaknule. Našli su me... Okrećem se i gledam u oči čovjeka kog dobro znam. Pronašao sam te Mjesečeva... kakva ironija zar ne. Čovjek koji je osmislio sve on