Škrinja, švelja i špajz

Zagledan u daljine, sjediš.  Otkopčavaš jedno dugme na košulji.  Osjećaš da je zrak postao težak i da će iznjedriti tajne koje si zaključao unutar sebe. One znaju kako pronaći izlaz. Tvoja slika koju sam vidjela i ona koja je skrivena su dijametralno suprotne. Vidjela sam obe slike samo što ti to nisi mogao znati. Volio bi sad pobjeći u te iste daljine koje gledaš. Samo što tajne izviru iz tvog bića, pa ih čuvaš da se ne kažu. Govore se one i da ćutiš. Ja sam ti trik koji ne možeš riješiti. Sjediš na fotelji i obod šešira sakriva tvoje oči. Ruke su naslonjene o koljena. Naziru se tetovaže.  Svaka za jednu ranu da ih sakriješ. Preko puta tebe sjedim ja. Gledam u te skrivene oči i znam o čemu razmišljaš. Bježiš i ovaj put, a sjediš na mjestu. Lovim ti misli, koje se skrivaju u dubokim šumama. Sretnu se vukovi sa vilama. Želiš znati misteriju o meni. Odgonetnuti pogled koji krišom gledaš ispod šešira. Odgonetnula sam odavno tvoj pogled. Majstor si, priznajem.  Zanat nevdljivog čovjeka je

Sjećam se tvojih cipela koje je prekrila prašina. Sjećam se tvog džempera od kašmira. Praznog ateljea na platnu naslikanih želja.  Tvojih poteza kista po obrisima mog lica.  Koraka koji odzvanjaju po parketu.  Sjećam se liste namirnica napisanih  i ostavljenih u hodniku. Tik pored kišobrana kojeg si često zaboravljao i iznova pronalazio. Večeras, ti kuhaš za nas. Uz tvoj potpis jedno nacrtano srce.  Sjećam se razgovora do duboko u noć, često i do svanuća. Tih pogleda što su se upili što u zidove, što u sjećanje.  Bojila sam zidove i kroz boju prodire tvoj pogled i sjeća na dodire bez dodira. Tako si gledao tim očima u džemperu od kašmira. Pod kožu je utkana tvoja nježna strana. Ona strana sa listom prećutanih rana, bila je apokalipsa za grad naše ljubavi. Sjećam se novina koje čitaš zamišljen i vidim kako se iza tih štampanih papira pojavi jedno pa drugo oko i gleda s ljubavlju onako duboko.  Miriše tvoja večera i gori fenjer, mirisne svjeće omotač topline nisu bile tvoj način. Ti si v

Sve postaju sporedne uloge glavnog junaka.  Čujem bat tvojih koraka. Izlaziš kao ponoćno Sunce iz mraka. Sad kisnem na suncu bez kiše.  Gdje si kad te trebam najviše. Bio si tu kad ti dobro bilo nije, gdje si sad kad ti je ljepo. Vidi ko bi rek'o. Trebao si me da ti budem blizu, sad ti treba da budem daleko. Vidi ko bi rek'o. Trebao si da te zagrlim uvijek, sad ti treba da te zaboravim zauvijek. Vidi ko bi rek'o. Nekad si me ček'o. Sad nemaš vremena za mene. Rasipaš pocjepane uspomene. Vidi ko bi rek'o. Za 24 sekvence srušio si sve. Og glavnog junaka do sporedne uloge. Vidi ko bi rek'o. Od romantike do apokalipse. Kako da izgradim novi svijet. Karavane zvjezda si zatvorio u krletke. Ovoj lasti si zabranio letove. Nekad si govorio da tako nisi volio. Vidi ko bi rek'o. Da ćeš me ti povrjediti. Nekad si govorio da bi zauvijek ostao. Vidi ko bi rek'o. Da si jedne noći gledajući me u oči otišao. Nekad si sve u meni ljubio. Vidi ko rek'o da si želio da me

Ljubav, dio našeg svijeta, jedna posebna planeta na planeti Zemlji. Ljubav, u knjigama, poeziji i romanima. Ljubav, nadahnuće, srca i duše. Miladin Šobić čovjek i umjetnik čije pjesme- djela me inspirišu. U pjesmi"Cipele nove" "Jer ljubav je, ljubav je, ljubav je, ljubav je živjeće dovijek o vjerujem kako će samo sa njom čovjek biti čovjek." Govori suštinu čovjekovog bića.  A to je ljubav. I baš ti stihovi su me podstakli da pišem o ljubavi.  Nije sve rečeno o ljubavi jer se svaki dan nešto novo izgovori. Svaki dan se rađaju nove ljubavi. Vjerujte koliko god izgledale slično, sve imaju svoju priču. Čujem misao: "Rijetki se sretnu", vjerujte da je bezuslovna ljubav rijetkost. U vremenu, koje teče brže nego što ljudi trče za njim zaista je sve rjeđe da ljubav traje i opstaje. Reče mudra koleginica po peru i umjetnička duša Marina ljepu misao, citiram... "Ljubav je poezija, koja se čita zagrljajem" Ta njena misao mnogo govori o ljubavi. Ko umije zag