Sunce moje naučili me na mrazeve

Reci mi, samo mi reci kako možeš da voliš mene kad sam ja...

Otuđen od ljubavi, trijezan od života, gospodar izgubljenih snova i muzičar bez nota.

Samotnjak u pocjepanoj odjeći sreće... mene niko voljeti ne može i neće.

Ti vidiš u meni ono što nosiš u sebi... a ipak znaš da nisam dobrotom ni blizu tebi.

Odlazim, ostavljam i ne okrećem se iza sebe... a sad sam sreo tebe.

Odem jer nisam dobar da bih sa nekim dom gradio, zamrzli u meni sve što sam bio i volio.

Kao da sam ranjena zvjer i poptuno sam, a nisam jer sam među vukovima mojom porodicom i jedninim drugovima. 

Biće da sam još davno zapisan da budem otpisan od ljubavi da su za mene samo dani studeni i osjećaji ledeni.

Koliko god da bježim od istine koja me prati nisam za tebe shvati... 

mene ne treba čuvati od mene treba bježati.

Zašto si u meni pronašla ta zrna dobrote na poljima kafe i lagano usnama dotakneš moje obraze a kroz mene davno zaboravljeni osjećaji prolaze.

Ne bih da se igram s' dobrim srcem tvojim, nisu me učili da volim.

Nemoj da mi predaš ključeve u ruke, nisam taj kog si čekala i kog bi voljeti trebala.

Previše je u meni borbe i ludila, bolje da nisi budila ono što osjećam, jer kao vuk idem sam.

Ja ti ne trebam.

Ne može sunce da zagrli snjegove, a da se snjegovi ne otope. 

Sunce moje naučili me na mrazeve. 

Pogledaj mi dlanove na njima zagrljaj ne stanuje. 

Ne mogu moji dlanovi da dotaknu tvoje obraze a da nježnost tvojih obraza ne bude pobjeda bez poraza.

Suviše si srcu mila, ne bih da ti lomim krila.

Dajem ti cipele da hodaš kroz stihove moje pjesme o tebi.

I da ostaviš tragove koje olovka mog srca prepoznaje.

Noć te odaje...

Nesalomivi su za mene ovi snovi u kojima si ti.

Mene prate vjetrovi, za njih znam.

Kao vuk mila rođen sam da idem sam.

Ja ti ne trebam.

Ne mogu da te zavolim, a da te ne povrijedim.

Zato se lagano povučem, obučem ćutanje na usne... a ti se pojaviš iz pjesme.

Sjedim na klupi u ruci držim cigaru... zamišljam tebe negdje u Mostaru. 

Zamišljam te u sanjivoj Banjaluci držiš knjigu u ruci. 

Zamišljam te u ljepom beskraju tamo u Sarajevu.

Priđi mi ali samo u ulici od sna... nisam za tebe ja... ovaj usamljeni vuk ti ne treba.

Zašili mi za parče odjeće... zašili mi to da ne volim kad zavolim. 

Ovo lice dotakli dani hladni decembarski i sakrili toplinu.

Gledam te ja očima čovjeka koji bi da te zagrli i poljubi.

Kad niko ne sluša zovem te ljubavi... samo da ne čuju vukovi što mojim putevima putuju.

Prođi kroz pustinje i kad osjetiš žeđ na usne stavi jednu kap vode... ta kap sam ti ja.

Samo kap u moru tvog života ja muzičar bez nota.

Kad noćas budeš zaspala, teći će vrijeme ljubavi za tebe. 

Jutrom kad oči otvoriš vidjećeš gospodara izgubljenih snova kraj tvoga prozora.

Vidjećeš linije koje je život pisao po mom licu, oči koje se ispod kapuljače skrivaju i čuvaju ljubav za decembarske dane.

Vidjećeš zapuštenu bradu, usne otporne na toplinu a tako naučene na mrazeve i zimu.

Zašto me voliš... kad se i sama negdje moje blizine bojiš?

Znam da prisustvo moje nije za nježno biće tvoje. Mene se i moje sjene boje.

Odu od mene pa se vrate jer ne postoji neko ovakav koga bi mogle da prate.

Pusti me da idem i tako ću znati da me voliš.

Ne želim da me se bojiš.

Koliko god da sam se branio i da nisam to htio ti u meni postojiš... ti si ljubav tvoju prišila za dušu moju.

Reci nešto dok me gledaš u oči svojim očima i dok me dozivaš tim pogledom i usnama?

Reci mi zašto si izašla iz mojih pjesama, zašto si se u stvarnosti napisala u vidu stihova?

I kako da si od listova postala djevojka iz ulice od sna?

Reci mi djevojko mojih zima i snjegova...

Nastala sam od stihova i izašla iz tvoje pjesme o meni jer je um tvoj tako želio on me je zamislio i napisao. 

Život mi kroz riječi udahnuo u zimu dozvao.

Volim te zato jer... kad voliš, onda voliš...

Zamisliš ga pa ga dozoveš, sve mislima šivaš i otkrivaš dio po dio duše te koja tvoju dušu zna... ne samo u dane snjegova... 

Kad si daleko i osjetiš kojim putevima tvoja ljubav prolazi, kroz gradove i kad znaš kako ga rane bole.

Sve te rane se kao i duša tvoja jednako vole.

Sunce moje ali mene su naučili na mrazeve.

Može čovjek i da se oduči samo kad voli.

Može sunce da zagrli snjegove a da se oni ne otope već postanu proljeće.

Snovi izgubljeni mogu da se vrate i muzičaru da se napišu note i da u sreću budeš zapisan... samo da budeš tu i ukrotiš vuka koji je naučen da ide sam... 

Jer ja te volim i ja te trebam... baš takvog kakav jesi... jer to si ti.

Tvoji su snjegovi sunce moje... jer u tebi vidim ljubav kad pogledam oči tvoje.

Zima, je decembar putuje vidim vukove... a samotni vuk stoji pored mene i kad mraz krene ovo sunce će da te čuva od vukova.

Mostaru, Banjaluko i Sarajevo grade zamislili ste priču ovu i ispričali je svima kako je ljubav pronašao onaj što je vuk, a sam među vukovima.

Sunce zagrlilo snjeg, a on se ne otapa već postoji u ljepoti ljubavi i zagrljala.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash