Škrinja, švelja i špajz

Noć perle niže... ostani tu, ne prilazi ni korak bliže. Dovoljno si blizu to je rastojanje gdje sasvim dobro čuješ moj glas i vidiš lik. Ne boj se, samo želim znati ko si ? Ne bojim se... O tebi su pisale novine, a ja sam, kao da te već znam. Rijetko čitam novine, kad vidjeh tvoju sliku moje se misli sakriše u uglove i sa sunčevim zracima stvoriše trouglove. Znao sam da treba da te pronađem. Uzeo sam stvari, zaključao vrata samotnog stana, kupio kartu za voz i putovao. Ja sam tebe sanjao... i ne znam kako, ali te znam. Sve sjećanju puzle otimam, ali ono ne želi ništa da mi kaže. Od tog trena moje oči te traže. U snu sam čuo gitaru, vidio kosu što pada po ramenima, a lice ti prekrila sjena mjeseca. Kao što sad stojim pred tobom u snu sam stajao, gledao kako sviraš, tvoj glas akorde ukrade, stavi na žice i šapat duše tvoje stopi se sa šapatom duše moje. Nemoj otići... molim te ostani ova tri sata, otvori od svoje duše vrata. Ta vrata su odavno zatvorena, nema ključa da ih

Nas dvoje...mi smo upetljali jednu umjetnost u drugu, pomješali slikarstvo i poeziju. Stihove slikali, slike  pisali. Zato... ovo što ću ti reći sad izjavljujem relativno emotivno...volim te objektivno (stvarno). Volim te dvojako jednako kao što se zemlja okreće oko Sunca i svoje zamišljene ose. Ti si moja rotacija i  revolucija. Ova frekvencija emituje talase emocija. Zamisli i pomisli da si ti kao što nisi...čičak na mom džemperu, karta u koferu, ptica na dlanu. Gdje krenem ti si tu...u svakoj riječi otkucanoj na pisaćoj mašini...u mojim mislima u napisanim pismima. Čujemo li kako šapuće jedno davno proljeće u ljetu, jedna jesen u zimi jedna pjesma napisana u rimi. Sačuvaj te šapate... kad noćima san neće ka očima... samo nađi tu radio stanicu u srcu. Dok ne spavaš da li se prisjećaš...da li osjećaš pod prstima kosu koju raspleteš. Prazna soba, a puna stvari...sjena vremena...pišem na koverti slova tvoga imena... Izlazim i ostavljam taj stan...pismo stavljam u poštarsko s

Rekli su... postoje mjerila ljepote i dobrote. To su one linije nacrtane olovkom na listu papira pomoću lenjira. Reći će šta je ljepo, šta nije, šta je pravo, a šta krivo, reći će ljudi sve živo... Ti što moje cipele obuvaš i misliš da me znaš prijeđi sve puteve, tada reci da su moje suze i smijeh ovakvi bili oduvijek. Vjeruješ da jesu... Nisu... Vidi moje noći, moje dane, doživi sve panorame. Više smo mi od fotografije. Znaš li ti šta ja mislim kad govorim u tišini, i šta ćutim u galami? To što imaš u opisu mog lika, to nije ni približna slika. Raste nivo vode, niko u ovoj masi da pruži ruku da te spasi. Znao si...zar ne...rijetko šta ljude dotiče, a rijeka teče... Čudno je što me gledaš, a ne vidiš kad sve sabereš i podjeliš, spoznaš tuge i pruge... Ko sam zapravo ja... Čovjek sam, nisam od čelika, dotakne me ljudska vika. Riječi kažu bez da ih slože...danas to tako može... Ljudski je suze pustiti, da ti dušu vide dopustiti... to znači da se tvoje lice u maske ne obl